|
Ne znam što mi se dogodilo kad sam je prvi put vidio. Ne znam što se uopće dogodilo.
Kako može par trenutaka vizualne percepcije nešto takvo učiniti. Kako je njen lik uspio napravit takvu crvotočinu u stvarnosti i šutnuti me tamo gdje sad jesam. Recite mi, majstori-mehaničari emocionalnog kauzaliteta. Recite mi da je to simptom neke fiksacije u nekoj od predgenitalnih faza seksualne organizacije. Recite mi da je to regresija, recite mi da je to projekcija. Ezoterija sad ima jaču propagandu od vas? Dobro. Recite mi da su nam se aure našle u istoj fazi spektralne periodičnosti. Recite mi da smo u prošlim životima zajedno letjeli na jug preko olujnih mora. Recite mi da, ako smo svi sazdani od tvari potekle iz zvijezda što su nestale u bljesku supernova, recite mi onda da smo ona i ja zajedno nekad bliještali u istoj velikoj zvijezdi. Ili mi recite da je sve to onkraj mojih kognitivnih sposobnosti, recite mi da to ne mogu ni znati, agnostici antinomičarski. Govore mi već ljudi da se uozbiljim, da sam otplivao u patologiju...govore mi da je prazna, umovi jadni euklidski. Ne želim o tome misliti, ne želim hrđom neokorteksa dirati u lijepotu neposrednog. Neka svi laju, neka me vežu i odvedu. VIDIO sam je, blago, blago rečeno, VIDIO! I među milijun plinskih boca, vama jadnicima svih istih, ona meni svijetli zorom Nastanka. Nedam je više nikome! Kuhat ću na struju, jebe mi se. Ona je moja, moja, moja.....moja narančasta plinska boca!
|