Ire's corner office

srijeda, 15.03.2006.

Ples ljepote

Zvjezdice su padale s neba ...

Kurva je pokušala pobjeći, ali ju je uspio zgrabiti za gležanj desne noge i jednim snažnim stiskom razuvjeriti u njenom naumu. Dahtala je i vriskala dok ju je vukao za nogu, pokušavala se oteti ruci koja ju je nemilosrdno povlačila, ali nije mogla ništa učiniti. Tresnula je na pod i zakrvarila ga. Ispružila je ruke i pokušala dohvatiti nešto – bilo što - samo da ostane na tom mjestu, daleko od njega, ali ničeg nije bilo u magli koja je plutala zrakom u srebrnkastim pramenovima i ulazila u usta i kroz nosnice, peckajući za oči i gušeći je. Njena je koža bila mokra, kosa joj je bila sljepljena uz lice, a oči uplašene; bila je gola i lijepa, ali to je bila samo vanjska ljepota koja nije imala nikakve veze s estetskim kvalitetama nje iznutra. Ona nikada nije pokazala tu unutarnju ljepotu – količinu te ljepote – samo je isijavala vanjštinu, jer je smatrala da su joj to jedine dostupne čari. Tako je vjerojatno i završila tu gdje je bila: prestravljena ljepota u rukama grozomorne siline što je uzima kao što lovac uzima svoj plijen iz gubice krvoločnog psa. Nije mu mogla pobjeći jer nije imala snage. Njegova je ruka bila snažnija od okova, hladnija od buljavih očiju, veća od raširenog cereka, stvarnija od zvuka vlastitih jecaja. Povukao ju je k sebi a zatim svoj stisak premjestio na njen vrat. Natjerao ju je da ga gleda i moli za milost, a onda je doslovno bacio na hrpu tjelesa koja su se uvijala ispod njegovih nogu. Ležala je na trbuhu, lica zabijenog u muške prepone, stenjući i dahćući kao životinja što je bila. Osjetila je veliku ruku kako joj se spušta niz leđa, ali više nije imala kamo pobjeći.

Njegovo je glomazno tijelo bilo stegnuto kožnim remenjem između kojeg su izvirivali znojni mišići. Na glavi je imao kožnu masku s prorezima za oči, nos i usta. Njegovi su pokreti bili automatizirani i gotovo lijeni. Nije gledao to što je radio (tijelo je poznavalo vlastite porive), već je pogledom lutao u potrazi za smješkom koji je ulijevao snagu. Pronašao ga je u daljini, u magli, u sjećanju, pa ga zarobio svojim očima. Iskesio se ne znajući koliko je njegova ružnoća izvana bila u kontrastu s ljepotom koja mu je čučala negdje u unutrašnjosti bića. Ta je ljepota bila sakrivena, baš kao i ružnoća, crnom kožom, zabranama, podsmjehom i krivnjom. Vjerojatno je zato i radio to što je radio: to ružno, odvratno, zastrašujuće, ali potaknuto ljepotom iznutra – ljepotom koju je unio u sebe promatrajući taj osmjeh i koja će zauvijek biti tu da ga oplemenjuje ili uništava u snovima ili na javi. Nije stao iako je nanosio bol; nije stao iako nije vidio smisao u svemu tome; nije stao iako je njegova želja počivala negdje sasvim drugdje; nije stao jer je ona tako željela – ona koja ga je nogom gurnula u rame i natjerala ga da kleči i koja ga sad promatra sa smješkom na usnama dok on radi ono što mu je ona naredila. Nije joj mogao pobjeći.

A tamo gore, na mekim jastucima (ili su to bili oblaci?), ispružena kao mačka, polegnuta poput palme na plaži, izvijena kao lukovi nad katedralom... Lijepa... Oličenje ljepote... Promatra ih blistavim okom. Smješka se. Lijeva joj je ruka podbočila glavu dok joj je u desnoj lepeza kojom se polako hladi. Mišići nogu joj se stežu, pa opuštaju, a na golom trbuhu joj trepere kapljice znoja dok ih gleda kako pužu po podu, stenju i vrište, opiru se i prepuštaju u savršenoj harmoniji glazbe koju je ona skladala. Ona zrači ljepotom i prosipa je oko sebe, ali to je laž. Iznutra ona je ružna i crna kao ugljen, nesposobna proizvesti ljepotu - nesposobna zazvati u sebi onaj osjećaj čistoće koji je stvara -, zarobljena u kavez bijede, očaja, zlobe i bijesa. Zato laže sama sebi, pa tako i drugima, zavarava svijet o svojoj ljepoti i sklada koncerte o ružnoći. Da može, možda bi i prekinula tu igru, ali to nije u njenoj moći. Treba samo ispružiti svoje elegantne ruke i vršcima bi prstiju dotaknula staklene stijenke svog kaveza. Ona ne treba gledati taj kavez da bi ga vidjela, ne treba ga osjećati pod prstima da bi znala kako je tu: proziran, pa opet čvrst i postojan, siguran ali zastrašujuć, sasvim novi kavez na kojeg se još nije navikla i – što je najgore – vječan. Iz njega nema bijega. Iza njega nema života.

Zvjezdice su prekrile tlo.

***

Sumnjivo je podigao kuglu s police i protresao je. Unutar velike kugle umjetni je snijeg podivljao, a iznenada su se pokrenule i lutke. Preokrenuo je postolje na kojem je kugla stajala i na njemu našao etiketu. Na njoj je bila nacrtana prekrižena ljudska glava, a ispod je pisalo: "Nijedna osoba nije ozlijeđena pri nastanku ove kugle. Korišteni su samo dobrovoljni donatori." Potom je uslijedio kratak opis postupka prijenosa ljudske svijesti u minijatrne androide unutar kugle. Zadovoljno se nasmiješio i ponijeo kuglu do blagajne. Dok se kretao između polica nakrcanih sličnim kuglama, punih svijesti nekoć stvarnih ljudi koji su – izgubivši smisao, zdravlje, sredstva za egzistenciju – odlučili svoju vječnost naplatiti i provesti je unutar igrački (neki za djecu, neki za odrasle), njegovo je gibanje ponovo potaklo snijeg. Jedna se noga pružila, udarila u jednu stražnjicu, jedna je ruka poletjela, a za njom tisuće suza.
I ples je ponovo mogao krenuti.