Najavila sam kao neku depresivu, ali danas sam totalno nabrijana, tako da ćemo ostvarenje te najave ostaviti za neki drugi put. Stvari se polako pokreću i idu u nekom normalnijem, funkcionalnom smjeru. Počela sam učiti i nazire se nekakvo svjetlo na kraju tunela. Samo se nadam da to svjetlo nije najava nadolazežeg te-že-ve-a, znate onom iz prvog nastavka Nemoguće misije. Zanimljivo je to, kad malo bolje porazmislim. Tom Kruz sa svojih metar i sitno kreće se perolako po vlaku koji vozi cca 300 km/h. E to je pravi muškarac. Kad žena uspije zanemariti tu siću, lako je vidjeti tog muškarca u okupanog u sjaju njegove muškosti.
Pomalo je teško, jednom kad stvari dosegnu FUBAR razinu preuzeti kontrolu i krenuti hrabro naprijed, ali shvatila sam da nemam izbora. I sad se osjećam dovoljno spremnom i mentalno sposobnom da preuzmem stvari u svoje ruke i da riješim taj faks i da se iskopam iz govana u koje sam se postupno ukopavala protekle dvije godine.
Jebe me ta bipolarnost. Katkad me puca pretjerani optimizam, a katkad sam suicidalno pesimistična. Nikako da nađem neku sredinu, a upravo je sredina ono što mi trebutačno treba u životu; neki middle ground, stanje između nabrijane ekstaze mogućnosti da sama sebi pokažem što mogu i pesimistične rezignacije uslijed osjećaja prosječnosti. Problem je naravno u tome što sam se ja cijeli život borila protiv te sredine, bez obzira što se divim i cijenim ljude koji su u stanju potići ravnotežu. Meni je to uvijek bilo bezveze. Ja volim ekstremno; ektremno dobro ili ekstremno loše. Sad sam zapravo u fazi u kojoj se borim protiv svoje prošlosti i naučenog načina razmišljanja. Malo je jebački što zapravo moram promijeniti sebe i svoj utopistički stav o životu (nota bene, MOJ utopistički stav je drukčiji od uobičajenog poimanja utopije).
I tako...polako ali sigurno moram promijeniti neke stvari, počevši od uvijek prisutne iritaciju rječju MORATI. Ne volim morati nešto, ali čini mi se da odrastanje implicira prihvaćanje odgovornosti koju ne želiš i upuštanje u stvari koje moraš.
Prije me ovakvo razmišljanje obeshrabrivalo i deprimiralo. Mislila sam da mogu zadržati svoju djetinju fascinaciju i umjetnički, nonšalantni pristup životu, ali čini mi se da je to nemoguće. Realnost te mora kadtad ugristi za sočno dupe. Bilo bi lijepo ostvariti snove o neovisnosti i ideje o uzbudljivoj budućnosti, ali budimo realni. Gledajući moj život u ovom trenutku ja sam sretna bez tih snovitih uzbuđenja i ekstrema. Imam prijatelje koje obožavam s kojima rutina nije psovka. Imam sebe, a ja mogu biti prilično dora osoba kad se potrudim.
Zato, vrijeme je da odrastem, da prihvatim ograničenja. Do sada sam to odbijala napraviti i boljela me sama pomisao na to. Ali kad jednom shvatiš da mogućnost izbora nikad nije ni postojala, lakše je prihvatiti odricanje i kompromise. I dobro sam. Prvi put u životu mogu reći da sam dobro i da se ne užasavam mogućnosti da mi kompromis uništi život. Povratka u doba nevinosti nema. Bilo je lijepo, na svoj način, biti dijete, ali većina te slatkaste nostalgije jest prošlost koja se mijenja kako zaboravljam neke bolne i nimalo zabavne trenutke. Volim svoj život i vrijeme je da ga popravim. Ako ne uspijem, bar ću moći reći da sam dala sve od sebe.
Ne mogu si pomoći, sad sam sentimentalna i moram reći: Ljudi, volim vas i hvala vam na vama, abecedno :). You make my life better.
Adriano, Bebač, Begovići, Bojan, Boris, Dejan, Iva, Jelena, Lukrecija, Mel, Mario, Nikola, Tena, Tomislav, Sabina, Stjepan - you rule.
|
