|
|
utorak, 28.06.2005.
Dopusti mi
Dopusti mi da ti budem utočište
gdje ćeš skrivati svoje suze i svoje osmijehe
Dopusti mi da ti budem vjerna
kao majka djetetu
kao srna srni.
Dopusti mi da budem lastavica tvoga jutra.
|
- 12:20 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 27.06.2005.
Kiša
Kiši nad gradom. Dugo je bilo vruće. Opijena glazbom plačem u trajanju , nadanju, čekanju.Sama sam, no,ti to ne znaš, pa ne zoveš."Ararita" - Luky - glazba koja razbija realnost, stvara iluziju, glazba kojom dodirujem naša sjećanja, riječi, dodire...misliš li sada kaoi ja...već smo puno puta osjetili bezrječnu i bezdodirnu vezu drhteći od tuge,opijeni i radošću, jer tko može doživjeti takvu bliskost, a koliko je to - tri stotine kilometara do dosanjanog sna, do tijela koje mi je opilo dušu, do dodira koji je uzburkao maštu, do pažnje koja je obuzela svaku moju misao.
Znaš, volim te, uskoro će biti puna godina "mostova našeg okruga..."Zaplesala bih sada s tobom, ispijala vino i upijala svaku riječ i svaki pokret.
Svaku večer otvaram našu kutiju snova, gledam tvoje oči i osluškujem riječi.
Toliko vjerujem u nas i ovu ljubav...Prelistavam poklonjenu knjigu i upijam miris tvojih ruku koje su je listale...volim te ljubavi moja, volim te moj
Michelangelo, u kolovozu bismo mogli u Firenzu...
|
- 19:18 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 23.06.2005.
Potpuni let
Nerealnosti sam dopustila potpuni let, ne, doista mi nije žao.
Zapravo nije to nerealnost, to je samo povremena plovidba maštom, jer nije uz mene čovjek kojeg volim, jer smo daleko, a,ljubav je sve jača.
Da, eto dragi moji , nakon toliko dana javljam Vam se . Imala sam puno, puno posla. Draga moja Katya, nisam lepršala onako kako si pretpostavljala, ali moje povremene samoće su mi u svakom trenutku donijele njega, iako samo u zamišljenim dodirima.
Posao koji radim ili poslovi koje radim oduzimali su mi puno vremena,
ali to je sve normalno, samo...hm, moja maksimalna predanost svemu rezultirala je malim umorom, pa mi je i pisanje bloga u nekim trenucima predstavljalo problem.
Kada uspješno odradim neki posao osjećam se odlično i tada želim napisati pjesmu, složiti priču, fotografirati sliku iz mašte, no ne učinim ništa od toga nego dotaknem knjigu i otplovim misdlima prema slavonskoj ravnici. Možda ću jednom ove godine i na godišnji, no za sada, ništa.
Pripremam jedan veliki program za kolovoz, pa ću se javljati na blog samo povremeno, jer tako je to u poslu u kojem trebaš biti i kreativac.Zapravo, meni ništa naporno, samo puno telefonskih razgovora, usklađivanja termina.
Poklonit ću i Vama i svom Michelangelu pjesmu danas. sve Vas volim.
Ti uspijevaš
oblačno jutro,tmurno
pretvoriti
u pregršt sunčanih zraka.
Ti uspijevaš
svu nagomilanu tugu
razbiti svojim osmijehom
svojom pričom
svojim putovanjima od istine do slatkih laži.
Ti uspijevaš
iz mene
izmamiti stihove nade.
I da, bdw. da li ste slušali sinoć Selminu priču o studiju, koferu, Zagrebu, Vladi i pjesmi...ja taj kofer nosim...jer njen je lično...
|
- 13:20 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|