insomnia

Duga je noc...

Koracam ulicama ovog grada, lagano, nigdje mi se ne zuri. Oko mene nigdje zive duse. Oci mi se polako poklapaju, ali ne smijem sebi dozvoliti da zaspem na ulici iako je kasno. Gledam na sat. 4 sata ujutro. Pogledam ispred sebe i ugledam neki sjaj. Obratim malo vise paznjuna taj sjaj i ne mogu da vjerujem svojim ocima. Pa to je ona. Ona... Eh odavno je nisam vidio. Zelio sam da je vidim. Poceo sam da trcim pud nje, ali sto sma ja vise trcao prema njoj, ona je bila jos vise dalja od mene. Onda shvatih da je sve to samo avion. Treba mi sna, ali ga nemam. Proganja me. Ona... Eh draga da znas kolko noci sam proveo misleci na tebe, posto nisam mogao da te sanjam. Evo i sad dok kucam ovo ti si tu kraj mene. Nadam se da i ti osjecas nesto slicno. Nadam se da ti je sad toplo, da osjecas toplinu moje ljubavi. Ne vjerujes u nju? A zasto me ponekad ne pustis da ti je pokazem? Zasto znas da je gusis? Eh zasto? Najvjerovatnije zato....
Sta bih dao da mogu normalno da spavam. Svaku noc ostajati budan do 4 sata misleci samo o njoj i pokusavajuci nesto da radim. Eto vama pisem ovdje, jer se tice nesanice, a od tolko clanova niko nece da se sjeti da napise nesto. No nije ni vazno.
Pozdrav od Kapetana Esida