Zene za susret - Stvarne djevojke
nedjelja , 20.01.2019.Doručak za Žene Hrvatska - Doručak za Žene
Click here: Zene za susret
Za razmjenu privatnih brojeva Volim jako biti zločesta, volim da predem i grebem. Već sam bila na jednoj večeri ovoga tipa. Aida -ZAGREB,mlada zavodljiva i vrckasta studencia,željna ludih provoda i zabava traži muškarca za provode bez granica.
Pružale su se od severa prema zapadu. Život nije potpun dok ne provedete noć s iskusnom i željnom ženom. Spisak svih pesama zabavne muzike iz download sekcije.
Matorke Jebanje - Ovim putem traži muškarca za ozbiljnu vezu i brak. Ljubavni oglasi, Žensko,1968, Brak, Bosna i Hercegovina.
Aida -ZAGREB,mlada zavodljiva i vrckasta studencia,željna ludih provoda i zabava traži muškarca za provode bez granica. Obožavam primati u guzu. Tražim muškarca koji ima hrabrosti ispuniti moju prljavu maštu. Šaljem sliku čega god poželiš. Čekam te u sexy odjeći. Aida -ZAGREB,mlada zavodljiva i vrckasta studencia,željna ludih provoda i zabava traži muškarca za provode bez granica. Obožavam primati u guzu. Tražim muškarca koji ima hrabrosti ispuniti moju prljavu maštu. Šaljem sliku čega god poželiš. Čekam te u sexy odjeći.
Susret 4 zena pilota posle 32 godine
Vjerojatno im je u realnom životu problem direktno izraziti svoje želje i potrebe, pa im se onda ovaj način, putem oglasnog prostora čini mnogo jednostavniji. U potrazi su za pravim muškarcem koji će im pružiti užitak bez kraja, ali ujedno i poštovanje koje zaslužuju. Svi hoće nešto bez obaveza,posle kukaju da ne mogu da nadju pravu osobu. Za dogovor ili razmjenu privatnih brojeva. PRAVO LICE GUČE Evo na šta su žene spremne za 1. Da tacno je da je to bilo fino i nezaboravno vrijeme u nasem djetinjstvu,sto bi nam nasa djeca pozavidila i koja sad zive u jednom drugom svijetu. Ovim putem želi poznanstvo sa mlađim muškarcem za povremeno diskretno viđanje. Ali ostalo nam je barem da im pricamo o nasim pustolovinama u nasem vremenu dok smo mi bili djeca. Kendal Džener objavila sliku u bikiniju, a fanovi je ISPLJUVALI. Aida -ZAGREB,mlada zavodljiva i vrckasta studencia,željna ludih provoda i zabava traži muškarca za provode bez granica. Tražim muškarca koji ima hrabrosti ispuniti moju prljavu maštu.
[UREDSKO POSLOVANJE I DOPISIVANJE 2 : udžbenik za 3. razred upravno-pravnih škola|Nove inces price|Hrvatska pornografija]
komentiraj (0) * ispiši * #
Sex trogir - Brzog datiranja
Mali oglasi
Click here: Sex trogir
VAŠ PROSTOR ILI AUTO. Aprčs la chute de en , Trogir entra dans l'Empire qui contrôla la ville jusqu'en , ŕ l'exception d'une occupation par l' de ŕ. Feast your eyes upon the Croatian Independent and Agency Escorts.
Du au , l'île échappe aux et qui envahirent la côte ce qui entraîna l'arrivée de migrants de Salone. OD MENE MOZES DOBITI : ORAL - GUTAM DO JAJA ANAL SVRSAVNJE PO ŽELJI EROTSKE MASAZE RAZNE IGRICE I FETIŠE LJUBLJENJE DOĐI I UVJERI SE U SVE MOJE KVALITETE TRAŽIT ĆEŠ ME OPET!
Brown Beach House Gallery - UNI SAM,RASPOLAZEM SA 17 CM... Luckily you can have FREE 7 day access!
