|
Opis bloga
Epistolarno traganje za...?
|
igoric
27.11.2005.
Pisanje, citanje i zivljenje
Romanticni, izgubljeni, nesredjeni i plahi djecak je mnogo, cak premnogo pisao. Pisao je za zivot. Ali, pisao je i zivot. Cak daleko vise nego sto ga je zivio. Zivio je, dijelom, kroz pisanje. Danas, sto s tugom, sto s ponosom broji preko dvadeset godina pisanja - tekstova, mailova, prijevoda, kodova i svega ostaloga u valjda svakom mediju koji postoji. Tisuce, cak desetine tisuca kartica, milijune rijeci. Pisao je i objavljivao na brojnim jezicima (to ne znaci i da ih je znao, da ne bude zabune), u jos brojnijim zemljama. Pisao je kratke vijestice i duge izvjestaje, pisao je reportaze i putopise, intervjue i razgovore, teorijske tekstove i knjige; pisao je o znanosti i umjetnosti, o politici i konjskim trkama, o knjizevnosti i ekonomiji, o fizici i metafizici, o tjelesnom i duhovnom; pisao je eseje i prikaze, istrazivacke tekstove i osobne impresije; pisao je za novine, radio, televiziju... ali i za prijatelje, diskusijske liste i svoj fanzin. Cak je (rijetko, i simbolicke, ali ipak) dobivao i nagrade za svoje pisanje. Jedna je forma, medjutim, za njega uvijek bila nedosegnuta. Nikada nije pisao poeziju. Poigravao se kao tinejdzer s dadaistickim idejama: u njegovom slucaju to je znacilo citati samo zadnje rijeci u redovima Huxhleyevih romana i stvarati od toga sintagme i slike, pa ih uklapati u nekakvu cjelinu. Ne treba spominjati na sto je to licilo... A zelio je, o kako je samo zelio. Jer je poeziju uvijek jako volio, narocito francusku (i uvijek ce se kajati sto nije znao njegovati prijateljstvo-u-postajanju s Koljom Micevicem). I onu klasicnu - od balade i decime do ronda i soneta - ali i suvremenu, slobodnog stiha.
Pri tome silnom pisanju pokatkad je zaboravljao, ali ipak prilicno cesto razmisljao o tome zasto u stvari pise. Naravno, uzivao je uvijek kada bi dobio zasluzeni honorar (iako je najveci dio trosio na povrsne utjehe) ili kada bi ga pisanje odvelo na put (iako nije znao uzivati u uzicima putovanja). Ponekad je cak bio zadovoljan i gotovim proizvodom. Iznimno rijetko, istina, ali i to se znalo dogadjati. Medjutim sve to nije davalo odgovor na pitanje koje se uvijek nekako pomaljalo.
Nocas, cisteci preogroman inbox (i vlastitu dusu jer je krajnje nesmotreno, iz umora i/ili tuge, iako bez natruhe svjesne pa cak niti podsvjesne namjere povrijedio posiljatelja) pronasao je i davno, davno (iz vremena prije nego je posiljatelja uopce poznavao) pismo prijateljici na (jos uvijek) privremenom radu u snjeznom Helsinkiju:
Jedna od mojih poluteorija kaze da iako je citanje sigurno, zivljenje nesigurno, a pisanje spada negdje izmedju - jedna je vrsta liminalnog prostora, border-linea, ostrica brijaca - ostaje pitanje kako pisati bez zivljenja, i mozda jos prije kako pisati bez citanja? citanje je poput usidrena broda u sigurnoj luci, zivljenje uglavnom nasumicno traganje s one strane gibraltara, a pisanje... vjerojatno nesto poput obilaska nepoznatih obala koje ipak pruzaju mogucnost sigurnog sklanjanja pred nevremenom. na zalost kroz citanje se ne moze zivjeti, a kroz zivljenje se ne moze pisati, no kroz pisanje mogucnost (mozda bi bilo primjerenije reci Mogucnosti) postaje moguca. knjizevnost (ma sto pod njome smatrali) nikada ne ostavlja prostor drugacijemu, a zivot tek vrlo rijetko - tek pisanje iz Mogucnosti, iz naslucenih, netaknutih ideja omogucuje poostvarenje svega. pisanje je transuspstitucija - mogucnosti *postaju*. zivot je tek moguc, ne ostavlja mogucnostima prostora da se razviju. pisanje je ceznja. citanje je iznimno rijetko nedoreceno, zivljenje ne moze ostaviti mjesta ceznji, barem ne onoj koja pluta izmedju zelje za ostvarenjem i bogatstva neostvarenoga. onoj koja nastava cudnu zemlju ni svetog ni profanog.
