Povratak iskonima
Teološke diskusije su jako uzele maha u zadnjih par mjeseci. Novi papa, jako simpatičan gotovo svima, čak i nevjernicima, često izražava svoje misli u vezi nekih moralnih tema, a ponekada je u kontradikciji sa samim sobom. Prije par mjeseci, u vezi s homoseksualnim osobama je izjavio, otprilike: "Tko sam ja da im sudim"? Mnogi su to shvatili kao otvaranje prema toj zajednici, tim više što je nedavno jedan svećenik javno priznao svoje seksualno opredijeljenje. Prije par dana je završio apostolski skup o obitelji, i vidi vraga, nikakvih novosti; veliko razočaranje za one koji su očekivali povijesno otvaranje prema trendovima koji su postali vrlo prisutni, ili bolje rečeno istaknuti u modernom društvu. Da li je bilo logično očekivati promjene u crkvenoj filozofiji? Po mom skromnom mišljenju, nije.
Jučer sam na televiziji gledao oštar sukob između dva crkvena teologa. Obojica jako dobri poznavaoci temeljnih kršćanskih dokumenata, pogotovo Biblije. Nekod uvodnih razmjena udaraca, da se oproba protivnik, onaj koji je za zadržavanje stvari na starom nivou je citirao jedan dio iz Levitskog zakonika (18,22) koji na vrlo eksplicitan način zabranjuje homoseksualnost. Odličan aperkat, koji je njegov protivnik dobro podnio i odmah prešao u protunapad. Citata iz Exodusa (35,2) koji govori da onaj koji bude radio na 7. dan, onaj koji je Bog proglasio danom za odmor, treba da se kazni smrću. Osobno sam provjerio prisutnost ovih izjava i one su doista tamo zapisane. Kroše koji je uzdrmao njegovog protivnika. Na kraju je sve završilo u žestokoj svađi, kako to obično biva, i najjači argument je bio povišeni glas koji nije dozvoljavao da se čuje glas protivnika.
U biti je pitanje da li crkva treba doslovno poštovati vlastite povijesne spise, one na osnovu kojih se bazira, ili jednostavno treba samo uzeti ulogu duhovnog vođe društva i prilagođavati se njegovim promjenama, nastojeći, koliko je to moguće, spasiti neka osnovna moralna načela. U provom slučaju, poštujući doslovno sve ono što je zapisano, današnje društvo bi se zaustavilo i ne bi moglo ići naprijed na način kako je to do sada činilo. Mnogi bi to pozdravili, ali vjerujem da bi većina bila protivna. Uz to, crkva danas nema vlast koju je nekada imala i jednostavno nije u mogućnosti da primjeni neke zakone i pravila. Znači ostaje drugo rješenje, prilagođavanje realnom stanju društva. To donosi puno proturječnosti i poneku sumnju: zašto neke moralne vrijednosti koje je bog postavio (ne zaboravimo tko je službeno napisao Bibliju) danas više ne vrijede. To otvara sumnju prema svim postavkama i zakonima, pa netko može izaći s tvrdnjom da ako više ne vrijedi zabrana homoseksualnosti, ne vrijedi više niti zapovijed koja zabranjuje da se ubijaju drugi ljudi.
Komplicirana tema o kojoj bi se mogle napisati tisuće stranica i nikada ne stići do nekog prihvatljivog objašnjenja. Sasvim logično, videći da je centralna figura svega ovoga On, hipotetičko biće čije postojanje ili ne postojanje ne može biti dokazano. I tako dok mi diskutiramo za i protiv, iznosimo naša viđenja stavri i zaokupljamo se problemima koji jesu stvarni, ali u krajnjem slučaju ne utječu direktno na naš život, netko koristi priliku za svoje svrhe i u svoju korist; oči su uperene u drugom smjeru. Da ovaj post ne bi bio previše otužan, koliko god pokušavam unutra ubaciti po koji humoristički element, evo jedne zabavne slike iz centra Milana, za sve ljubitelje trave i pušenja. Ne dajte se zavarati; to što je upaljeno zeleno svjetlo ne znači da su u Milanu legalizirali stvar.
|
