Thunderstorm

ponedjeljak, 16.02.2015.

O AUTIZMU LJUDSKE VRSTE

Oduvijek me je fascinirao kronični autizam ljudske vrste.

Ljudi su egocentrična i narcisoidna bića u svojoj biti i po mom osobnom mišljenju za to su zaslužne infantilne religijske dogme, koje su čovjeka smjestile u sam vrh kozmičke hijerarhije (definirajući kreaciju čovjeka po Božjoj slici, umjesto kreaciju Boga po slici čovjeka, kako u istinu i jeste).

Čovjek je biće koje na ovoj planeti ima najveći latentni potencijal za duhovni razvoj a istovremeno je po stupnju duhovnog razvoja, vrlo često na razini i ispod životinje.

Čovjek je jedino biće na ovom planetu koje ne razumje mikro kosmos u kojem postoji, niti eko-sistem u kojem obitava. Istovremeno je i jedino biće koje ima kapacitete kojima bi to moglo razumjeti, pa ipak...

To svoje apsolutno i potpuno nerazumijevanje svoga okoliša ljudska vrsta demonstrira svakodnevno kroz čitavu povijest svoga postojanja, čineći nepopravljivu devastaciju "grane na kojoj sjedi".

Začudna je sljepoća čovjeka u detektiranju problema na svakoj razini koja nadilazi njegovu osobnu razinu postojanja i bitka. Dok s jedne strane čovjek vrlo aktivno koristi sva mu raspoloživa sredstva u pokušaju liječenja samoga sebe i svojih najmilijih, istovremeno bolest ne prepoznaje u gabaritima zajednice, društva, vlastite vrste i civilizacije.

Stupanj duhovne evolucije čovjeka, nikada nije nadrastao samoga sebe i nikada čovjek nije sebi osvijestio svoje mjesto, kako u Svemiru, tako niti na ovoj planeti. Ljudskom biću nikad nije postalo jasno da je neraskidiva cjelina sa Svim u kozmičkom beskraju i sa svime na ovome planetu. Nikada mu nije postao jasan zakon "sjetve-žetve" ili u fizikalnom terminu "akcije-reakcije". Čovjek sebe doživljava posebnim a iz tog neumitno proizilazi da sebe doživljava izdvojenim od svega, uključujući i samu prirodu i umišlja si u svojoj idealiziranoj slici svoje sopstvenosti, da je izuzet i od neumoljivih i uniformnih zakonitosti same prirode.

Ništa dalje od istine od te zablude nema.

Kao što ugrozba života čovjeka započinje od samo jedne jedine patogene stanice u njegovom tijelu, isto tako proces umiranja čitave zajednice, društva, civilizacije i vrste započinje sa jednom jedinom patogenom jedinkom unutar vrste.
Proces je u potpunosti istovjetan, samo su razine dešavanja različite.
Čovjeku je nejasno da je i zajednica, društvo, civilizacija i kompletna vrsta isto tako živi aktivni organizam, poput njegova vlastitog i baš istovjetno je izložen unutarnjem i vanjskom momentu djelovanja neprijateljskih silnica i elemenata ugrozbe.

I dok čovjek na planu svog osobnog mikro kozmosa na prvi znak patogene promjene "na oružje diže sve svoje vojne i policijske snage" na najveći stupanj mobilizacije, istovremeno pod suludim i samodestruktivnim plaštom demokracije sve moguće patogenosti, devijacije, mutacije, nenormalnosti i neprirodnosti on flegmatično i ležerno promatra kao da se isto njega uopće ne tiče. U stvari dok u svom vlastitom slučaju u identičnoj situaciji reagira na jedan način, kada postane dio gomile, reagira u potpunosti oprečno, te svu tu patologiju i neprirodnost počinje doživljavati kao nešto najnormalnije i čak "društveno poželjno", kao "plemenitu plijesan" koja će ga i samoga nekako oplemeniti svojom različitošću i samim svojim postojanjem.

Čovjek kao da nije sposoban učiti i izvlačiti zaključke promatrajući svijet oko sebe, učeći od prirode i učeći na osobnom iskustvu. A to je upravo jedini mogući način opstanka ljudske vrste, promatranje, učenje, zaključivanje, primjena, prilagođavanje i poštivanje zakonitosti prirode.

A isti taj čovjek iz osobnog iskustva zna što se dešava kada se zanemari pojavljivanje patogenosti u njegovom osobnom organizmu, zna da gubljenje vremena u situaciji kad vremena ima vrlo malo za reakciju, kulminira neumitnom smrti. Pa ipak svojevoljno i spremno promatra laganu agoniju smrti i iščeznuća svoje vlastite civilizacije i vrste u cjelini.

Za sav taj nastrani autizam inače zdravih ljudskih jedinki, koje kada počinju tvoriti društvo i civilizaciju dođe u svoj zenit, odgovorna je religijska hijerarhija samo establiranih dušebrižnika i političkih licemjera a koje oblikuju duhovno i svjetovno biće ljudske vrste.

Ali ove gore navedene odgovorne strukture civilizacije takvima mogu biti i uslijed jednostavnog nedostatka inteligencije ili duhovnosti. S druge strane možda su po tom pitanju još i daleko odgovorniji oni koji se smatraju intelektualnim perjanicama društva i znanstvenim bardovima. Oni su odgovorni jer nemaju opravdanje za svoju tišinu i ne reagiranje. Oni su prodali dušu korporacijama i sistemu iz osobnih sitnih financijskih i egzistencijalnih interesa, za banalne beneficije i život uklopljen u devijantne forme "elegantnog stila življenja po pomodnim normama civilizacije kasta".

Samo nekolicina anonimnih i nikom znanih, duhovno evoluiranih pojedinaca, iznimno inteligentnih i mudrih osobnosti, nije sposobna sama na svojim plećima nositi ovaj teret anateme kompletne jedne vrste. Mi ništa ne možemo promijeniti a bolno nam je gledati "vlak smrti" u ovom ludom lunaparku zvanom planet Zemlja.

Oznake: filozfija