Ime ruže...

Park života.

Lijepo je ponekad i biti sretan radi nekih događaja...valjda neznajući da, ako jedan krene nizbrdo, i svi će. Ah, patetično.
I lutajući tako parkom života, puna pozitivnih misli i nade (da, nade, bez čuđenja), naravno, netko to prekine. Klinac. S loptom. Usred....glave! Ma dobro dijete, dobro. I baš je taj dan moro igrat košarku! Dijete, nogomet ti je bolji za zimu. I ima lakšu...loptu! I naravno...isprostačio mi je cijelu porodicu. I 5. koljeno, believe me. Ja sam mu kriva jer je ON pogodio...MENE!?! Zasmetala sam mu kod koša. Ah, današnja djeca, pa lopta je veća od mene. Šta mi je onda koš? Neboder. I moja jadna slušalica...jadna je jedina ostala radit i jedno dražesno djetešce ju pogodi......



Pardon, to je bilo u pravom parku, ups. A u parku života? U onom u kojem teško da se cijene prave ljudske vrijednosti? Ah...
Osuđena sam na temperaturu...40, ni više ni manje. Fala Bogu da nije više, neću se šalit s tim. I tako osuđena na cjelodnevnu propast zvanu krevet, dobih informaciju da ne idem na dugo očekivano Lidrano. ''Sorry, previše nas je.'' Još žele da infarkt dobijem, da me kap strefi...i ovak sam invalid, kaj nije dosta?!
Na jednu od najdražih grupa ne mogu u subotu...osim...ako ne dođem u skijaškom odijelu. ''Bok, ja sam ta i ta zvana Eskim, a ti?'' Mogu i skije dofurat...možda me uoče, ha?
Ali, nema veze...pomirih se već sa time...još 3 dana i vraćam se ona naporna ja in reality. Ups, nisam to smjela reč, neki znaju di živim.Ups. Ljudi, bolest je prenosiva...da... Jeste još za?
Želim poželjet sreću na Lidranu ostatku glumačke ekipe, a ovima koji su...blago rečeno...izbačeni...želim poželjet da se pomire s time. Ma neee, ne volim ja glumu i nije mi predzadnja godina...
Dosta patetike za danas, danas će vam moj dragi prijatelj Fjodor M. Dostojevski nešto poručit. Dajem mu mjesta...:
''Samo da živim, živim, živim! Kako god živio, samo da živim!''



Obje slike su moj crtež uređen u photoshopu.