Tragurion ¤Á±łÍÁąż˝ en ancien grec, ce qui signifie l'île aux boucs fut fondée au par des venus de la colonie d' sur l'île de Lissa. Le petit comptoir grec cohabita avec les occupants jusqu'ŕ l'arrivée des qui firent de Tragurium un port actif. La prospérité soudaine de entraîna la crise de Trogir. Du au , l'île échappe aux et qui envahirent la côte ce qui entraîna l'arrivée de migrants de Salone. Par la suite, la ville décida de se joindre ŕ l'. Ŕ partir du , Trogir commença ŕ payer tribut aux suzerains. Le de Trogir fut fondé au aboli en et en , la ville reçut une du roi , qui octroya son autonomie communale. En , la ville fut conquise et entičrement détruite par les. Trogir retrouva cependant sa prospérité économique pour un temps aux et. En , le roi , fuyant les , trouva refuge dans la ville. Aux et , les membres de la famille furent les ducs le plus souvent élus par les citoyens de Trogir. Mladen III , qui selon une inscription figurant dans la cathédrale de Trogir, était appelé le bouclier Croate, fut l'un des plus célčbres Šubićs. En commença une longue période de domination. Aprčs la chute de en , Trogir entra dans l'Empire qui contrôla la ville jusqu'en , ŕ l'exception d'une occupation par l' de ŕ. Aprčs la , Trogir, avec la , fut intégrée au sein du , plus tard dénommé. Au cours de la , Trogir fut occupée par l'. Les habitants de la ville étaient essentiellement pro-, et la ville fut libérée en. Depuis, la ville a fait partie de la , et ŕ partir de , de la Croatie. Entre le XV e et le XVIII e sičcle, l'île était un port de commerce important pour le bois destiné ŕ la construction navale et aux digues de. Ville forteresse, elle était aussi - les églises en témoignent - un îlot catholique face ŕ l'orthodoxie ou ŕ l'islam. Trogir, jamais prise ni vandalisée, conserve un patrimoine représentatif de 2 500 ans d'architecture méditerranéenne. Trogir a une histoire urbaine continue de plus de 2 300 ans. Son riche patrimoine culturel est issu de l'influence des anciens Grecs, Romains et Vénitiens. Trogir compte de nombreux palais, églises, tours, une forteresse insulaire, et est inscrite depuis sur la de l'. « Le plan urbain orthogonal de l'île date de la et fut embelli par les dirigeants successifs, en incluant de nombreuses constructions privées ou publiques, ainsi que des fortifications. De belles églises se voient adjoindre des bâtiments remarquables de style et , de la période vénitienne », précise le rapport de l'UNESCO. Trogir est l'ensemble urbain - le mieux préservé de la côte adriatique, mais aussi de toute l'Europe centrale. Le centre historique de Trogir, entouré de ses murailles, comprend un château et des tours préservées, ainsi que différents palais et demeures particuličres datant des périodes romane, gothique, renaissance et baroque. Le plus important édifice de la ville est la , dont la porte principale ŕ l'ouest est le chef-d'Suvre du , et l'ouvrage le plus représentatif du style romano-gothique en Croatie. Il existe également une importante tradition de et d' dans les campagnes environnantes. La plus importante industrie est la , avec l'arsenal « Trogir » construit au début du sičcle dernier. L'arsenal a une capacité de 2 bateaux de 55 000 tonnes. Entre et , 93 bateaux furent construits en ces installations.
Vlog 4 jours en Croatie: entre Zadar, Sibenik et Trogir
Trogir, jamais prise ni vandalisée, conserve un patrimoine représentatif de 2 500 ans d'architecture méditerranéenne. Le plus important édifice de la ville est la , dont la porte principale ŕ l'ouest est le chef-d'Suvre du Maître Radovan, et l'ouvrage le plus représentatif du style romano-gothique en Croatie. Ŕ partir du IX e sičcle, Trogir commença ŕ payer tribut aux suzerains. En , le roi , fuyant les , trouva refuge dans la ville. Please read our and our to know more about the terms of use. In beach porn videos you will find young girls getting nailed by guys of every possible cock size and skin color, passionate lesbians that seem to have all the time in the world for their kinky shenanigans, as well as fiery mature couples and even POV fans. Mladen III , qui selon une inscription figurant dans la cathédrale de Trogir, était appelé le bouclier Croate, fut l'un des plus célčbres Šubićs. Pokusat cu opet biti sto jasnija. As an interesting and engaging city Split holds many delights for the visitor; archictectural and historical wonders, fine art galleries and magnificent walks and tours.
[Obrt Ana-za poznanstva, veze ili brak|Posao u crnoj gori gradjevina|Salomonov oglasnik ona traži njega]
komentiraj (0) * ispiši * #
Da li je on tvoja srodna duša: Znakovi koji pokazuju da ste sudbinski vezani - Pronađite djevojku
122424866-Slobodan-Prosperov-Novak-Povijest-hrvatske-književnosti-1-2.pdf
Click here: Da li je on tvoja srodna duša: Znakovi koji pokazuju da ste sudbinski vezani
Samo pokrštene moglo se i njih uključiti u latinizaciju kršćanstva. U ljubavnim vezama niste od neke sreće.
