ipak sunčano

Ove dane kao da dolazim k sebi.niti pišem, niti čitam,niti crtam.bavim se mužem i djecom.
Malo puštam mozak na slobodu i mislim da mi je to baš trebalo.
U subotu smo bili na trkama motora i bilo nam je odlično.stariji sin se sav udubio u motore i odmah zamišljao i komentirao kako će i on voziti motor i šta će sve raditi.kako će ići po zadnjem kolu i kako će se vrtiti i pržiti gume.ja ne želim razmišljat o tome šta govori jer bi me stigla panika.mlađi je biježao,trčao i bacao se po travi.osmijeh mu je bio od uha do uha.
Muž je također uživao gledajući iako je rekao da su mogli biti i bolji a ja sam samo čekala većer kada ćemo se vratiti sami i uživati u Psihomodo popu.
Tako je i bilo samo što je bila zima pa da bimo se ugrijali pili smo ko pumpe,ali nema veze.
Ja se nisam prestajala tresti niti kad me uhvatilo vino pa su mi dali još jednu jaknu koja je bila tako teška da su me boljela ramena cijelo vrijeme dok sam je imala na sebi.
Skakala sam ko luda i pjevala ali nisam stigla dalje od šanka.
I drugi nisu bili bolji od mene zato me i nije bilo briga kako izgledam.
Uglavno bilo je veselo i nadam se da ćemo uskoro to ponoviti.
Na žalost nisam uzela aparat pa vam ne mogu ništa pokazati.je*i ga uvijek nešto zabrljam ali mogla bim vam pokazati pečat na ruci da mi vjerujete ali mi se neda pa kako hoćete.
E da,ako mi ne vjerujete gledajte RTL.snimali su oni umjesto mene samo neznam zašto nisu snimili i mene.drugi put ću im se baciti pred kameru.

Zašto bismo mi ženske uvijek (skoro uvijek) htijele od našega muškarca da napravi neke stvari za nas bez da to moramo reći?
Mi uporno ne želimo reći i uporno želimo da to napave onako spontano,za nas,da nas obraduju,da vidimo kako misle na nas i da nas žele usrećiti.
Ma kako oni mogu znati šta mi želimo kada nisu kao mi,ne misle kao mi,ne rade kao mi,ne shvaćaju kao mi,ne vole baš sve šta i mi.
Sada kada sam to shvatila baš mi je žao šta sam se toliko nervirala za ama baš ništa.
Čak mi je žao moga muža (tada dečka) šta sam mu pravila scene a on nije imao pojma o čemu se radi.i sada tek kužim da nije ni mogao imati pojma.
Pa ne živi on u mome mozgu,psihi.
Stvarno smo teške neke pute.
Hvala Bogu kada kažu da ne mogu sa nama ali niti bez nas jer kakve smo neke pute trebale bismo ostati same.
Kako je glupo misliti da ako kažeš šta biš htijela i šta oćekuješ od njega da onda to nije to već da ako to napravi kada mu se kaže onda je to preko volje a ne od srca.
Ma ja neznam dali su sve žene takve ali znam za sebe da sam takva bila i sve moje prijateljice sa kojima sam se družila.
Pa mi smo ljudi,svaka jedinka za sebe,svaka glava svoja.ono što ja mislim ne može nitko znati ako to ne kažem (jedino ako ne čita misli).mi se želimo osijećati voljene ali na točno određeni način,kako si mi to zacrtamo i sad jadan onaj tip ako to ne skuži.
Bože,pa stvarno im nije laka…
A znate kako sam ja to skužila???
Pa jednostavno ako nešto ne prođeš,probaš,osijetiš,doživiš onda niti ne znaš.
Muž mi je poćeo zahtjevati nešto što nije htio reći već je rekao da ako ga volim ja ću to ućinit i bez da on kaže rijeć.
Pa kako ja to nikako nisam skužila niti napravila počela sam vračati film u nazad i sjetila se kada sam ja bila takva šta sam mislila i shvatila.
Sada mogu samo reći da je to velika muka proživljavati i sa jedne i sa druge strane.