No, pisanje dobiva svoj smisao tek kada je pisanje nekome. ne puko zapisivanje slova i ostalih znakova na nekom od medija vec poruka od onoga koga Auden naziva Ja-osecanje prema Ti-osecanju, gdje Ti-osecanje moze biti i individua i 'javnost', odnosno ne-poznati krug citatelja. U drugome je slucaju, naravno, uvijek manje 'iskreno', odnosno manje 'ogoljuje'. Na jedan je nacin jednostavnije jer se ne obraca specificnim potrebama, zeljama i zudnjama vec ima kao zadatak orjeciti opca mjesta i standardne obicaje, no zamornije je jer nema cuvene povratne sprege, odnosno cisto je davanje, a ne razmjena (energija, osjecaja, teksta...). cime dovodi do zasicenja, ili kako to kaze tin: "Doci ce dan prezasicenosti, i sve ce morati da stane. Baloni su izgorjeli. Vec i suvise kruzimo, obavljamo mehanicke, nesmisljene geste koje su isto od istoga. Ali naprjed: ni makac. Nema dobitka u prostoru, nema nove zemlje. Tako cemo morati stati, jer niko ne moze ni pedlja da postigne. Samo uzalud traci energiju. U sudistu je visih vrijednosti proglasen moratorijum, i kandidati dvadesetljeca skapavaju. Ljudi, momci se badava trzaju i koprcaju. Nema napretka, i zato cemo stati. Ananke stenai - isto krivo i mrsko. Ali mozda, sila. Mi smo na mrtvoj tacci, na mrtvoj strazi. Vec nas stagnacija preplavljuje razbludnim talasima, simptomima truljenja. (Oh! Talasi stagnacije!, zasto ne: zmarci, zabokrecina?) A mislili smo daleko, dosta daleko. Dobar dio nas zaspat ce, udavit ce se u mlaki, u kaljuzama. U dusi cemo blagosiljati barske groznice, raspadanje, slatkocu poraza. Istrunut cemo, propasti, uvenuti."
Na stranu pogresnost "teorijskog" koncepta, izrazita patetika (tada nuzna, dakako, jer sada vec znamo o kome govorimo) i priklanjanje ako vec ne Weltschmertzu, onda bar Mocvarama, citanje je toga jako davno poslana maila, podsjetilo i na neke druge, daleko blize, i daleko tuznije stvari. Jer, prije samo dvije godine (datum je na najvecu zalost izgubljen), posiljatelj je poslao romanticnom, izgubljenom, nesredjenom i plahom djecaku pisamce u kojemu je bila i stranica iz Simpson kalendara, (posiljatelj je naravno, citavo vrijeme njihova odnosa uvijek iznenadjivao djecaka rucno izradjenim sitnicama, onim najvrednijim, najosobnijim i najiskrenijim poklonima, poklonima koji su dokaz najvece bliskosti - djecak je rijetko, zapravo gotovo nikada uzvracao, toliko je bio izgubljen) u kojemu se postavlja pitanje koji je odgovor ispravan (digresija: osim drugih zajednickih njeznosti i dijeljenja sklonosti posiljatelj i djecak su se na chatu znali nalaziti kao LisaSimpson i NelsonMuntz):
In "Lisa's Date with Destiny" (4F01), Marge says that most women will tell you that you're a fool to think that you can...?
