ne budite me
Srijeda 20. veljače 2008. godine
Danas je bilo grozno na poslu.
Moj šef osim šefovanja nikog k... ne radi.
Nikada nije napisao niti jednog jedinog slova na kompjuteru.
Nije nikada napisao niti jedan jedini ugovor, izjavu, nikakav dokument.
Ali zato je u stanju svakom klijentu obećati da će njegovi papiri biti odmah riješeni.
I naravno ne pita da li mi to stignemo napraviti ili ne.
I kada dođe netko (njemu) poznat naravno moramo ga uzeti preko reda, bez obzira što drugi čekaju.
Uz sve to šef je stalno srao kao smo mrdavi i spori (a ne zna da ja mogu biti još i sporija ako hoću 
)
Uglavnom, danas je opet bio jedan od tih dana.
Nisam ništa jela sve dok nisam došla kući u pola 2.
A što se tiče mog života izvan posla baš i nema nekih novosti.
Osim toga da nisam normalna.
Nedjeljom i ponedjeljkom naveče gledam na RTL-u onu seriju Stvorenja (Surface).
Luda sam za Radom Šerbedžijom. I sada po cijele dane mislim na njega 
On mi je odličan glumac. Obožavam njegov glas, način na koji govori, njegov šarm...
Da i ne spominjem da dobro izgleda za svoje godine.
On mi je jedan od najdražih glumaca.
I baš je faca. Isto kao i Jeremy Irons.
Ima glas od kojeg me prođu trnci. Luda sam za njim.
Ljudi, neka me netko ošamari da malo dođem sebi 
U mojoj glavi nikada nije dosadno, uvijek maštam o nekome.
Treba ju mi pod hitno lijekovi, pošaljite me u ludnicu, dajte mi šok-terapiju.
Bilo što samo da postanem normalna 
Adios...