Tako sam umorna,iscrpljena,van svih faza.jednostavno ne mogu tj,teško mi je bilo šta raditi pa tako i pisati.
Ove dane se trudim crtati ali niti to mi ne uspijeva pošto imam napornu i upornu dijecu koja non stop nešto traže od mene a i ako ne traže onda petivaju pa moram uskakati i riješavati probleme koji se stvore samo tako.
Pijem kave do besvjesti ali ne pomažu pa tako da sam prešla na red bull.to me uspije probuditi na sat dva a onda opet koma.
Vjerovatno djeluje proljeće ali meni to izgleda kao slom živaca.
U jutro nemogu ustati sve dok djeca ne polude čekajući svoj Nesquick i crtiće pa počnu bacati krikove,onda se ja trgnem i već onako polu živčana krećem u akciju.
Stavim crtani,napravim Quick (kako to oni zovu) ,obučem ih i počinjem sa pospremanjem,čišćenjem,pranjem i kuhanjem.naravno u međuvremenu si skuham kavu koju poslije pijem cijeli dan dok ne skoknem do svekrve na novu,frišku.
Moj mlađi sin je čudo od prirode i djeteta.sve čega se primi mora da je netko uz njega i da zajedno rade,promatraju,čiste,grade,slažu,uglavno uvijek to moram biti ja pošto on i ja uvijek ostajemo sami u kući.
Pa tako ja krenem spremati ručak a on zamnom; MAMA MAMA DODI TAMO!
Dok sam još prisebna idem za njim i slušam ga pa mu dam ono šta traži ili se poigram sa njim na kratko (dok nešto ne počne gorjeti i smrditi).onda se pokušam vratiti u kuhinju ali on je brži od mene i dočeka me tamo sa novim upitnikom ili zahtjevom.tako mi se uz pokušaj kuhanja počnu paliti crvene lampice pa podhitno moram zapaliti cigaretu ali umeđuvremenu opet netko zove,pa ja;pusti me na miru,mama ima posla.
Ma moš mislit.onda se njemu pale lampice pa počinje biti glasniji pa ja moram uskočit i dodat mu nešto ,poigrat se,slagat ,crtat i tek onda kad se on melo udubi u posao ja pobjegnem u kuhinju.tako napravim korak naprijed do zgotovljenja jela pa skoknem staviti prat robu,pa se vratim za pomiješat(da se ne zapali)pa skoknem napraviti krevete,pa počne mi biti čudno šta nitko ne zove pa idem vidjeti šta se dešava.pa mi padne mrak na oći;mali pere kupatilo sa četkom za vc-školjku ( i naravno to nije prvi put).onda ja malo vičem i počistim i trk u kuhinju gdje je već počelo gorjeti.kao obično mijenjam lonac pa ipak nijesve za bacit (i na to smo navikli).
Tako u toj nekoj zbrci u kuči i u mojoj glavi uspijem sve to napraviti.onda dođe stariji iz škole pa ručamo.naravno obojca su samo čekali za jesti tako da več nakon druge žlice ili piruna (vilice)počinju navirati suze.stariji govori da se prejeo a mlađi samo viče ne ne ne.onda se meni ponovo pale lampice pa tako starijem prijetim da ako ne pojede još barem pola pijata (tanjura) neće ići van a mlađeg malo molim da stavi još u usta i ako neće pustim ga da se ide igrat pa mu u igri ubacim nešto u letu.
Nakon toga mali ide spavati a stariji ide van sa prijateljima.
Onda ja u sat i po(ako uspije odspavati) ja napravim sve ostalo šta sam isplanirala.
Poslije podne se igraju svi kod nas (ako je vrijeme ružno) tako da kuča izgleda kao da su prošli kroz nju Bizoni ali nema veze i na to smo navikli.i onda dolazi večer i večera i onda sam čekam da odlete u san.stariji još i uspije zaspat neke pute oko devet ali mlađi je Herkules.neće cedit do 23 a neke pute i do 24 a jednom i do1 sat u noći.to mi upali sve lampice koje se mogu upaliti jer samo čekam da ih riješim i da na miru idem na blog ili da crtam.pa tako mi se zna desiti da crtam do 4 u jutro ali uglavno da nacrtam samo šta sutra je novi dan a mojima počne oko 7-8 a to meni nikako ne paše.
Moram ići u nabavu vitamina ,minerala,antidepresiva,uglavno nešto šta će mi vratiti snagu i volju za živit koju te dane nemam.
A da,zaboravila sam dodati da muž radi po cijele dane tako kada dođe kući navečer skoro da ga niti neprimjetimo.zezam zezam.

