Dok smo se kretali jednom određenom brzinom ona je nesvjesno stenjala ispuštajući zvukove, a da toga, po mome, nije bila ni svjesna. Pored nas su prolazile sve one stvari koje prolaze ljudima kroz život, poput života i ostalih tzv. prolaznih stvari, a nas je bio strah da život ne prođe kraj nas, pa smo tog sunčanog dana oko podne dok je sunce bilo visoka na nebu i još je bio dan, odlučili donijeti neke odluke. Jasno nam je bilo sve ono što nam nije predstavljalo nepoznanicu i mi smo se usredotočili samo na one stvari koje nismo izostavili kao nebitne. Postigli smo dogovor koji se odnosio na nadolazeće vrijeme, poznato i kao budućnost, koje nam se sve više približavalo iz dana u dan, začudo isto onako kako se jedno drugo vrijeme, poznato i kao prošlost, gubilo iza nas. Nismo htjeli da nas ta nadolazeća budućnost zatakne nespremne i izbaci iz stanja podjednake opterećenosti sa svih strana (ili ravnoteže – kako je neki zovu) pa smo se dobronamjerno pomaknuli ustranu i tako propustili tu budućnost da nesmetano prođe kraj nas. Nešto kasnije, u nekoj drugoj budućnosti za koju se nismo pripremali smo zaključili da to i nije bio tako pametan potez, ali i to da smo sada zato stariji i iskusniji. Proučavajući priručnik o uspješnom provođenju projekta Budućnost u kilometrima i ostalim skraćenicama, došli smo do još jednog zaključka kojeg u ovoj trenutnoj sadašnjosti smatramo dogovorom, a to je da nam se čini da pojedinci, o čijim imenima sada nećemo, jer nije ni potrebno a još manje moralno i uzorno, ne shvaćaju složenost nadolazeće budućnosti i misle da će je proživjeti kao sadašnjost. Kad samo pogledamo primjere ostalih zemalja, kojima se je budućnost već desila, bez pretjerizma možemo vidjeti kolika je stopa prolaznosti života kroz naš život. Mi se njima stvarno čudimo i zato smo zamislili da ćemo, vozeći se u autu, otputovati negdje dalje, di ćemo imati više vremena do nadolazećeg trenutka u kojem će buduće prolazno vrijeme doći i proći. A slušajući priče ljudi koji žive na otocima, takozvanih otočana, čuli smo da se tamo sporije živi pa se ima i više vremena. Vladajući stručnom terminologijom i onom naučenom u svakodnevnom, privatnom životu koji provodimo kao obični ljudi, znamo da pojam godišnji predstavlja ono što se odnosi na cijelu godinu, iz čega smo uvidjeli da takozvani godišnji odmor trebamo provoditi na otoku i to tokom cijele godine, jer zbog sporosti prolaznosti duže će trebati da nastupi prošlost kao neizbježno vrijeme kojeg se svi sjećaju.



(napisali: ego&be'be)

Da imam malo više vremena rado bi pokrenuo još jedan blog – Parablog.
Kad sam počeo pisati jako mi se svidjela ideja javnog dnevnika gdje te nitko ne poznaje i mogućnost da nađem ljude koji pišu na meni zanimljiv način i da vidim kako drugi doživljavaju stvari koje su meni važne. Što dalje, to mi se više čini da je ova, prije ugodna i tiha, mala zajednica polako postala jako tašta i puna sebe. Sve češće se, čim otvorim blog.hr, ne mogu sjetiti zašto sam došao. Blog je senzacija, naslovi su senzacionalni, ne biti bloger je nepojmljivo a ljudi koji ne vode blogove su građani drugog reda kojima je promaknuo smisao života pa im je jedino preostalo da negdje u tišini, na svježem zraku, skriveni daleko on očiju viših bića dočekaju svoju smrt - bloga im njihovoga bezbložničkog.
Tu je i statistika; fascinantna nakupina naoko bezopasnih brojeva koji tiho lome male umjetničke duše i još tiše im šapuću u uho što – je – to – što – ljudi – žele - čuti. Polako se uvodi red u prajuhu nesređenih misli, pjesama i pitanja, duše se kategoriziraju i sistematiziraju i nebo na kraju biva obasjano (statistički usporedivim)sjajem predivnih zvijezda.
Tako mi nekako tužno izgleda ko da je blog postao smisao sam sebi, veći od ljudi koji tamo obitavaju, a moram reći da sam primijetio i zgodnu listu (top listu) za one koji se u igru uključuju putem SMS-a (koliko ono po SMS-u? nekih 5 kn ili tako nešto… J)

-želim
-a razlog?
-hm… pa nema razloga
-želiš bez razloga?
-da ..i neobično mi je to, ali želim
-i ne znaš zašto?
-pa ne osjećam potrebu da znam ..nimalo
-neobično
-misliš?
-pa nisam siguran
-vidiš, kad tražim razlog osjećam se kao da zapravo tražim istomišljenike ili kao da tražim da ne budem sama
-a ovako bez razloga?
-pa kad nešto napravim bez razloga to je kao da dotaknem život, to je nešto što ima smisla, ne traži objašnjenje i nešto u što vjerujem
-pa da! sad i meni ima smisla, ali moram ti nešto reći: ja tebe želim ..bez razloga
-molim?
-želim te
-zašto?
-pa kažem ti: bez razloga
-nije mi to jasno,
-pa zašto se onda smiješ?
-bez razloga
-to znači da ima smisla
-ne
-nego?
-samo mi čini dobro i želim da potraje
-a moja želja?
-pa nemoj tražiti razloge