|
ne, neću vam ispovjedati svaki svoj dan, kako se trenutno osjećam ili što sam radila proteklih nekoliko dana.
ovaj blog bit će spontan; sve ono što mi trenutno padne napamet.
ne, nemojte mi ostavljat komentare tipa "novi post. dođi komentiraj."
to me ne zanima.
između ostalog, želim da svaka osoba koja poželi komentirati post ima na umu da komentari ne moraju biti isključivo o mome postu, želim da kažu svoje mišljenje te kako bi oni to saželi.
osjećam se kao da pucam od inspiracije, a nisam sigurna znam li ju na pravi način izbacit iz sebe(?!) imam osjećaj kao da nije pravo vrijeme da napišem neki ultra veliki post, a opet kao da bih trebala.
već nekoliko puta čitam iznova post i smijem se sama sebi na onaj dio "ne nemojte mi ostavljat komentare tipa blabla" kao da će neko uopće i pročitat ovaj prvi post.
kao da će neko uopće doći na moj blog.
to je ironično zapravo.
kakogod.
pisat ću dok mi miš sam ne poludi i klikne "OBjavi" iliti dok ja ne poludim i kliknem "ODjavi".
znate, (s kime ja pričam?) sinoć sam gledala film.
grad anđela.
prvi put.
vjerovatno sam i jedina koja ga je gledala prvi put izuzev novorođenčadi. (ha-ha ovo je trebalo bit smiješno? pa i nije.)
nego, zapravo film je poučan. n
e, nije poučan koliko mi se utisnio.
razmišljam o njemu većinu svoga vremena.
u jednom trenutku seth, odnosno nicholas cage, je upitao zašto plačemo?
i na to je rekao da tako izbacujemo višak emocija iz sebe. no je li to zaista tako?
zapravo i je.
ponekad.
to je ono plakanje kad ga ne možemo suspregnuti, nesvjesno plakanje. kad ne možemo odlučit hoćemo li plakati ili ipak nećemo.
eh da, to je ono drugo plakanje.
naše plakanje.
kad sami odlučujemo.
mislim da tada zapravo plačemo sami za sebe.
olakšavajući si pritisak emocija.
u prvom slučaju je zaista kako je n.c. to rekao, a drugom stojim iza ovog što sam rekla za olakšavanje emocija.
no bilo kako bilo.
vjerujem u anđele.
i mislim da su uvijek tu.
u suton i u zoru (zar ne?)
samo ih mi ne vidimo. a većina ljudi je naučena da ono što nisu
vidjeli i ne postoji, a neki i dalje vjeruju u Boga.
to je onaj izuzetak?
ili su naučeni vjerovat u Boga kao što su naučeni vjerovati samo u ono što su vidjeli.
nije li to smiješno?
zapravo čak ironično.
kako smo zapravo mali i kao da netko upravlja našim mozgom, rugajući nam se.
a mi to ne spriječavamo ili je to onaj "lakši način".
kako je tako je i ja tu nemogu ništa učiniti.
ili neću?
bit će da je to.
nego, postajem naporna?
i ja mislim.
kako moj miš ništa ne poduzima, ja ću.
hvala na slušanju i čitanju, dragi Nitko.
OBJAVA, ipak.
keep on smilin. for you, me, them.
|