Dobro večer za one koji ne odustaju.
Već nekoliko dana nemam neke inspiracije tj.nemam volje za pisanjem a po glavi mi kruži za mene strašna misao:koliko vrijedi ljudski život?
Neda mi se više gledati televiziju.nema dana da se ne govori i prikazuje o smrti.
Danas ih je poginulo toliko i toliko tu a tamo toliko a i tamo toliko…..
Već smo i otupili na rijeć smrt…ali meni ona nekako odzvonjava i vrti mi se po glavi i stvara mi nekakvu paniku,strah u duši.ne želim misliti o tome.ne želim misliti da bi netko meni blizak,drag mogao jednostavno nestati.
Prokleti strah!riječ smrt ne želim čuti!ma u kojem svijetu mi želimo živjeti???
Šta se desi,pretvori,preoblikuje u čovjeku da udari,ubije čovijeka ispred sebe?
Gdje je savijest?gdje se izgubi duša,srce,osjećaji,ljudskost,ravnopravnost?
Šta se nalazi u velikim glavama koje te bace u smrt,koje te otjeraju da ubiješ,da ne vidiš da ispred tebe stoji osoba kao što si ti.
Isus je umro za nas a mi ga ubijamo svakim danom.Zašto?
Zamisli;sjediš u kući na svom kauču,gledaš televiziju i dođe ti susjed uperi pištolj u tebe,puca i otiđe.tebe više nema,jednostavno nema i točka.kako jednostavno nema?zašto te jednostavno nema?
Takve situacije danas nazivamo statistika ,jedan više jedan manje i nikome ništa…
Ma koliko vrijedi jedan osmijeh,jedna suza,jedan zagrljaj,jedan šapat?
Onome tko je izgubio dragu osobu to je vrijedilo više od zlata,više od ičeg materijalnog,više.
Sama pomisao na takav gubitak me boli,straši me,guši a nekako ne mogu prestat o tome razmišljat.
Previše straha na tv-u a mnogi od nas gledaju i ne vide.i to je žalosno.
Da bimo se barem svi odjednom osvjestili i vidjeli u kojem svijetu živimo?da bismo vidjeli da taj svijet ubijamo,pretvaramo se u monstrume,zvijeri,kršimo sva prava,ubijamo lijepotu života,ubijamo sreću,nadu,vrijednosti.
Na neki se naćin poćinjem i mrziti jer znam da se ne odupirem i puštam da me nosi ovakav život.ne mrzim nikoga i nikome ne želim zlo ali ništa ne mijenjam a u biti niti neznam šta,niti kako.
Ja želim da to prestane !

Noć je na vratima
A stiže i san
Misli su uvijek tamo
I čekaju izgubljeni dan

Dan koji ne može doći
Dan koji je san
Dan koji ti stvarno želiš
Dan kad ti duša iziđe van

Dan kada se oslobode misli
Strasti ,želje
Dan kada nemoguće je
Tvoje pravo veselje

Nada je tu kao jučer
Danas i sada
Nada koju usnulo
Pitaš kada?

Nadu neću izgubiti
Pa makar se morala
Sto godina buditi