Thoughts Of The Refugee
23.05.2010., nedjelja
Nitko to vise ne cita... a ni ne pise...
|
Lutajuci tako bespucima interneta, naletio sam na vlastiti, odavno zaboravljeni blog. Wow. Trebalo mi je vremena i napora da se sjetim korisnickog imena i lozinke. Trebalo mi je nekoliko sati da ga detaljno pregledam, procitam sve sto sam nekad napisao, pokusam zamisliti stanje uma samog sebe iz nekog proslog vremena. Nekog potpuno drugog sebe, jer toliko se toga promijenilo. Sama ideja bloga, koja je u to vrijeme, prije MySpacea, Facebooka i Twittera, bila jako popularna, odavno se promijenila. Ostali su samo najuporniji, samo oni koji su, cini se, zaista imali sto reci. Ili su barem imali ideju i razlog zasto ostavljaju pecat svojih misli ovdje, kao podsjetnik na buducu proslost. Svi ostali preselili su se na neke nove service i mreze koje su puno prikladnije njihovim potrebama, uglavnom fokusiranim na privlacenje paznje i borbu protiv usamljenosti i beznacajnosti. I tako, citajuci dio svog zivota od 2005-2007 godine, vracaju se uspomene... neke lijepe, neke manje lijepe. Ali ne mogu si pomoci da ne osjetim malo topline, ljubavi i suosjecajnosti prema tom covjeku, prilicno izgubljenom i ranjenom bicu koje ga je pisalo. Bicu koje je trazilo samog sebe, bicu koje je pokusalo shvatiti smisao besmislenih, hladnih stvari koje su mu se dogadjale u to vrijeme. Bicu koje je bilo vapilo za pomoci. Mozda na pogresnom mjestu, mozda i ne. Proslo je premalo vremena da to bude potpuno jasno. Jednom davno, pri samom pocetku bloga, napisao sam da je ovo mjesto za mene, za moje misli, i da pripada samo meni. Nitko od mojih bliznjih, a i daljnjih, nije znao za njega. Zanimljivo je gledati kako se to potpuno okrenulo, kako se blog polako, ali sigurno pretvarao u mjesto preko kojeg sam nekim osoba pokusavao prenijeti neke poruke koje im nisam mogao (ili zelio) prenijeti uzivo. I sada se taj krug zatvorio. Nakon skoro 3 godine, vecina linkova na blogove drugih ljudi koje sam pratio i koji su pratili mene, je odavno mrtva. Iskreno, ne vjerujem da itko od ljudi koji su mi u to vrijeme bili bitni i bliski u zivotu vise uopce ima ni najmanje sjecanje na adresu moga bloga. I sada je on ponovo samo moj. Ovaj put cu pokusati da tako i ostane. Zasto ga sada ponovo ozivljavam i pisem? Neznam. Mozda to zelim otkriti. Mozda zelim jednom, za 5 godina, zelim opet citati sto mi se desavalo u glavi u to vrijeme. Tko zna. A mozda, samo mozda, zelim ponovo nekim osobama iz moje proslosti prenijeti poruke koje ne mogu ni na jedan drugi nacin prenijeti. Osobama s kojima nikad nisam zatvorio poglavlje na pravi nacin. |
- 21:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Misli jednog covjeka koji razmislja. Ili se barem trudi razmisljati. I svakako to preporucuje i vama. Svanulo je. I nije tmurno i sivo kao jucer. Svijetlo je, modro plavo i toplo. Za one koji me zele privatno kontaktirati: immigration@net.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||