nedjelja, 13.02.2011.
Misaoni šepavi starac
Gradske ulice obasjane mjesecom koji stražari nad nebeskim svodom gledaju to sumorno lice koje korača polaganim korakom bez odredišta. Trak svjetlosti otkriva bore na tom licu... Da, mogao bih pisati o događaju sa starcem u sitnim nocnim satima, da, mogao bih opisati sve te događaje, da, mogao bih vizualizirati sve trentuke, da, mogao bih. Zašto onda pisati o njemu i njegovom otužnom pogledu. Zar je potrebno skrivati osjecaje dok pišem, zar je potrebno koristiti metaforu kroz priču starca? Ne, nije potrebno, ali zar nije lakše izraziti osjecaje gnušanja pri susretu s nekim ljudima? Da, lakše je kroz metaforu.
Odjebeš metaforu, odjebeš starca, odjebeš sve. Naravno, ostaje prazan papir iscrtan raznim linijama samo meni shvatljivim. I to je tekst. Odjebi i linije, ostat ce samo pepeo zadnjeg duvana razmazan po papiru. Tekst će u tom trenutku vrludati neuronima u glavi koji će izazivati ljutnju zbog nedorečenosti priče. Ali priča će nastavjeti živjeti u tim prostranstvima misli, a onog trena kad je odlučim u sitnim nocnim satima staviti na papir, ona umire, bez pozdrava, bez ispračaja, bez sprovoda. Mrtva priča je isprazna, nema tok, nema događaj, a kao takva mi ne treba. Priče moje drage umrijet će te onog trena kad ostanete u jednom hladnom i zabačenom kutku mojih misli, a ja se odlučim trgnuti vas od tamo i napisati na isti onaj papir na kojem se slabo vide izbrisane linije i razmazani pepeo.
A starac s početka ove priče, kojeg sam sasvim slučajno susreo u sumornim nocnim satima još šepa umornim koracima po mislima koje divljaju prostranstvima samo meni shvatljivim.
