Imbarazzata
četvrtak, 24.02.2011.
Bračna nejebica
Kad sam bila singl i slušala sve one horor priče o brakovima u kojima prođe i po dva tjedna bez seksa uvijek sam bila zgrožena. Kroz gotove sve moje dosadašnje veze seksa je bilo kad god je za to bilo prilike. Kad to više ne bi bilo tako veza je najčešće vrlo brzo pucala i to je bilo to. Nikako mi nije bilo jasno da postoje ljudi koji svaki dan liježu jedno kraj drugog u krevet i ne seksaju se. Ma daaaaj, to je nemoguće, mislila sam. Kad bi mi se i frendice koje su već po nekoliko godina živjele sa svojim partnerima žalile kako su ovi ponekad dosadni jer hoće seks, a one imaju periode po dva-tri tjedna kad im jednostavno nije do toga, ja sam mislila kako s njima jednostavno nešto ne štima. Kužim da ti dan-dva nije do toga, ali tjedan, dva ili mjesec - S tobom stara jednostavno nešto nije u redu.
I onda sam upoznala njega. Vrlo brzo počeli smo zajedno živjeti. I seksali se svaki dan. Bez greške. Osim onih nekoliko dana u mjesecu. A i tada bi se tako strastveno ljubili i mazili da meni i nije bilo neke velike razlike. Uskoro sam zatrudnjela. Ni to nas nije sprečavalo. Seksali smo se tako reći do samog poroda. I smišljali sve maštovitije i maštovitije poze da to uopće možemo izvesti. I uživali u tome ponovno i ponovno....
A onda je došla ona. Mala seksoubojica. I tako su zadnjih godinu i pol trenuci strastvenog uživanja postali sve rjeđi. I sad mi se plače nad samom sobom kad najednom shvatim da je prošlo 10 dana a mi se nismo uspjeli pošteno poseksati. Pa što nam se to dogodilo????!!!!
To vam izgleda otprilike ovako:
Ponedjeljak.
Jutro. Sedam sati. Derište se tijekom noći zbog začepljenog nosa budilo 3 puta i svaki put joj je zbog istog problema trebalo da zaspi pola sata. Je ne znam gdje mi je glava i zgrožena sam činjenicom da se moram ustati i spremati se za posao. On se probudio revan i krut. Zavlači ruku pod majicu. Cice me već ionako peku jer ih je derište pola noći žvakalo kako bi se umirili. - Spavam- zagrmim i on se skrušeno pokupi u kupaonicu. Drkati i otuširati se, pretpostavljam.
Ponedjeljak poslije podne. Vratila sam se ranije s posla jer se tamo ništa važno nije događalo, a mail mogu provjeriti i od kod kuće. Derište me veselo dočekalo, malo smo se pomazile i onda je ona, također iscrpljena od prošle noći zaspala. Ležim kraj nje i razmišljam kako bi se sad baš rado poseksala, ali on opet ima dugi dan na poslu i još ga nema.
Večer - derište se probudilo, večeralo, skakalo po krevetu, okupalo se, još skakalo po krevetu, bacalo loptu, skakalo po meni vičući - Điha, điha konji! - opet bacalo loptu, gledalo Pepu Pig, opet skakalo po krevetu i onda se konačno srušilo i zaspalo, srušila sam se i ja i naravno zaspala. U 10 i 30 evo njega. Lupa u kuhinji s tanjurima i loncima. Ljuta sam jer me probudio. Uvlači se u krevet i stišće uz mene. Ma ziher stari moj, nema šanse, pa da za devet mjeseci moramo glumiti konja još jednom šmrkavcu. Spavam, a i tebi preporučujem isto.
Utorak
Jutro. Derište se probudilo prvo što automatski znači ništa od seksa. Uspjeli smo se poljubiti i pošlatati na sekundu u prolazu ali to je sve. Novi dan je započeo dosadno kao i obično - kuhanje, oblačenje derišta, tuširanje, oblačenje sebe, kratki razgovor s dadiljom i odlazak na posao.
Večeras se seksamo i to je to, čvrsto sam odlučila. Uspavali smo derište, zatvorili se u kuhinju, popili svaki čašu crnog vina, malo se ljubili, krenuli prema spavaćoj sobi i taman kad smo se ozbiljno zagrijali. - Maaaamaaaa- sranje, malo govance se probudilo. Uzimam je u naručje i liježem s njom na sebi nazad u krevet i tako smo skupa i zaspale.
Srijeda
Probudila sam se baš raspoložena. Mala još spava, on je ustao čujem tuš u kupaonici. Kad je zatvorio vodu ušuljam s lagano u kupaonicu i ljubimo se, baš onako kako treba, uvodno. - Joooooj, nemoj mi to raditi, poludjeti ću jutros imam rani sastanak na koji nikako, ali baš nikako ne smijem zakasniti. Grabi svoj kaput i nestaje. Sranje! Ja sam opet prepuštena buđenju derišta, presvlačenju, kuhanju i odlasku na posao. DOSADNO!
Navečer opet on dolazi sav nabrijan i zagrijan ali ja sam toliko zgažena od čitavog dana da sad fakat nemam snage za ništa.
