|
Kad sam bio mali, u vrijeme komunističkog mraka, čitao sam puno (ne impliciram da su me primoravali) stripova o Velikom Bleku, Komandantu Marku, Zagoru, Kapetanu Mikiju, Teksu Vileru i, naravno, Stripoteku. I nikad mi to nije palo na pamet. Tek nedavno, u mojim ranim tridesetim, od nekih sam prijatelja saznao nešto što je bilo više nego očigledno, samo su nedostajali eksplicitni prizori (ne impliciram nikakvu cenzuru).
Svi gore navedeni likovi imali su neke ženske likove više ili manje suvislo nadovezane, samo je Zagor imao Čika i živio s njim u sred Darkvudske močvare (- Čiko, čiko, koliko je sati? – Ne znam, mali, pitaj Zagora). Elem, što su njih dvojica radili tamo kad je ponuda avantura bila loša? Jedna od opcija je da su se prčili, Bože moj, ništa strašno, posve prirodno i ljudski. E, ali komplikacije slijede...što bi bilo da sam ja kao mali znao o tim stvarima malo više pa da sam ja to sam zaključio. Ili još gore da mi je moja draga mama rekla: Sine, ovaj ti jebe ovoga maloga kad ti pođeš spavati. Što bi bilo da sam ja na moju osnovnu školu napisao: ZAGOR JEBE ČIKA U GUZICU. Kako bi se pod budnim okom jedne avangardne radničke partije mogao potkrast jednan tako dekadentan fenomen, toliko priličan trulom kapitalizmu? I to još napast najmanje, još nesvjesne svoje klasne svijesti, najizopačenijom vrstom indoktrinacije. Odgovor bi, dakako, bio – nikako!
Zagor i Čiko nisu pederi nego je onaj mali što je napisao parolu: provokator, subverzivni element, kontrarevolucionar i tako dalje, sve do sasvim jasnog- neprijatelj naroda. I onda bi ja, ili još gore, moja mama, najebali po članku 133. Kaznenog zakona bivše nam države zbog stravičnog zločina – verbalnog delikta. Mene bi izbacili iz škole, mama bi ostala bez posla, malo bi nas strpali u zatvor pa bi poslije morali bježat u emigraciju. Onda bi ja tamo pekao pizze s Gojkom Šuškom i ekipom pa bi se lijepo '90-te, pobjedonosno vratio, s časnom titulom disidenta i političkog zatvorenika. Onda bi se u tim okolnostima eksplozije demokracije, polako ali zasluženo počeo penjati prema vrhu u službi domovini. Možda bi čak dogurao i do Ministra prosvjete. E, u tom bi slučaju moja prva odluka zasigurno bila – ZAGORA NE PAKIRATI!
|