|
Opis bloga
Epistolarno traganje za...?
|
igoric
15.01.2006.
Zaljubljenost i ljubav
Romanticni, izgubljeni, nesredjeni i plahi djecak je cesto bio zaljubljen. Ne toliko cesto koliko je bilo "prilika", ali ipak dovoljno. Bio je zaljubljen u osnovnoj skoli u svome gradu, bio je zaljubljen za doceka Nove godine u Schwarzwaldu, bio je zaljubljen... barem desetak puta. Bio je zaljubljen u drage i dobre, ali i u pogresne, najgore moguce osobe. Zaljubljivao bi se na nekoliko sati ili dana, ali se neki puta to znalo protegnuti i na mjesece. No, romantican i plah kakav je bio znao je (i snazno se opirao svakom suprotnom misljenju) da zaljubljenost nije ljubav, na isti nacin na koji pozuda nije strast. Znao je da mora postojati ona jedna osoba s kojom ce ne samo pozeljeti, vec i podijeliti snove, zelje i emocije, sjecanja i nade, fobije i suze, sve svoje mane i najdublje zudnje srca, stvari koje nikada nikome vise nece reci. I da u tu osobu nece biti (samo) zaljubljen. I pisao je o ljubavi, cesto. Pisao je o putenoj, ali i o romanticnoj, trubadurskoj ljubavi. Pisao je o manifestacijama ljubavi, ali i njezinoj biti. Cesto se upustao i u javne polemike s daleko obrazovanijima, pa i pametnijima od sebe braneci ustrajno svoju vjeru u ljubav. Ili vjeru u svoju ljubav, iako je smatrao da je to isto. I sa svakom zaljubljenoscu, vjerovao je i vjeruje da je dobivao dokaz u jedinstvenost ljubavi.
No, nije bio zaljubljen samo u osobe. Bio je i ostao zaljubljen u brojne gradove i mjesta, bio je zaljubljen i u ideje i misli. Ali posebno je bio zaljubljen u teoriju. Ne samo da je smatrao da teorija, ona prava Teorija ima odgovor na sve, vec je teoretizirao i, prema izmastanom habitusu filozofa ('fajlozofa' kako je voljela za dugih nocnih smjena spominjati danas izgubljena prijateljica), sve je pokusavao racionalizirati (dok je bio nesto mladji), a kasnije, kako je posezao za "tezim" autorima i dekonstruirati. Pa je tako imao i svoju "teoriju ljubavi" o kojoj je pisao davno, davno prijateljici u dalekom Helsinkiju:
Postoji sveta, i postoji profana ljubav, kako kaze Lawrence, ali ja bi ih ipak malo drugacije razdvojio - i mogu postojati istovremeno, nadam se. Sveta ljubav je idealna, dakle nepostojeca. Sveta ljubav je vrlina, ona znaci voliti nevoljivo, inace vise nije vrlina. Profana ljubav je stvarna ljubav, moguca ljubav, dakle osnovno je prijateljstvo, postovanje, podrzavanje (to s tri p je dobro) plus jos to nesto iracionalno, makar u tragovima. Zacin prekrasnim komadima mesa i biranom povrcu, koje ih cini ne samo ukusnijima, vec i hranjivijima. Sveta ljubav jest iracionalna, kao sto je i vjera u neku ultimativnu inteligenciju, ergo boga. Dakle ne volis na jedan nacin stvarnu osobu, vec izmisljenu. I love you, not for what you are, but for what I am when I am with you. (Roy Croft) Ne volis osobu, vec idal koji si od nje stvorio. Odnosno cak ne niti toliko ideal, koliko vlastitu fantazmu kroz koju pokusavas od sebe napraviti bolju osobu. Ali, trik mu dodje u tome sto ta osoba ne postoji, sto uvijek i za sva vremena ostaje fantazma, rasplinuti lik, prosanjan i izmastan na pabircenju po stvarnim cinjenicama. I moze li onda funkcionirati - da, na nivou vjere, motivacije i teorije, ali ne i u praksi. A u praksi svi mi zelimo nesto drugo, ma koliko se to bojali priznati - upravo prijateljstvo, postovanje, podrzavanje i uz to puno njeznosti. I dok fantazmatska struktura funkcionira (jer postoji nemogucnost ostvarenja), sve je ok, ali kada se priblizi trenutak konacne konfrontacije fantazme i realnosti - fantazma neizostavno gubi. I to nije onda simbolicka smrt, kako ce reci svaki posteni lakanovac, vec neminovna posljedica same fantazmatske strukture. Nakon toga mozes traziti i stvarati novu fantazmu (sto sam ja uvijek do sada radio) ili mozes pokusati na realnosti graditi nesto. Jer, sto kaze Sartre ne postojimo izvan drugih i biti znaci pripadati nekome. Ili nesto slicno. A ne mozes pripadati fantazmi, fantazma pripada tebi! I ako spojimo osnovno u obje ljubavi, dakle da ne volis druge zbog toga sto oni jesu (u svetome iskljucivo, u profanome prisutno) vec zbog toga kako ti drugi/e utjecu da se osjecas, onda Sartre jest u pravu. I Clare Luce koja kaze da je za muskarca jedina moguca promjena, da se vidi drugacije u ocima zene. U stvarnim ocima, ne u ocima fantazme, jer su te oci ionako tvoje vlastite.
