sedmodnevni spiritualni program
19.08.2006., subota
NEDJELJA:BIBLIOTERAPIJA (terapija čitanjem i pisanjem)
20.08.2006.g.
TAKTILNA KOMUNIKACIJA, TJELESNA INTELIGENCIJA I DIO (nastavak) GUBITAK INTEGRITETA Mislim da je krucijalni problem modernog čovjeka svojevrsni gubitak integriteta. Razbijanje cjelovitosti ljudskog bića je započelo davno , ali tragove tog odvajanja možemo slijediti kroz nabore povjesti i otkrića antropologije, arheologije, te religioznih praksi duboko kroz vrijeme. Primitivnom čovjeku je sve bilo sveto, pa i tjelesnost. Kroz svoja primitivna vjerovanja i prakse, prizivao je pomoć i zaštitu iz duhovnog svijeta za uspjehe u svojim naumima, bilo da se radilo o lovu, žetvi ili bilo čemu drugom u njegovoj tegobnoj svakodnevici. Prinosio je žrtve zahvalnice, ispričavao se duhu svake ubijene životinje ili biljke i zahvaljivao im što su mu dopustili da ih uzme za hranu svoga plemena. Zahvaljivao je plesom, glazbom i pjesmom. Opstanak njegovog plemena je ovisio o sretnom lovu, milostivom vremenu, naklonosti duhova i brojnosti njegovog plemena. Moderni demografi vrlo dobro znaju o čemu pričam. Ta željena brojnost je ovisila o broju rađanja i broju preživljavanja rođenih. Rađanje je bilo najsvetiji ljudski čin i najveća milost bogova. Takovo poimanje odnosa između duhovnog svijeta i njegovog vlastitog opstanka je moralo dovesti do kulta plodnosti i kad se pojavio, u njemu nije bilo nikakvih nelogičnosti ni proturječnosti.Tijelo je postalo sveto jer je uvjek iznova postajalo posuda novoga života. Ples je bio svet jer je omogućavao tom istom tijelu da se izrazi. Sve primitivne religiozne prakse su praćene i nekom vrstom plesa, a danas ponovo oživljavaju šamanski plesovi kao relikti tog pradavnog vremena. Promatrajući cikluse rađanja i umiranja u prirodi, nije sebe izdvojio iz te iste prirode, nego je sa strahopoštovanjem osjetio svetu povezanost sa svime oko sebe i kultovi prirode su bili rođeni. Religiozna praksa tih kultova je odavala počast i molbe duhovima prirode da bi ta ista priroda prijateljski prigrlila tog primitivnog čovjeka koji je sve oko sebe doživljavao većim od sebe. Pojam duhovnog je još uvjek bio rudimentaran, neshvatljiv i nedohvatan, ali se tijelo sigurno i dobro usidrilo u kultovima plodnosti i kultovima prirode koji su se međusobno izmiješali i nadopunili. Tako se primitivni čovjek nastojao vinuti za svojim duhovnim stremljenjima, a da nije bio u sukobu sa vlastitom tjelesnošću. A zašto bi i bio? Čini se da je tom našem primitivnom pretku bilo jasno da su tijelo i zemaljska egzistencija sredstvo spiritualnog rasta, učenja i duhovne spoznaje. Veliki Duh je sve stvorio i sve što je stvoreno je dobro i služi nekoj svrsi, čak i ako čovjek u svojoj kratkovidnosti ne vidi tu svrhu. Ljudsko tijelo je vrhunac stvaranja, pa ne može biti loše. I dalje su slavili to tijelo kao instrument na kojem je moguće izvoditi najčudesniju glazbu i kojim je moguće iskusiti neslućena iskustva. Naše tijelo je instrument naše sudbine. Primitivnim ljudima je to čini se bilo jasno, a nama, modernim ljudima......? Moderni čovjek je odbacio sva stara znanja, pa tako i znanje o ciklusima, proglasio sebe vrhovnim gospodarem na zemlji, zauzdao prirodu i počeo je surovo i sustavno uništavati (ekološke katastrofe svake vrste, od iscrpljivanja i trovanja tla do potpunog uništavanja okoliša). Poremetio je klimu, zamijenio je dan za noć (noćni život), ustoličio sveti materijalizam kao opreku puritanskoj, programiranoj, represivnoj i često krivo interpretiranoj duhovnosti i krenuo u pohod Svemiru. Sjećanje na cikluse je ostalo očuvano samo u kalendarima i satnim mehanizmima koji su više u službi