a. Make a cookies in the microwave
b. Use a computer and still have lovely nails
c. Change a man
(odgovor je, ocekivano, c)
Danas djecak koji vise nije (samo) djecak, zna da je navodno tocni odgovor savrseno i apsolutno pogresan. Jer promjena, stvarna promjena muskarca moguca je. Ali iskljucivo kao rezultat vjere, nadanja i ulaganja zene. Mozda i majke, prijateljice ili sestre, ali u pravilu ipak zene, one druge polovice za koju se nadamo da postoji, za koju sumnjamo da je ta kad je nadjemo, za koju znamo da je ta svaki puta kad se s njom razdvajamo. A dokaz je, izmedju nebrojenih daleko bitnijih, da je - sada nam se valja prisjetiti pocetka price - najnjezniji posiljatelj koji je ikada postojao u djecaku osim svih ostalih pozitivnih pomaka i otkrica izazvao i trenutak toliko zeljenog poetskog stvaranja, te je prije samo nekoliko tjedana posiljatelju poslao nesto najiskrenije sto je ikada napisao (iako bi posiljatelj, mozda, rekao da je "prepoeticno"), sto je konacno razrijesilo i sve njegove kvazi- ili "samo" filozofske raspre o pisanju, citanju i zivljenju:
Htio bih napisati najiskreniju pjesmu.
Pjesmu koja bi iskazala sve sto osjecam.
Ali ne samo to.
I tko je onaj tko osjeca.
I tko je ona za koju osjecam.
I zasto.
Htio bih napisati nasu najljepsu ljubavnu pjesmu.
Mogao bih pisati o sanjalackom ushitu pred mramornim zvonicima.
O umivanju dusa u cvrkutavom gnijezdu svakodnevice.
O morskim skoljkama koje se otvaraju prema vjecnosti.
O zajednickom branju dana ruza bez trnja.
O sviranju na flautama nasih osmijeha.
Ali to ne bi bilo dovoljno.
Mogao bih pisati o kratkim cjelovima i dugim zagrljajima.
O smiraju dana i trazenju klupe u hladu kestenova.
O zapodijevanju prepirke samo zbog slasti mirenja.
O podignutoj obrvi i pokajnom priznanju brzopletosti.
O sijevu nadahnuca u jednoj rijeci prosaptanoj pretiho da itko cuje.
Ali to ne bi bilo dovoljno.
Mogao bih pisati o slasti dijeljenja posljednje narance nadomak punta.
O pljusku koji bi nas bosonoge zatekao na umbrijskoj livadi.
O strasti uskladjenoj s kloparanjem kotaca nocnog vlaka za moskvu.
O njihanju u zagrljaju nase zvezde cudne pred novosadskom binom.
O nestrpljivom iscekivanju prvog odlaska u troje u teatro fenice.
Ali to ne bi bilo dovoljno.
Mogao bih pisati o dusama u istinskom postajanju duhovnima.
O ravnomjernom koracanju kroz cjelokupno neizmjerje.
O udaranju srdaca uskladjenih s ritmom dogadjaja velikog zbivanja.
O Svemu sto se spaja i ogleda u svemu.
O svakodnevnoj postojanosti.
Ali to ne bi bilo dovoljno.
Mogao bih pisati o jos toliko toga.
Ali sve to ne bi bilo dovoljno.
Htio sam napisati nasu najljepsu ljubavnu pjesmu.
Ali nasa najljepsa ljubavna pjesma ce ostati nenapisana.
Nasa najljepsa ljubavna pjesma bio bi nas zivot.
|
|
|
| |
studeni, 2005 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
| 7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
| 14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
| 21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
| 28 |
29 |
30 |
|
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv |
|
- Dopustit ćete, onda, da mnogo govorim o sebi?
- Zar itko od nas radi drugačije?
Andre Gide: Imoralist
Kada bih bio osuđen samo na jednu riječ, prvu i posljednju - koju bih
izabrao i izgovorio?
- Ti.
Julian Przybos: Zapisi bez datuma
|
|