Muzej prekinutih veza
Pocetkom sezdesetih godina, Solomon Burke je pjevao “Everybody needs somebody to love”. Neovisno o nasoj rasi, boje koze, religiji, mjesta boravista ili povjesnog razdoblja u kojem zivimo, izgleda da svi mi imamo nesto zajednicko, to jest, ljubav. Kad se zaljubimo susrecemo se sa najjacom drogom i odjednom postajemo euforicni ali, kako svi mi znamo ni jedna droga nema beskrajan ucinak. Prije ili kasnije, na jedan ili drugi nacin suocavamo se sa krajom nasih emocija. Sta se desava kada ljubav zavrsi? Neki placu; bolno i polako. Drugi zaborave; brzo i bezbolno. A sjecanja? Da li su i ona osudjena na vjecni zaborav?
Vrlo vjerojatno oni koji zaboravljaju svoju proslost ce zaboraviti i sjecanja koja ih vezuju za nju. Mozda se nisu u stanju suociti sa svojim zivotnim padovima. Uostalom, izreka “sto ljudi, sto cudi” nije besmislena. Uz tu “kategoriju” postoji i ona druga koja nakon kraja jedne ljubavi, odlozi sva sjecanja uredno u kutije i odnese u svoje drvarnice. Oni stvaraju neku vrstu muzeja svojih emocija. Godine 2010., u Zagrebu, na istu ideju su dosli Olinka Vistica i Drazen Grubisic. Nakon kraja njihove dugotrajne veze, odlucili su izloziti njihova sjecanja, osnivajuci na taj nacin“Muzej prekinutih veza”.
Ideja, koju je citav svijet sa odusevljenjem prihvatio, je jednostavna ali takodjer i orginala, cak edukativna. Zahvaljujuci tom projektu, Zagreb je proglasen glavnim gradom kulture, a razne nagrade kojim je muzej nagradjen, samo potvrdjuju njegovu vrijednost. Muzej se sastoji od dvije postaje: jedna stalna koju mozete posjetiti u Cirilometodskoj 2 i druga, putujuca, koja se ovih dana sprema za gostovanje u Parizu. Izgleda da je ideja privukla u nas glavni grad brojna slomljena srca. Broj predmeta koji svaki dan pristizu u muzej iz cijelog svijeta je vrlo visok.
Pricajuci sa vlasnicima, doznali smo da je u ekspozicijskim prostorijama izlozeno tek petnaest posto citavog materijala koji imaju na raspolaganju. Predmeti nisu dovoljni za izlozbu. Oni koji odluce podjeliti svoju proslost sa znatizeljnim posjetiteljima moraju napisati i pricu predmeta kojeg su odlucili pokloniti muzeju. Upravo je prica glavni koncept oko kojega se razvio citav projekt gdje kreativnost pisanja ima cilj pretvaranja boli od prekida. Organizacija prostorija u kojima su izlozeni predmeti je napravljena bez pogreske. Sve je na pravom mjestu da ostavi trag na one koje se odluce na ovaj pomalo neobican put u ljudska srca.
Na ulazu, posjetitelj ulazi u sobu gdje su predstavljeni predmeti uz pomalo smjesne price jer, zna se, pocetak musko – zenske veze, je uglavnom bezbrizan i zabavan. Iako je Kundera bio cvrsto uvjeren u lakocu zivljenja, zagrebacka publika se vrlo brzo suocava sa teskocom ljudskih veza: pozitivne emocije nestaju, one negativne kao sto su ljutnja, frustracija, mrznja, nastupaju na scenu. Bez upozorenja, upravo kao i u zivotu, postajemo svjedoci dramaticnih dogadjaja, razocarenja i ponekad okrutnih sudbina. Za razliku od Danteovog pakla, gdje je Virgiliju prepustena uloga vodica, mi se prepustamo poznatom portugalskom pjesniku, Pessoi, ciji nas stihovi iz knjige nemira vode kroz najbolnije ljudske emocije.
Kraj ove posjete zavrsava u ispovjedaonici. Ispod velikog, suncanog prozora, dok slusamo jazz glazbu sa starog gramofona, nalazimo knjigu u kojoj posjetitelji otvaraju svoja srca i pisu svoju pricu. Nekada ljubav boli i slama nasa srca ali, kako je jednom rekao Antoine Lavoisier, nista nije izgubljeno, sve se mijenja. Upravo kao sto su nas Olinka i Drazen naucili, u ovom divnom muzeju.
Oznake: muzej prekinutih veza
|