Četvrtak
Budim se živčana iz nepoznatog razloga. Derište je dobro spavalo, ja sam dobro spavala, sve bi trebalo biti ok ali jednostavno nije. Svaki dodir me smeta, koža mi je nekako preosjetljiva, vruće mi je. On nježno pokušava priči sa svih mogućih strana, ali ja sam jednostavno nadrkana i sve što želim je dugo se tuširati, u miru.
-Sto posto ćeš dobiti mengu kad si tako osjetljiva- čujem ga kako grinta iz sobe.- Ma neću, još je prerano. Seksati ćemo se za vikend, obećaj ti. - odgovaram, ali zapravo se ne mogu sjetiti jesu li prošla tri ili četiri tjedna od zadnje menstruacije, a opet sam zaboravila zapisati...
Petak
Dobila sam mengu. Probudilo me lagano stezanje u predjelu trbuha i znala sam da je to to. Eto, još jedan vikend bez seksa je pred nama. Ma nema veze uvijek se možemo lijepo zagrliti i odgledati neki dobar film. A onda se idući tjedan seksamo. Svaki dan. Obećajem.
četvrtak, 03.02.2011.
Kako došo tako ošo
Nakon godina i godina zalaganja raznih udruga i udruženja roditelja, majki, očeva i trudnica u Hrvatskoj, ima sada tome i više od 10 godina dozvoljeno je da očevi, ukoliko to žele i mogu prisustvuju porodu svoga djeteta. Jedino što moraju učiniti je zajedno s trudnom partnericom pohađati trudnički tečaj i na porod donijeti potvrdu o završenom školovanju za postati mama i tata. Još u doba kada sam ja rođena to nije bilo moguće. Mame iz te generacije sa svojim su se muževima morale pozdraviti na hodniku. Oni su ostajali gristi nokte i pušili pred vratima, dok su one same vrišteći na svijet donosile svoj podmladak.
Rađanje je dakle došlo u novu fazu i danas prve udahe na ovom svijetu većina djece doživi uz oba svoja roditelja, u većini bolnica novorođenče odmah spuštaju na majčina prsa kako bi ono čim se rodilo osjetilo toplinu i miris vlastite majke. Osjećaj koj tada doživljava mlada mama teško je opisati, nadam se samo da i milijunti djelić tog ushićenja pređe i na novorođenče jer to bi bila prava dobrodošlica u novi svijet.
Ono što meni ljuti nije jasno, ako smo i mi u Hrvatskoj (mjestu koje se ako mene pitate nalazi lebdeći u zrakopraznom prostoru između mudrosti koju su sačuvala "nerazvijenija" plemena i razvijenosti zapadnog svijeta) shvatili važnost dodira i bliskosti prilikom dolaska na ovaj svijet, zašto ne možemo ta saznanja primijeniti i na nečiji odlazak sa ovog svijeta. Kada netko, teško obolio evidentno proživljava svoje posljednje dane na ovom svijetu mi ga brutalno odvajamo od njegove obitelji, zatvaramo u bolnice u kojima ih okružuju nepoznati ljudi u bijelim kutama. Valjda da ga pripreme na ono što ga čeka ili što? Čak i najbliži članovi obitelji s takvom osobom imaju pravo provesti samo 15 minuta tijekom posjeta. I sad je to normalno? Podvrgavamo ih svakakvim bolnim procedurama, pregledima i tretmanima čak i u trenucima kada je svima jasno da nade više nema.
Ja ne želim takav kraj niti za sebe niti za ikog od svojih bližnjih. Ukoliko mi se dogodi takva situacija u kojoj će biti vrlo jasno kuda sve to vodi i da je bolest tako uzela maha da je samo pitanje dana kada ću umrijeti ja želim da svi moji bližnji budu uz mene, non-stop, 24 sata na dan. Ne želim da me šalju na neke bolne predrage i terapije za koje je svima vrlo očito da ne daju rezultata već valjda služe tome da bi se doktori osjećali bolje i da vam ne moraju reći tu najtežu rečenicu - Gle stari to je to, ja tu više ništa ne mogu napraviti.-
Ja želim da me puste na miru, samo da mi daju sve droge ovoga svijeta koja će me osloboditi boli. - Ne želim posljednje dane provesti tako da mi guraju cijevi na sva ona mjesta u tijelu u koja te cijevi jednostavno ne pripadaju , pogotovo ne tih dimenzija. Čini mi se užasno nehumano da ljudi tako moraju provoditi svoje posljednje dane. Bez bližnjih, koji bi željeli biti sa njima, ali im neka suluda bolnička pravila to ne dozvoljavaju, sami ili tek pokraj još nekog u jednako lošem stanju kao oni sami, okruženi sestrama kojima molbe rodbine i umirućeg već malo idu na živce i doktorima čija je mimika lica evidentno pokazuje kako više ne postoji nikakva nada, iako bi vam ono što govore trebalo trebalo pružiti istu.
Ne bi li bilo bolje da ih, kao i prikom dolaska na svijet okružimo ljubavlju i toplinom i pružimo im priliku da mirno krenu na ovo putovanje.
