Brzim preko Bosne
...prekrasna večer u gradskoj knjižnici - promocija zbirke pjesama "Brzim preko Bosne" Arsena Dedića. Stvara nepodnošnjivom lakoćom, slika, slaže stihove, uglazbljuje.Živi umjetnost lakim korakom i ostavlja tragove. Uvijek je moderan, nikada pomodan. Istražujemo ga svaki puta kao novo vino, već unaprijed znajući da ćemo naići na poznati, prepoznatljivi kvalitetan okus. Ispričao je priču o svom pjesničkom buntu, stihovima pisanima u vrijeme kada je završavao glazbenu akademiju u Zagrebu i blagom prelasku i odmaku s angažirane poezije tadašnjeg političkog trenutka, kada je suludost bila i pomisliti spomenuti Isukrsta, a on je to učinio...i tada u tom vrtložnom vremenu počinje pisati i ljubavnu poeziju i piše najljepšu ljubavnu pjesmu :
Ne daj se Ines
Ne daj se Ines,ne daj se godinama moja Ines.
Drukčijim pokretima i navikama,
jer još ti je soba topla, prijatan raspored
i rijetki predmeti...
Imala si više ukusa od mene
tvoja soba... divota
Gazdarica ti je u bolnici
uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama,po poklonima,
pratila me sljedećeg jutra oko 9 do stanice
i ruši se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu Beogradsku padinu.
U večernjem sam odijelu, i opkoljen pogledima
Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines.
Dugo je pripremano nase poznanstvo
i onda slučajno uz vruću rakiju i sa svega nekoliko rečenica loše prikrivena želja
tvoj način gospođe i obrazi seljanke
prostakušo i plemkinjo moja...
A tvoje grudi, krevet i moja soba
obješena u zraku kao naranča, kao narančasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada trideset i devet
kod Grković.
Pokisla ulica od prozora dalje
i šum predvečernjih tramvaja...
Lijepi trenuci nostalgije,ljubavi i siromaštva,
Upotreba zajedničke kupaonice
I "Molim vas ako me tko traži"
Ne daj se Ines
Evo me ustajem tek da okrenem ploču
da li je to nepristojno u ovakvom času Mozart Requiem Agnus Dei
Meni je ipak najdraži početak...
raspolažem s jos milion nježnih i bezobraznih trenutaka naše mladosti,
koja nas pred vlastitim očima
vara, krade i napušta,
Ne daj se Ines.
Poderi pozivnicu,
otkaži večeru,prevari muža odlazeći da se počešljaš u nekom boljem hotelu...
Dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo moja, ljubavnice.
Znam da će jos biti mladosti,ali ne više ovakve
u prosjeku tisuću devetsto trideset osma,
ja neću imati s kim ostati mlad,ako svi ostarite,
i ta će mi mladost teško pasti,a bit će ipak da ste vi u pravu
Jer sam sam na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno
A ponovo počinje kiša,kao što već
kiši u listopadu,na otocima
More od olova
i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se miješaju
Glas majke, prijatelja, kćeri , ljubavnice, roda, brata ...
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
I nestalo je svjetla s tom bjelinom
Još malo šetnje uz more i gotovo
Ne daj se Ines...
|