Gledaj sve ti se bazira na jednoj shemi:
Iden ti ja jednog jutra van. I sad šetam ja ulicom, sretnem svog dobrog poznanika (ili ne tako dobrog) i odlučim popričat sa njim. Na trenutak sam pomislio - to je to. Al brzo je taj osjećaj nestao te sam odlučio izvaditi svoj najnoviji pištolj te ga propucat. Tako sam i učinio. Da bi bio neprimjećen od jedne bakice koja je zamišljeno gledala kroz prozor jer je znala da petarde ne mogu pucat jer su ih policajci zaplijenili, počeo sam trčati u obližnju šumu. Začu se prasak. Okrenuo sam se. Ne, to ne može bit san - promislio sam u sebi. Dalje sam trčao dok nisam došao u jako bliski susret s lovcem. Lovac me je upitao:
- Kuda trčite gospodine?
- Ma.... ovaj.... izgubio sam leću.
- Pa zato trčite?
- Aj odjebi ko je tebe šta pita.
Krenuo sam dalje. Sve više i više me obuzimao onaj strah. Baš onaj strah. Bakica me ne smije primijetiti. Pogledao sam u tmurne oblake koji, kao da su nagovještali kišu. Tako je i bilo.
Ubrzo je cijela šuma bila mokra, pa i stabla. Jedino ispod krošnji višestoljetnih stabala tek par kapi promolilo je i promokrilo zemlju crvenicu. Odlučio sam kleknut i pomolit se Bogu.
Nakon svega par minuta osjetio sam neki sasvim neobičan osjećaj. Kao da me nešto uzdiglo iznad površine. Tako je i bilo. Levitirao sam. Bilo je tako lijepo. Sunce je izašlo iz tmurnih oblaka. Obasjalo me. Bilo mi je vruće. Iz jakete koju mi je majka poklonila jer je bila djedova izvukao sam bocu najskupljeg vina. Ne znam ni sam kako se tu stvorila ali odlučio popiti sam je. Tako i bijaše. Kako sam ispijao, tako sam i sve više lebdio iznad površine. Iskapivši bocu, našao sam se iznad šume. Bio sam iznad svega. Sve sam vidio.
Pogledao sam u daljinu i svojim moćima sam fokusirao pogled u obližnji gradić. Vidio sam čovjeka. Taj čovjek ja sam bio. Šetao sam besramno ulicom i pjevao hit naše najpoznatije pjevačice. Ispijao sam svoj najdraži sok od hmelja. Bezbrižno i opet besramno bacio sam limenku put kante za smeće. Limenka nije upala u kantu. Začuo sam glas:
- NARUŠAVAŠ PRIRODU
- Dobro.
Kako je vrijeme prolazilo odlučio sam se spustiti nazad u šumu gdje sam vidio svoj pištolj kako leži u blatu. Lovac ga je želio. Ja nisam dao svoj pištolj. Uzeo sam ga i svojim moćima izbjegavao sam sačmu iz puške lovčeve. Otrčao sam na livadu prostranu gdje sam ugledao bakicu koja me je gledala sa uplakanim očima. Rekla je:
- Ej kako si?
- Evo dobro, vi?
- Imam konjuktivitis.
Otrčao sam dalje.Bezbrižno, kao ptica bez krila, iako ptica bez krila brižna je, o da, brižna je. Dok je baka brisala oči krpicom, propucah je u leđa. Odlučio sam zauvijek trčati.

Joj kako volim bit sportaš.