Tipke su se užarile čekajući me. A, i ja čekajuć' na njih.
Napokon.


Smiješna stvar(dobro, više morbidna) :

Jedno od "prvonastalih" i dojmljivih sjećanja koje mi se satkalo kao živućem biću, oslikano je pojačavanjem televizije na daljinskom umotanom u najlon, iskakajuća slika čovjeka s gitarom u ruci, i jedina razumljiva izjava iz usta stričeka koji je nerazumljivo pričao, "krt koubejn". Vjerojatno je previše naglasio te dvije riječi.
Trebalo mi je malo vremena da ih povežem sa slikom-osobom.
Na prvu mi se učinilo da se priča o nekakvom stroju/mašini-koliko sam bila uopće upoznata s tim pojmovima.
I podsjetilo me malo na crtić "krtek", no shvatila sam da je previše drugih slova u kombinaciji, pa je ta opcija brzo propala.
Televizija se ugasila, i moj je pogled znatiželjno otpratio brata u sobu.
Zalupio je vratima, uzrujano, činilo mi se.
Čitav dotični dan čula se muzika koja je neobično rezonirala samnom.
U meni. Kakogod.

Sviđala mi se i razumjela sam ju na neki neobičan, osobni način.
Nedugo poslije, brat mi je objasnio da je to "Nirvana".
Još uvijek mi nije bilo sasvim jasno, ali mi se sve više dopadalo.
Na nesreću i jad tog mog brata, dani su se počeli svoditi na moljakanje za kazetu ili krađu iste(ukoliko mi ju nebi posudio).
Jednom sam mu čak i odljepila sličicu nekakvog nogometaša sa zida, KOJA SE NIJE SMJELA DIRATI .
Sakrio je kazetu. Kriv je.
Htjela sam ju slušati, preraslo je u "morala sam".
Odrastala sam, ponavljala sam riječi onoliko koliko bi ih uspjela izimitirati, u istom tonu i ritmu.
S vremenom, više i nije bilo bitno dali razumijem koje su to riječi koje ponavljam. Premda sam učila engleski. Još od vrtića.
Bila sam zadovoljna jer razumijem osjećaj, koji razumije mene.
Nešto poput dugačkog zagrljalja, svaki put kada bih stisnula tipku s malim trokutom.
I tako, vrlo lako i jednostavno, više nikada nisam prestala slušati Nirvanu.

Shvaćam da to nekom nepoznatom oku može zvučati debilno, ali meni je bila i ostala, najbolji prijatelj.

Pišem to, jer sam neki dan između ostalog pogledala oba dokumentarca na temu.
"Soaked in bleach" ne vidim kao realan prikaz onoga što sam slušajući, kasnije i bjesomučno proučavajući percipirala.
"Montage of heck" je dao komadić, sitan komadić nečega što se da široko i duboko uvidjeti, pa se tako trebalo i prikazati u potpunosti, pa makar dokumentarac trajao 4 sata.
Bilo mi je žao.
Predugo bih pisala kada bih krenula objašnjavati zašto.
Možda je taj dio mračan za zericu više, da bi bio probavljiv.
BILO MI JE ŽAO!

Highlight svega navedenog jučerašnji je razgovor, pokrenut od strane mog još uvijek dovoljno malog potomka.

"Kakav si to koncert na kompjuteru pustila?'"

"Kak' znaš da je to koncert?"

"Pa kad završi jedna pjesma odmah ide druga, ali sve izgleda isto i isti ljudi se ponavljaju. To traje već dugo, a između pjesama ti ljudi pričaju malo. Kaj ne vidiš?"

"Ok, ok..."

" I??"

"Kaj i?"

"Pa pitao sam te kakav je to koncert?"

"Zašto pitaš?"

"Jer je ovaj čovjek koji pjeva tužan nekako, a nekad se nasmije ali se ne smije za pravo, kao ja kad glumim da sam sretan, i to što sviraju je baš dobro ali je i malo tužno."

"Ne znam kaj da ti kažem na to... Mislim da si dobro uočio."

"Zašto mi nećeš objasniti kakav je to koncert?"

"Pa kako da ti objasnim? Ne razumijem na što misliš kad me pitaš KAKAV JE."

"Isuse mama... kak' ne razumiješ!? Pa ne mogu te drugačije pitat'. Jel možemo onda barem otići na taj koncert?"

"Ne možemo. Ta grupa više ne svira i ne priređuje koncerte."

"ZAŠTO???"

"Jer je ovaj čovjek koji pjeva, umro. Još davno."

"Od čega???"

"Ubio se."

"Nemoj mi onda lagati da je umro. I nije uopće fer."

"Što nije fer? I kak' to misliš da nije umro kad je??"

"Malo si naporna. Ništa ne razumiješ...
Kak' da tog čovjeka sa gitarom pitam, čekaj, kako se zove taj?"


"Kobejn..."

"Nisam nikad čuo to ime. Dobro, Kobejna nema, ako ga nema kak' da ga onda pitam kako on meni svira i pjeva, a nismo se nikad upoznali. Kak' ?! Stvarno to nije fer. Nikad neću znati. A ti ništa ne znaš objasniti."


"Znam objasniti, ali si još uvijek dovoljno mali da takve stvari nebi razumio."


"Mislila si reći da sam PREmali. Mama ti si velika, a sve me ispituješ. I onda kažeš da ja nešto ne mogu razumjeti? I to isto nije fer."


Geni prenose kodove za "tehnikalije" i neke karakterne osobine.

Samo?