nedjelja, 08.02.2015.
„TAJNE STVARANJA UNIVERZUMA I MEĐUDEJSTVA ZAKONITOSTI„
„TAJNE STVARANJA UNIVERZUMA I MEĐUDEJSTVA ZAKONITOSTI„
Sve je perpetum mobile, samoodrživi krug-samohranjenja polariteta svojom suprotnošću.
Da bi se sve ovo što slijedi u istinu ispravno shvatilo, potrebno je u samom startu prihvatiti postojanje slijedečih činjenica:
- Svemir je trodimenzionalni loptasti prostor u stanju apsolutnog Vakuma
- Svemir je ispunjen tamnom subatomskom pratvari (iz koje je nastala svaka postoječa kakvoča materije), koja je po svojoj prirodi neutralna polariteta ali koja u svom životnom vijeku „podatnosti“ prolazi kroz faze oba polariteta (+ i -) i koja prolazi kroz agregatna stanja u rasponima od Apsolutnog Minusa (u fizici znanog pod pojmom apsolutne nule) preko Apsolutnog Plusa (u fizici nepoznatog pojma a koji bi predstavljao največu moguću temperaturu) do ponovnog Apsolutnog Minusa
- na temperaturnoj skali ispod stupnja Apsolutnog Minusa (fizici znanog pod pojmom apsolutne nule) započinje najviši stupanj plusa ili Apsolutni Plus (u fizici nepoznatog pojma a koji bi predstavljao največu moguću temperaturu) i obratno: iznad stupnja Apsolutnog Plusa započinje najniži stupanj minusa ili Apsolutni Minus
- na osnovu gore rečenog dolazi se do jasne spoznaje zakonitosti Univerzuma, sadržane u fizikalnom pravilu po kome konačnom kuliminacijom svakog ekstrema dolazi do transmutacije istoga u svoju suštu suprotnost a iz toga izvodimo da su polariteti samo nazivnici za „dva kraja istog štapa“ ili „dvije strane jedne medalje“ (ovo je od ekstremne važnosti za zapamtiti jer gdje god u svojim fizikalnim posmatranjima otkrijemo kako se dešavaju „pretvorbe suprotnosti“, možemo biti 100% sigurni da se radi o jednoj te istoj vrsti pojavnosti ali u momentima konačke kuliminacije svojih polarnosti) a trenutak te transmutacije ćemo dole niže u tekstu dodatno objasniti
- mjesto u kojem se sastaju Apsolutni Plus i Apsolutni Minus, naziva se Točka Transmutacije i ona je od vitalne važnosti jer u njoj leži sva misterija Univerzuma (svih fizikalnih pretvorbi-znani kao anomalije ili neobjašnjiva očitanja, svih pretvorbi materije-kako u subatomskoj razini tako i unutar astronomskih pojava, svih zamjena polariteta-kako magnetnih polja nebeskih tjela tako i pretvaranja jednog vida sile u naizgled neku drugu ali kad se to desi znači da je riječ o jednoj te istoj sili samo suprotnog polariteta, rađanja i umiranja svega što jeste-uključujući sam Univerzum) i ona se ne nalazi samo u Temperaturnom Dijagramu Univerzuma, već i na mnoštvo drugih mjesta u Univerzumu (kao što ćemo vidjeti u daljnjoj studiji) i koliko god bila lagana za slikovno prikazivanje i razumjevanje na primjeru Temperaturnog Dijagrama, toliko je iznimno teška za pojmiti a kamo li na bilo koji način slikovno prikazati kada je obrađujemo u kontekstu same konstrukcije Univerzuma (njegovog obličja, početka i konačnosti)
- temperaturne dijagrame nebi trebalo predočavati „linijskom skalom“ ili „vektorima“ (X i Y) več kružnim dijagramom (poput ovoga na slici ispod):
gdje je sada slikovno jasnije o čemu sam pričao i gdje Točku Transmutacije (koja je pominjana kao najbitnija misterija Univerzuma) predstavlja vertikalna linija unutar pravougaonika koja djeli polje sa plus znakom od polja sa minus znakom i gdje se smjer spuštanja temperature ka Apsolutnom Minusu odvija kružno u pravcu suprotnom od kretanja kazaljke na satu a smjer dizanja temperature prema Apsolutnom Plusu kružno u pravcu kazaljke na satu (ovo o smjerovima nije s goreg zapamtiti jer su univerzalno prisutni u svakoj razini Univerzuma i ne dešavaju se slučajno), Referentna Nula je nula koja se i sada koristi u našem sistemu temperaturnih mjerenja i ona je i na dijagramu bitna za jasnije razumjevanje temperaturne zakonitosti Univerzuma
- u potpunosti isti princip tumačenja i identičan dijagram može se koristiti u razumjevanju i razrješavanju problematike u teorijama Vremena jer i tu važe iste fizikalne zakonitosti kao i u temperaturnom segmentu Univerzuma
- vrijeme nije relativna veličina, baš kao što niti išta drugo u Univerzumu
nije relativno-naprotiv sve je savršeno decidno i nepobitno (relativna je
jedino genijalnost tako zvanih genija a jedino nepobitno sigurno, jeste
vrijeme koje će napraviti objektivnu gradaciju genijalnosti genija)
ali bitno je za shvatiti da ima toliko različitih protoka vremena koliko je
kosmičkih pojavnosti + „Veliko Vrijeme“ (ono čime se definira vijek
jedne pojavnosti Univerzuma)
Pošto je ovdje na djelu perpetum mobile i nemoguče je objektivno odrediti što je početak a što kraj, odnekud moramo započeti objašnjavanje na način da uzmemo početak jedne faze u tom procesu ispoljavanja dualnosti i postepeno ga razrađujemo. Kada konačna kuliminacija Gravitacione Sile u centru Univerzuma (kasnije će mo, na kraju da budemo precizni, objasniti otkud Gravitacija u centru Univerzuma) izazove Jaku Nuklearnu Silu u prostoru praznog Vakuma nastane ono što nauka naziva Big Bang, ona (Jaka Nuklearna Sila) izaziva širenje „potencirane tamne materije“ (potencirana je jer je reciklirana i „ponovo oživljena“ fizikalnim zakonitostima), koja postaje nakon pada početne temperature Apsolutnog Plusa, subatomska osnovna gradivna materija. U trenutcima dovoljnog pada temperature Jaka Nuklearna Sila prelazi u svoju suprotnost Slabu Nuklearnu Silu.
