Inat zaboravu https://blog.dnevnik.hr/inatzaboravu
utorak, 19.02.2019.
Patim
Previše je godina
za premalo vremena
prošlo između nas.
A previše smeteni
i premalo usredotočeni
na stvarnost koja je oko nas.
Ti previše svoj,
ja premalo svoja
da se zauzmem za nas.
I previše grijeha
uz premalo smijeha
bivalo je povrh nas.
Mi kao previše zajedno,
a premalo odvojeno,
za podnijeti sebe uz nas.
nedjelja, 17.02.2019.
Baletna pozornica
Deset prekratkih godina bavila sam se plesom. Raznim vrstama, ali najviše je bio zastupljen, meni omiljeni, balet. Godine su prošle kao lahor i tek što si napravio prvu piruetu, shvatiš da su svi oni pokreti koji su postali način kretanja i vrsta življenja, već daleka prošlost. I da ne očajavam zbog života kojeg živim i onog kojeg sam mislila da ću, moram priznati da sam sanjala kako će balet biti aktivni dio mene. Kad god se prisjetim da je sve upravo suprotno tome, zaustavi me misao koja mi kaže kako ima vremena i nije kasno i još uvijek može biti baš sve ono što si poželiš. I tek što dotaknem tu naivnu dječju misao, realnost me pozdravi te shvatim, kasno je. Uistinu, ma koliko bila optimist, vedrog duha, svijetlih pogleda, za neke stvari je prekasno. Stoga, baš u ovoj prekasnoj noći u još prekasniji sat, pripovijedat ću o jednoj uspomeni, jednom osjećaju, jednoj navici i jednom svijetu u koji sam kročila sa svakim novim podizanjem na vrhove prstiju.
Prisjećam se vremena kada sam se nalazila sa tužnije strane pozornice gledajući balerine, iščekujući godine kada ću moći i sama lepršati kao one. Doslovce su lepršale. Ni sada, nakon nešto više godina životnoga staža, ne znam bih li znala imenovati nešto elegantnije, mekše, svilenkastije od pokreta jedne balerine. A kako je tek izgledalo lako. Svaki pokret kao da je nošen vjetrom, izveden na mekim oblacima. Uskoro, mračnu stranu pozornice zamijenila sam svojim prvim baletnim koracima. Daske koje život znače nisu mi baš značile život, ali su me naučile svašta o njemu. Jedna od prvih životnih lekcija bila je da je put do zvijezda trnovit i prevrtljiv. Ponekad je potrebno toliko truda, vremena, upornosti i odricanja za nešto što se izgubi u skoku jetéa. A svjestan toga i dalje ne odustaješ. Jer to je život, daje nam uspone i padove dok gleda kako ćemo skočiti i na koju nogu ćemo se dočekati. Upornost, sve što sam u životu postigla zahvaljujem upravo njoj, a duboko vjerujem da se rodila i gradila u malenoj baletnoj dvorani s pogledom na Savu. I bezbroj padanja uz more, dizanja i pregršt okreta zbog jednog jedinog pravilnog. Danonoćna razgibavanja koja dva ljetna mjeseca odmora odnesu, kao da ih nikad i nije bilo. I znam, da svaki pad znaći novo uzdizanje, a na pozornici ono je popraćeno aplauzom. Tamnija strana moje prve ljubavi, uzimajući u obzir da sve ima svoje lice i naličje, je bol. Najgrublja bol u prstima praćena krvlju iz žuljeva, a uzrokovana naizgled najnježnijim, baletnim papučicama. Pointe su moja prva lekcija da se knjiga ne sudi po koricama. Sva elegancija, mekoća i svila koja se izlijevala iz pokreta jedne balerine je umijeće. Umijeće skrivanja istine od svijeta, umijeće predočavanja tom istom svijetu ono što balerina želi. Čista manipulacija publikom, stvaranja iluzije ugodnoga kroz najneugodniji čin. Da razjasnimo, balerina manipulira i vlastitim umom i odvede ga u svijet gdje ona doista ne osjeća nista do čiste i istinske čarolije glazbe i pokreta, daleko od bolova u prstima. Ubrzo sam shvatila: ja sam ono, ni više ni manje, do onog koliko ti odlučim pokazati. Nakon svakog nastupa barem jedna osoba bi me upitala: „Jesi li me vidjela, mahala sam ti?”. To je najljepši dio ovog sjećanja. Ako zanemarimo činjenicu da je publika u potpunoj tami pa je to i fizički veoma nemoguće, vid za vrijeme izvedbe u jedne balerine je potpuna enigma. Zdravih očiju kroči na daske, a na njima je potpuni slijepac koji se u prostoru snalazi kao da posjeduje dodatan par očiju. Tu se ukazuje umjetnost. Ona koja je jednoj balerini zatvorila oči prema svijetu punom nebitnoga, ogolila njezin bitak da ju obgrli sklad nota, vodi mašta i vještina.
Kao što se već dalo zaključiti, ne plešem odavno, ali baletnu pozornicu nisam zaboravila.
Za svo vrijeme provedeno na njoj, za sva vremena koja provodim nasuprot joj, za zauvijek...
utorak, 12.02.2019.
Tebi
Tebi,
kojeg pamtim kroz smijeh.
Tebi,
o kome razmišljam uz osmijeh.
Tebi,
kojem želim samo najljepše sne.
Tebi,
koji sada gradiš zidove.
Tebi,
kada ti se svijet ljulja.
Tebi,
upravo sada dok lutaš.
Tebi,
pružam ruku dok toneš.
Tebi,
sada za zauvijek.
| < | veljača, 2019 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | |||
Travanj 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Svibanj 2019 (1)
Travanj 2019 (1)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Rujan 2018 (5)
Opis bloga
Na poticaj poznanika, zaboravu u inat, a uz malo volje možda se i nađe ponešto čitljivog sadržaja.
Kontakt
Mail: inatzaboravu@gmail.com
"Pjesnik je lažov koji uvijek govori istinu." Jean Cocteau