Imogen

Idem danas iz Grada doma, pješke, ubijam anksioznost te naletim na hororšou zalazak sunca. Duga ravna crta horizonta razdvaja ultra modro more od neba od užarenog bakra, a moćna kugla ide dole, u pizdu materinu s lirikom, nije o tome riječ. Dakle, prizor za stati i pogledati. I stanem ja, i mislim kako je lijepo što sam živ pa pogledam naokolo, a tamo neki stranci otvorenih usta gledaju, neki nešto pokušavaju sa digitalcima i jedna žena stoji, naslonjena na ogradu, leđima okrenuta svemu tome. Samo ona. I što radi? Čita Story. Nasmijem se, i u šali, ponavljam, ŠALI promislim – Jebem ti opće pravo glasa. Pa krenem dalje i dođem do trafike pa zastanem ne bi li pogledao malo taj Story izbliza. I tamo Severina prekinula s nekim, još nešto zaboravio sam što i...najopširniji prikaz zbivanja u Big Brotheru. Zoom, stohastičke sile moje psihe odvedu me do nečega što mi je davno palo na pamet u jednom drugom kontekstu, dakle:
Uzmemo komad više-manje blatnjave livade, recimo 50x50 metara pa to lijepo okolčimo i postavimo drvenu ogradu. Onda u taj jasno definirani prostor pustimo, amo reć, tridesetak svinja da amo-tamo vrludaju po svojoj volji. Potom dovedemo jedan osrednje velik motorkotač vrste – kroser, npr. Yamahu TW pa mu na volan učvrstimo kameru sa radio vezom. E, onda baš JA sjednem na taj motor i krenem naganjat te svinje po toj okolčenoj kocki po cijeli božiji dan dok kamera emitira uživo sliku nesretnih životinja kako bježe tamo-vamo od pobješnjelog kotača, koji je jedini dio motora što se vidi na slici, uz reski stereo zvuk stalnog turiranja neumorne mašine i užasnutog skvićanja glavnih protagonista. I to se, lijepo, od jutra do mraka prikazuje na jednom od brojnih domaćih TV programa. I kome bi onda normalnom palo na pamet gledati Big Brother.