Slaba Nuklearna Sila tvori od „potencirane tamne materije“ elementarne gradivne blokove svukupne materije, zvane atomi. Dok Slaba Nuklearna Sila pokušava sakupiti gradivne čestice atoma i održati ih u formi, Vakum joj ih pokušava raspršiti. Takvo fizikalno naprezanje na subatomskoj razini izaziva pojavu Elektriciteta koji se na vrhuncu svog ekstrema transformira u Magnetizam, koji je odgovoran za prevagu nad Vakumom u korist Slabe Nuklearne Sile. A koji je u perpetum mobile obrascu sa Elektricitetom i direktno odgovoran za sklapanje atoma u molekule, molekula u sve složenije gradivne forme i kombinacije i dalje sve do nakompleksnijih živučih struktura.
I dok sada Elektricitet i Magnetizam imaju prevagu nad silom Vakuma te kreiraju kompleksnu materiju i životne forme, Vakum ipak zadržava dovoljno snage da sada uobličene forme razvuče širom praznog prostora Univerzuma (kad več nije uspio da razbije strukturu osnovnih gradivnih čestica atoma). Ali to je djelom i zbog toga što sila Vakuma nije toliko jaka kao sila Gravitacije pa joj je shodno tome daleko teže nakačiti subatomske čestice da ih vuče prema krajnjim fizičkim granicama Univerzuma a daleko lakše povuči kud i kamo veče i gušće materijalne forme.
Jer što je nakupina materije gušća i veča, time je jača Sila Vakuma koja ju vuče od središta Svemira prema krajnjem rubu i fizičkoj granici (opni) Univerzuma. Kao direktnu posljedicu toga dobijamo nešto što bi se i znanstveno moglo potvrditi u svojoj točnosti a to je da će se bliže središtu Svemira nači one galaksije koje su svojom formom raspršenije, manje guste i sa manjom masom (one će zadnje dodirnuti rub Univerzuma). Dakle masa materijalnih formi određuje udaljenost istih od središta Svemira i brzinu njihova kretanja prema krajnim granicama Univerzuma.
Ovo je u stvari jako zanimljivo jer ovdje imamo Silu Gravitacije koja je po svojoj snazi daleko jača od Sile Vakuma a izvrsna je jedino u okupljanju oko centra svoje rotacije manjih čestica materije (naravno kad gravitacija formira jednu planetu, ista je u stanju držati u orbiti neko drugo nebesko tijelo-satelit, po masi manji od sebe; no to je ništa spram moći Vakuma da privuče komplet galaksije). S druge strane imamo Silu Vakuma koja je daleko slabija od Sile Gravitacije ali je zato izvrsna u privlačenju masivnih materijalnih formi ka rubu Svemira.
Postoji stavka koju znanost u neznanju zanemaruje (u stvari niti ju poznaje), radi se o Udarnim Talasima koji nastanu nakon Big Bang praska, prostru se do krajnjih granica Univerzuma i odbijeni vrate nazad prema centru odakle su potekli a onda kad se ponovo sudare i krenu nazad prema krajnjim granicama Svemira a taj se proces multiplikacije nastavlja u nedogled, sve do sljedećeg Big Banga i novog Udarnog Vala, neke drugačije snage a shodno tome i brzine kretanja. Ovi Udarni Valovi su iznimno bitni za daljnji razvoj fizike i razumjevanje Svemira jer oni su „Glas Majke Vaseljene“, oni diktiraju frekvenciju u tkivu Univerzuma (kosmičke strune) a prema kojoj se sve što postoji uobličuje (dobija formu, gustoču i slojevitost), grupira i udaljuje u peresudno važnim održavanjima međusobnog odstojanja.
Svaki novi Big Bang, novi pojavni ciklus Univerzuma različit je po svojoj frekvenciji a time su i njegovi pojavni segmenti razlikuju od jednog ciklusa do drugog, što za sobom vuče i različitosti u učinkovitosti Evolucije-kako samog Univerzuma, tako i svake po na osob životne manifestacije u istom.
