subota, 29.05.2010.
Mali udarci sreće...
|
Ponekad zamišljam da nisam s ove planete i da će jednog dana važni poglavari neke tamo daleke rase doći po mene i odvesti me kući (kao gore sam neka velika zvijerka, nasljednica nekog kraljevstva)...
kada me ljudi povrijede ovdje na Zemlji imam svoju mantru u glavi...idem kući...weirdoooo? ne, samo bujna mašta i u trenucima izgubljenosti... Ponekad razgovaram s Bogom...pričam mu na engleskom (nisam još dokučila zašto brijem da Bog priča engleski) i govorim mu o svojim shvaćanjima, strahovima, sreći, ljubavi...takvi mali susreti u nekim kratkom predahu užurbanog dana uvijek dovedu do super otkrića i razumijevanja zapetljanih misaonih procesa...to je razgovor sa samim sobom, svojim unutarnjim glasom, svojim anđelom čuvarom, Bogom koji živi u čovjeku... Ponekad pišem i puštam da misli pronalaze svoj put...kao da bujica koja kola mozgom napokon usporava i uspijevam razaznati neke bitne stvari...i onda me preplavi sreća...i znam da je sve ok i da sam napokon pronašla svoje mjesto u svijetu...sad, sa 28 godina napokon mogu reći da sam počela uživati u životu...nakon godina teških oluja....borbi s demonima i strahovima...sad ponovo dišem punim plućima... Svatko od nas skriva u sebi nešto posebno...malo tajno mjesto u središtu duše u kojem čuva svoje najveće snove i zametak svih najvećih postignuća...ono nešto što svakog čovjeka razlikuje od ostalih i čini posebnom i samostalnom jedinkom...esencija bića... samo ako otvorimo svoju dušu kroz neki vid izražavanja zapravo dopuštamo drugima da nas upoznaju i da vide taj skriveni mikrokozmos koji nosimo u sebi... I sad kad sam spoznala da i ja imam tu vatru koja se ne gasi više ne brinem o tome što drugi misle o meni i da li su mi potrebna neka ogromna postignuća kako bi ostavila svoj trag...sad samo živim, istražujem svoje tajno mjesto i svoje snove...smijem se puno, volim ljude oko sebe i veselim se svakom novom danu i bezbrojnim mogućnostima koje mi pruža... A sad odoh plesat na ulici... Kele Okereke - Rise |
