Imogen

Pokvarila mi se televizija prije dva mjeseca. Velika, Sony, 72 cm. Nisam imao para za popravit pa mi je nekako bilo lako odlučit: ma ko joj jebe mater, neću je više ni gledat. I onda mi je bilo glupo gledat u televiziju koja ne radi. I još zauzima prostor i skuplja prašinu. Pa je lijepo stavim u ormar, u koji je stala kao da je za nju napravljen. A u tom ormaru držim neke stvari meni jako drage. I sad svaki put kad otvorim ormar, stvori se ispred mene, točno u visini očiju, bezdan beživotnog ekrana. Jebote, što ako me jednog dana proguta? Usiše? Neko vrijeme će me tražit pa će onda naći sve ovo što sam pisao. I brzo zaključiti: lud, odluto, raznijele ga hijene. Case closed. A ja u televiziji. Onda ide ovrha, jer sam dužan, i moja televizija, skupa sa mnom, ode na bubanj. Što će nekome pokvarena televizija? A možda je neko i kupi pa popravi. I donese je doma veseo djeci pa se svi okupe i uključe je u struju i upale. A tamo, umjesto Tarika Filipovića, iskočim ja, kost i koža, bradat i kosmat pa počnem lupati šakama iznutra po ekranu i derat se: PUSTITE ME VANI! PUSTITE ME VANI! A oni- cap!- ugase televiziju, svi prestravljeni. Pa onda pomisle- možda je to neki film strave pa je ponovo upale. I opet ja, očajan i uplakan: OVO JE MOJA TELEVIZIJA...PUSTITE ME VANI, PUST...-cap! Što će sad, jadni ljudi, ako prijave, svi će mislit da su oni ludi. Onda je oni fino poklone staračkom domu. Pa se starci lijepo okupe, upale televiziju, a ja iznutra: PUSTITE ME, MOLIM VAS, PUSTITE ME... Što je sad ovo, upitaju se svi. A onda neko kaže: Ma to je onaj big brader, samo su zajebali ovog što je zadnji osto, ha ha ha ha...pa me onda po cijeli dan pale gase i zajebavaju: Gdje ti je sad milijun kuna, pizdunu, ha ha ha ha ha.....
Da se ja nje ipak riješim za trajno?