ne budite me
Petak, 15. veljače 2008. godine
Evo konačno je stigao vikend. Sutra hvala bogu ne radim.
Valentinovo nisam nešto posebno proslavila.
Od dragog sam dobila igračku Pepa Pig.
Ja njemu nisam ništa kupila (baš sam krmača).
Jučer me glava užasno bolila gotovo cijeli dan jer noć prije nisam dobro spavala.
Baka mi je opet imala moždani udar (u srijedu) pa su ju moji u 11 sati naveće morali voziti u bolnicu.
A do bolnice ima oko 45 minuta vožnje.
Tata i mama su se vratili iz bolnice oko pola 2 u noći, a baka je ostala tamo.
Već je prije par godina imala moždani udar, ali se dosta dobro oporavila.
A sada uopće ne može pričati ni išta raditi. Užas.
I sad se grozno osjećam jer nikada nisam baš nešto bila dobra s bakom.
Živimo u istoj kući, ali nikada nisam imala nekih tema za razgovor s njom.
Baka mi je (dok je bila zdrava) bila zajebana i imala je baš gadnu narav.
Oduvijek je bila zlopamtilo i imala je neke stroge odgojne metode.
Moju tetu je ošamarila na dan njenog (tetinog) vjenčanja.
A kada sam ja bila s onim narkomanom ona je govorila susjedama kako bi se moji trebali mene odreći.
Nakon prvog moždanog udara se promijenila.
Ne mogu reći da ne volim svoju baku, ali nekako mi se čini da joj je to kazna što se tako ponašala u životu.
Uglavnom sutra ću ju posjetit u bolnici.
I iskreno se nadam da će joj biti bolje i da će što prije doći doma.
Javim se još poslije... pozdrav... pusa
