srijeda, 25.02.2009.
*Surely it was a good way to die, in the place of someone else, someone I loved.
Noble, even. That ought to count for something.*
Poslijednji puta kada si ti plakao, nisam spavala noćima.
Sada kada ja plačem, govoriš da me voliš i da se nadaš da ću biti bolje kada se probudiš.
''Ti nikad ni ne spavaš.''Govorim ti podrugljivo.
Ljuta sam.
Jer dižeš ruke od mene.S lakoćom.Prividnom lakoćom.''Za tvoje dobro.'' Kažeš.
Kao da meni uopće nakon tebe,poslije tebe,BEZ tebe može biti dobro...
Jednom ću morat pustit koljena iz ruku i suočiti se sa očima koje me osuđuju i kore.
Smatraju da ovo nije u redu.Da mi ne trebamo biti ovdje.Zajedno.Osobito ne skupa.Jedinstveni.
Pokušali smo zaviriti u um jedno drugome, pokušali smo osjećati istim srcem, pokušali smo na bezbroj načina biti ista osoba, a izgleda da cijelo smo to cijelo vrijeme utrošili na želju da budemo u nečijoj tuđoj situaciji.
''Pričaj mi bajku o trnoružici,izmijeni onaj dio kad se ubode na vreteno...'' Kažem ti i privijam se uz tvoja ledena prsa.
Princ ne dolazi u kušnju da okusi toplu krv,zar ne?
Baš sada, baš sada kad sam naučila hodati nepoterećeno, biseri su bačeni pod svinje i svaki puta kada padnem na koljena pred onim što želim reći, a ne usudim se da ne promijenim svakodnevicu ostanem ozlijeđena i rasplakana, s cvijetom na lijevoj strani glave i blago crvenim usnama od čežnje za tvojim poljupcem.
''Bi li mi oprostila ako te čvrsto uzmem za ruku i odvedem od sebe? Za tvoje dobro.Bi li?'' Pitaš me.
Mogla bi pogoditi da je to zato što , koliko god da ti za mene jesi sve što mi je potrebno, osjećam da uskoro ja za tebe neću biti i pokušavam zadržati barem malo života u ovom svome tijelu i najbezbolnijim načinom nanijeti si najveću bol?Ipak,na koncu konca sam ljudska.
Ispraznio se grad, ali to nikako ne znači da smo ti i ja ostali posve sami u njemu i da se možemo vratiti ponašanju na koje smo navikli.
Kršili smo pravila.I dalje ih kršimo.
A trebalo bi biti drugačije.
Nismo iste vrste.A trebali bi biti.Morali bi biti.
''Ne želim živjeti u svijetu u kojem ti ne postojiš.'' Izjavljujem.
Ti mi govoriš koliko sam krhka i lomljiva i stavljaš mi prst na usne da me ušutkaš.
Ovdje si nešto sveto.I teško je bez tebe.Nemoguće.Neizdrživo.
Problem je u tome što me ne želiš upropastit.
Samo...Propustio si onaj trenutak kad sam odlučila slijediti te.
U vječnost.
Gdje god je to potrebno.
Ionako idem u pakao
*When life offers you a dream so far beyond any of your expectations, it’s not reasonable to grieve when it comes to an end.*