mjerenja linearnog vremena, nego bilježenja i praćenja ciklusa. No, ako je on zaboravio cikluse, oni njega ne zaobilaze. Ljudske žene i dalje imaju mjesečnicu, (biološki ciklički sat), sunce još uvjek izlazi na istoku i zalazi na zapadu, plima i oseka se uredno smjenjuju. Mjesec gospodari plimom i osekom, njegove mijene itekako utječu na sav živi svijet na našoj ranjenoj, ali još uvjek prelijepoj planeti. Za vrijeme punog mjeseca svi pomalo «pošandrcamo», a pojedinci s razvijenom nekom od patologija doslovno polude. Primitivni čovjek je imao pravila ponašanja za sve prirodne cikluse i znao im se prilagoditi, ni ne pokušavajući pokoriti i prilagoditi prirodu sebi. Previše strahopoštovanja je imao prema veličini stvorenog svijeta i prema njegovom Tvorcu ili tvorcima. Naravno da je ova uska podjela na kultove plodnosti i kultove prirode prejednostavna. Ovisno o kojem vremenu i kojem dijelu svijeta govorimo naići ćemo na vrlo različite prakse, sa različitim kulturološkim i folklornim elementima, a da ipak pripadaju ovoj generalnoj podjeli. Ti pradavni kultovi i danas žive u zabačenim i izoliranim ljudskim zajednicama sa svom svojom šarolikošću i pravi su istraživački raj za antropologe. Takve zajednice imaju mnogo tabua (zabrana), jasne moralne kodekse (a da nikada nisu čuli za 10 zapovijedi Božjih), inicijacijske obrede zrelosti za oba spola (KQ) koji nam dovoljno govore koliko su vodili (vode) računa o tjelesnosti i svemu u vezi s njom. Za djecu se brine cijela zajednica. Pedofilija, ili bilo koja druga vrsta nasilja prema djeci je nezamisliva u takvim zajednicama. U inicijacijskom obredu je najvažniji inicijant, on je centralna figura, važniji i od voditelja obreda. Nakon inicijacije ponosno ulazi u zajednicu odraslih, a oni ga s veseljem dočekuju i primaju u svoje okrilje. Inicijacijska slavlja su od općeg značenja za cijelu zajednicu, na isti način kao i rođenja i umiranja. A, što mi nudimo našoj mladeži nakon ispita zrelosti (matura je neka vrsta zapadnjačkog, civilnog inicijacijskog obreda)? Nezaposlenost! Besperspektivnost! Drogu! Organizirane religije imaju svoje inicijacijske obrede (Barmitzvah kod Židova, Krizma u kršćanstvu itd.....), ali oni nemaju nikakve veze sa tjelesnošću. Na tim slavljima se odrasli uglavnom ponapijaju slaveći valjda to što su još nešto odradili. To napijanje i prejedanje uz obavezne konfliktne situacije među nasilu (reda-radi) okupljenom rodbinom je jedini trag naše izvitoperene tjelesnosti. A i duhovno ozračje zbog kojeg se ti obredi i izvode ostaju u crkvi, sinagogi ili bilo kojem drugom hramu ne ulazeći i doista u stvarnost i ne oplemenjujući svakodnevicu iniciranih, jer mi smo razdvojili duh i tijelo. Razdvojili smo nešto što je za života nerazdvojivo. Razdvojili smo nešto što samo život može spojiti i samo smrt može i smije rastaviti. Mi danas imamo nekakvu privatnu religioznost i javnu raskalašenost (izobličeni, deformirani odnos prema tjelesnosti), koje sasvim legitimno i javno egzistiraju jedna pored druge i nikoga to licemjerje ne smeta. Spoj tjelesnosti i sakralnog u našem vremenu se simbolički sačuvao samo u klečećem stavu i rukama sklopljenim na molitvu. No, u tim starim kultovima slavilo se cijelim tijelom. Ali, ovo nije knjiga o kultovima, pa ni o tim ranim, koji su rođeni u zoru čovječanstva iako ću se na njih često vraćati u ovoj knjizi. A, nije ni knjiga o religijama iako ću se i njih često doticati. Za početak pokušavam dokučiti kad je i kako i zbog čega započeo rascjep ljudskog bića. Rascjep na Duh i tijelo, koji je danas tako velik da nas drži u trajnom konfliktu sa samima sobom, a i sa svime i svima koji nas okružuju. (nastavit će se) |