No, tu je sad problem fantazme i rjesavanja fantazme, oslobadjanja od fantazme, i oslobadjanja fantazme same. Mozda sam gradio dio identiteta na lazi (tu vise nije u pitanju fantazma), ali ja vjerujem u ljubav kao bitak. A kada bitka nema, nema niti bica, toliko filozofije ipak znam. Moze li ljubav biti profana znam da moze, ali ne vjerujem. I eto nas opet na pocetku.
Godinama kasnije upoznao je i konacno posjetio posiljatelja u njezinu gradu, i nakon sto su proveli nekoliko dana zajedno, prijateljici je u znakovito naslovljenom mailu "Mer finst von" (jer djecak je vec tada pocinjao odrastati, ali tada se jos toga i bojao i od toga branio) napisao sljedeci dodatak:
Sta da ti kazem o osobi s kojom, nakon sto smo ispratili goste od pola dvanest do iza pet ujutro dijelis krevet i samo pricas? O svemu sto te muci, o obitelji, o sebi, o ocekivanjima, o strahovima... ljubav? ne znam, valjda. Problem je da malo ljulja moju teoriju o svetoj i profanoj ljubavi jer ova nije niti jedna od njih ali je istovremeno i obje, medjutim imam neke nove ideje o nuznosti trojstva, odnosno tri tocke kao najmanjem broju uporista za stabilnost, tako da uvodim pojam "ljudske" ili "stvarne" ljubavi, ali o tome jednog od ovih dana. Da se ne uplasis za moju teorijsku konzistentnost, nisam izmislio zbog prilike, to je nesto o cemu sam s xxx dosta pricao oko bozica.
Danas, djecak koji je odrastao, osim sto je konacno postao oprezniji prema teoriji i vise je ne smatra neupitnim sredistem svega (iako ce ponekad s njome prijateljevati); nakon sto je zahvaljujuci njeznosti, vjeri i mudrosti posiljatelja procitao i neke druge autore osim onih izrazito (kvazi)filozofiranju i (de)konstruiranju sklonih; nakon sto je prestao pokusavati i istinu i ljubav nadomjestiti slikama, filozofijama, bijegovima i prolaznostima pomalo drugacije gleda na stvari. I dalje vjeruje da su 3P uzasno bitna, ali sada zna i da je neophodna jos jedna "trojka" koju tada, jer bio je nesredjen i izgubljen, nije mogao niti domisliti a jos manje orjeciti - 3I. Voljeti se mora iskreno, istinito i, mozda najvaznije, ispravno.
Danas, kada "igrom slucaja" na radnom stolu njegovu recenziju ceka Breaking Hearts: The Two Sides of Unrequited Love, kada mu pored kreveta lezi posiljateljev Bosmans ("Ljubav, stvarna ljubav jest snaga koja ti pomaze da nadvladas samog sebe, da drugome bude dobro. Ostanes li vjeran u ljubavi, neces nista izgubiti, iako ces morati proci kroz mracni tunel. Ne ostanes li vjeran u ljubavi, naci ces mozda prolazno zadovoljstvo, ali ces na kraju sve izgubiti.") i kada trazi izdavaca za prijevod Cetiri ljubavi CSLewisa ("Love is not affectionate feeling, but a steady wish for the loved person's ultimate good as far as it can be obtained"), djecak koji je odrastao konacno zna sto je ljubav. I zna da voli posiljatelja. Iskreno, ispravno i istinito. Zauvijek.
|
|
|
| < |
siječanj, 2006 |
|
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
|
|
1 |
| 2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
| 9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
| 16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
| 23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
| 30 |
31 |
|
|
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv |
|
- Dopustit ćete, onda, da mnogo govorim o sebi?
- Zar itko od nas radi drugačije?
Andre Gide: Imoralist
Kada bih bio osuđen samo na jednu riječ, prvu i posljednju - koju bih
izabrao i izgovorio?
- Ti.
Julian Przybos: Zapisi bez datuma
|
|