pale sam na svijetu!

ponedjeljak, 28.08.2006.

Jazz ili nešto slično

popodnevni jazz lijeno se razlijeva sobom
prozorsko okno suvereno upravlja redukcijom svjetlosti
zna da ne znam biti ni u mraku mračna
sasušeni vosak
putokaz na karti
sinoć počinjenog zločina
jednoruki gusari već su odavno
iskapili sav rum
i opustošili frižider
sad se glasno smiju sa lica jeftinog goblena
preskupog podstanarskog stana
u zraku miris tamjana
ili
nečeg sličnog
tvoje usne
još slatke
od odveć
zašećerene kave
rekla sam ti lijepo
nisam kavi vična
svoje mamurluke razbijam
novim i novim
šaputanjem
na jastuku
na podu
poluprazna čaša
a u mojoj ruci polupuna
prelij prvu u drugu
za novi početak
i zagrli me čvrsto
dok nam se sa gramofonske ploče
obraća barutno suhi glas
nedovoljno poznatog
jazz virtuoza
a zvuk saksofona prijateljuje
sa zvukom
ritmičkog udaranja
kapi vode
o keramiku
netom ispražnjene kade
tako je topao miris kupaonske pare

nedjelja, 27.08.2006.

Ispljuni na vrući gradski pločnik
Sva nesažvakana slova
Slike što sam ti ih dala
Potrgaj sva platna kojima sam ti oblijepila zidove
I sakrij se iza vlastitih kitica i strofa
Spremi veliku
I tešku
Lopatu
Stiže jesen
U tvoj grad
i vjetrovi se motaju
Po krošnjama sve češće
Odškrini još jednom
Prozor sobe u kojoj me više nema
Pa sjedni na oluk
I poslušaj još jednom
Cvrkut
Poneke ostavljene ptice
Možda me ugledaš kako tumaram u crnini među sivilom
Asfalta
Ne pitaj se zašto sam mračna
Sami smo ugasili sve svjećice najvirtuoznije torte
Ispečene u kuhinji iz bajke
Po zidovima smo povješali samo šarene slike
I oličili zidove
Cvijetovima izniklim iz naše vlastite krvi
Lično
Vedrinom
Sada djelimo ključeve na moje i tvoje
Pa me nikad ne pitaj zašto li sam mračna
Uopće
Ne razumijem
Upitnike i točke
Jer voljela sam te bez ikakve sintakse i oblika
Bez interpunkcije
Snagom koju samo urlik ima
Možda me ugledaš nekad
Kako vezem
Još jedan ručni rad
Promrzlim prstima
Bez tebe
Od auspuhskog dima
I pljujem katran na sebične prolaznike
Jedino njihov (pod)smjeh još imam

Možda me ugledaš nekad
Gdje na gradskim trgovima smiješim se odbjegloj dječici
Sama
I golubove hranim
(Još se sjećam
Dana kad si ih nazvao
Štakorima s krilima)
Sama
Ja jesam kriva
I ti
Ugledaš me možda
Ponekad samo
Ne, ja to ne otirem suze!
Odavno već suhih očiju gledam u jalovost dana što izbija iz jučer
Ja
Poznajem sve smrdljive kolodvore ovoga svijeta
I svi
Propali pjesnici
Iz noćnih tramvaja poznaju mene
I samo još jedno te molim
Sjeti me se i onda kad ne ugledaš me
Dugo
Za tebe bih golih ruku
Pokorila sve vojske
Pa i one
Sa one strane mora
I pljuvala krv
Nemoćnih
Vojskovođa
Svi nek se sklone i
Zaključaju vrata
Tri puta okrenu ključ
Samo me se
Ponekad sjeti
Tu i tamo poneka strofa naše pjesme nek zagolica ti maštu
I iznjedri umalo zaboravljenu uspomenu
Mene i tebe
Dvoje zagrljenih ratnika svijetlosti
Ozarenih lica

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv