Spavala sam. Tvrdo. Ona je došla u moju sobu. Došla je do mog kreveta. Hodala je na prstima da me ne probudi, mada je zato i došla. Nije joj uspjelo, probudila me iako to nije znala. Pretvarala sam se da spim.
Došla je do mog kreveta, lagano otvorila usta kao da želi tiho izgovoriti moje ime da me probudi, ali je u tom trenutku nešto uhvati za srce, barem sam to mogla iščitati s njenog lica svojim poluotvorenim očima. Samo me pomilovala po licu i kosi i okrenula se. Otišla je. Kada je došla do vrata moje sobe, zastala je. Okrenula se prema meni i tužno se nasmijala. Pojavila se i jedna suza. Opet se okrenula i otišla. Nekoliko trenutaka poslije otvorila sam oči. Osjećala sam se.... neznam... bio je to nekakav drugačiji osjećaj, pun nekakvih slutnji. Obukla sam se i otišla u kuhinju. Nje nije bilo. Tražila sam je po kući, ali uzalud. Zaplakala sam... Bila sam usamljena. Nadala sam se da će doći, ali ona nije došla.. Čekala sam je. čekala sam je svaku minutu, svaki sat, svaki mjesec, pa čak i godinu, ali ona se nije pojavila.
Neznam kako, ali sam znala da se više neće vratiti. Nikad mi se više nije javila. Nisam znala ni gdje je ni kako je. Kao da je nije bilo briga za mene. A možda i nije. A neznam ni je li još živa?
U mom životu od tada nije više bilo radosti i sreće. Sada sam to preboljela i navikla se na to da me više nitko neće ranim jutrom buditi poljupcem, samnom razgovarati, podijeliti radost i tugu kao što je to činila Ona!! No, shvatila sam jedno, moram nastaviti živjeti, pa makar to značilo i bez voljenih osoba!
[Posvećujem svima onima koji su na bilo koji način izgubili voljenu osobu, bilo fizički ili metafizički, da shvate da život nije u uspomenama, jer uspomene su prošlost, već za sjećanje, jer sjećanje je vječnost. Život je Ovdje i Sada, s Njom ili Njim...]
|