sedmodnevni spiritualni program
04.10.2007., četvrtak
GUMBIĆI, ŽICE I BATERIJE
UŠTEKANA CIVILIZACIJA
04.10.2007.g. Sjećam se da smo u sedmom razredu pisali neku futurističku pismenu zadaću na temu kako će zaista izgledati naša budućnost. Naravno da su se svi raspisali o tome kako će sve biti automatizirano, robotizirano…, sve na gumb.  No gumbić tehnologija ovisi o žicama, kablovima, umrežavanjima raznih vrsta i o baterijama. Ponekad se pitam imaju li porast kaceroznih oboljenja i ostale moderne bolesti veze sa tim silnim kablovinjem kojim smo omotani na svakom koraku (u vlastitom domu, na poslu, u školi i drugdje, zapravo posvuda).  Mi smo prava uštekana civilizacija. Uz to smo neoprostivo rasipni. Pogledajte banke, bolnice i druge javne ustanove, građene su tako da moraju biti i danju i noću osvijetljene umjetnom rasvjetom, prirodno prozračivanje su zamijenili klima uređaji, još žica…  I bi tako! Od prekidača za struju nadalje, sve je na gumb. Pisalo se tu o još svačemu; o tome kako će nam noge i ruke zakržljati, kako bi nam glave mogle narasti i postati nesrazmjerne ostatku tijela, ma baš smo fantazirali. I gle čuda, takva budućnost nas je već snašla.  E sad, gumbić generacije bi morale stvarno učiti i neke druge vještine koje se rade rukama, osim stiskanja gumbića, o potrebi za kretanjem urlaju svi stručnjaci na sav glas, u Japanu je tinejdžere nemoguće izvući iz njihovih soba po godinu dana i više, psiholozi dižu uzbunu, ali maleni gumbići su tiho srušili autoritet, zauzeli vlast i više ih nitko ne može protjerati.  Baterije su druga stvar bez koje se ne može. Svaka druga igračka za djecu treba neke baterije, sve zidne ure trebaju baterije, svaki daljinski ovisi o baterijama. O tome da se te baterije ne zbrinjavaju na adekvatan način ne treba ni pričati, o tome ćemo kad nam se bumerang vrati ravno u lice. Ovog časa više me brinu gumbići.  Dakle, ti gumbići se od silnog pritiskanja, kvare, proklizavaju, otkazuju poslušnost i tjeraju nas iz kože, na priličmo uznemirujući način. Svaki čas nešto otkaže, pa daljinski, mobitel ili bilo što drugo na gumbiće, postane neupotrebljivo…, najbolje je kupiti novo, jer tu popravaka nema. Nedavno su mi zaštekali gumbi na elektronskoj budilici. Uredno sam je razšarafila, raskopala, pomaknula svaki pomični dio, no tvrdoglavi gumbići su se odbili pokoriti i vratiti u funkciju.  Iznervirana, odlučim vratiti kotač povjesti unatrag i kupiti običnu mehaničku vekericu. Ispostavilo se da to baš i nije tako lako. Na svakom koraku su me uvjeravali da se mehanički satovi više ne proizvode i nudili mi jeftine (i one skuplje) elektronske budilice ili one majušne na baterije. Kažem da ne želim kraj glave još jedan kabel, ne želim ništa na gumbiće, a baterijsku budilicu ne želim upravo zbog baterije, ali i zbog pretihog zvuka, jer bi me onda mobitel mogao buditi. Problem je u tome što ja ne čujem. Desno uho mi je operirano i neupotrebljivo, a sluh u lijevom je osjetno reduciran.  Samouvjereni prodavač mi navija jednu takvu baterijsku budilicu i pušta zvono. Kažem mu da ja to pištanje jedva registriram budna, a uspavanu me sigurno ne bi probudilo. Uz to ne želim gomilanjem baterija povećavati zagađenje okoliša…i dalje uporno tražim mehaničku budilicu…, sjećate li se još kako su te stare drndalice izgledale?  Ovakvu „srebrnu“, samo sa dva zvona smo imali doma. Nije bilo šansi da njezinu zvonjavu netko prespava, ma kako umoran i neispavan bio. Večernje navijanje je bilo pravi mali ritual…, odlučila sam naći nekakvu sličnu, možda i zbog nostalgije.  Ispostavilo se da je to skoro neizvedivo. Svuda elektrika ili baterije, a prodavači su me sažaljivo gledali i uvjeravali da uzalud tražim. Možda su mislili da mi nisu „sve koze na broju“. Bilo mi je svejedno šta misle.  Nije me zanimao čak ni dizajn, mada bi me mehanička ptičica razveselila. Već sam pomislila da ću se morati zaputiti u neki antikvarijat, kad mi je oko zapelo za ovaj mali, srebrni dragulj. Tri puta sam pitala prodavača je li siguran da unutra ne idu nikakve baterije? Navinuo je zvonjenje na sadašnji trenutak i zvuk se poput praporaca razlegao prostorom oko nas. Ugodno uhu, nimalo agresivno. Pogledala sam proizvođača: Made in China. Rekla bih da Kina ima puno ruku i da te ruke marljivo upošljava.  I tako sad doma imam kinesku drndalicu koju svaku večer polako navijam, bez straha kako će mi se opet neki gumbić zaglaviti, a ne moram ni razmišljati o tome jesam li zaboravila kupiti baterije, ni kuda da odložim one potrošene, a da me ne progoni misao hoće li njihov sadržaj iscuriti u ovu već ionako previše zatrovanu zemljicu. A i jedna električna žica je manje oko mene.  Nisam ja naivna. Znam da se kotač vremena ne da ni zaustaviti, ni zarotirati unatrag, ali ovaj mali nostalgični iskorak iz trendovske ponude me baš razveselio….., a nećete vjerovati, ovih dana sam naišla u jednom dućanu usred Zagreba na prave pravcate lampaše (fenjere) na petrolej. Čini se da ima još nostalgičara. Nisu mi znali reći gdje kupiti petrolej. Nekad su dućani uz bačve ulja držali i bačve petroleja i ijedno i drugo prodavali iz rinfuze. Doneseš bocu i natoče ti...(posljednji put kad sam na ove svjetiljke naišla u gradu, bili smo uvučeni u rat).  Ja imam lampu petrolejku kojoj je u silnim selidama stradao cilindar i ne znam gdje da ga nabavim...  ufffffff, baš me ulovila nostalgija...Imate li vi takvih trenutaka? |