Tom neobičnom odugovlačenju da se predstavim ja i sam najviše zamjeram, ali, kako se to već zbiva i s čime se moramo pomiriti, književni mi tok mojih priopćenja sve do ovoga časa nije dopustio da to učinim. MAJA EZGETA ASTROLOGIJA ODGOVOR NA SVE LAUS SPLIT, 1998.
Doktor Faustus - Thomas Mann - Ova kuća u horoskopu predstavlja sve opasnosti kroz koje duša prolazi, pa i samu smrt kao proces promene tela.
SLOBODAN PROSPEROV NOVAK: POVIJEST HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI Na rubu svjetova Svoje prve trajnije političke zajednice ustanovili su Hrvati koncem 8. Njihova prva kneževina, buduća kraljevina, nastajala je u neposrednoj blizini Jadranskoga mora, u krajoliku sasušenih vinograda i zapuštenih maslinika, na opustošenim antičkim hramovima i pod zidinama razrušenih gradova koji su davno prije avarskih i slavenskih provala bili napustili svoje stanovnike. Ljudi koji su u vrijeme slavenskih doseljenja živjeli u tim napuštenim i sablasnim gradovima i sami su bili stranci. Pred slavenskim pridošlicama imali su oni veoma malo prednosti. Njihov je bio osjećaj zaboravljenosti i ostavljenosti. Živjeli su na rubu dvaju svjetova, a da pri tome nisu ni znali kojemu od njih pripadaju. Zaklonjeni u kamenim školjkama svojih gradova vjerovali su da su u njih stigli iz grčkih priča i mitova. Pridošlim Hrvatima u novoj se domovini ukazao krajolik samoće i tišine. Veliki i tihi prostori, ruševine obrasle mahovinom i neisušene močvare, ustajale vode koje se pretvaraju u beskrajna jezera i spajaju se s morem kao u Ninu kod Zadra. Nekadašnje bogatsvo sada se prepoznavalo kao siromaštvo. Ljude su svakodnevno napadale divlje zvijeri, a iz močvara pored kojih su gradili svoje nastambe rojevi komaraca, prenosnika teških bolesti, opsjedali su pridošlice. Predjeli s obrađenim tlom bili su svedeni na malena kamenu oteta polja. U srušenim hramovima benediktinci koji su pristizali izdaleka, najčešće iz Irske i Škotske, slični sablastima, prenosili su kamenje i popravljali ruševine. Samoća i pustoš bile su prve emocije što su ih doživjeli doseljeni Hrvati u domovini koja će im od polovice 7. Zemljopisni položaj i kulturna pozadina njihove nove zemlje dali su osobit smjer hrvatskom narodnom životu. S jedne strane bio je taj prostor snažno povezan sa zapadnorimskom kulturom, ali je nekim ustupcima bio i u najbližem susjedstvu s grčko-bizantinskim svijetom. Hrvatska kultura nastajale je tako na pragu Istoka i Zapada, u prostoru prijenosa i prožimanja dvaju svjetova. Našavši se na dodiru prethodno već uzgajanih razlika, Hrvatima je različitost postala sudbinom i oni su njezinoj zagonetki često nudili i utopijske odgovore. Slavia romana i Slavia orthodoxa Većna doseljenih plemena što se s vremenom okupila oko hrvatskog imena spustila se do Jadranskog mora, a manji njihov dio nije prelazio planine Velebita, nego se zaustavio u plodnoj, ponegdje i močvarnoj dolini, i u gustim šumama između tokova rijeke Save na jugu, Drave na sjeveru i Dunava na istoku. I južna i sjeverna hrvatska plemena, ona posavska i ona primorska, svoje su sklavinije, kako su prve hrvatske zajednice prozvali susjedi, zasnovali u nekadašnjem rimskom Iliriku, u kojemu je u zlatno tada donekle zaboravljeno vrijeme, cvjetala važna mediteranska civilizacija pa i književnost. Bila je to civilizacija s dominacijom vinove loze, s nastambama od kamena i cigle, kultura prožeta gradovima koja se temeljila na dobrim komunikacijama. Nakon dolaska u novu zemlju, u prvim desetljećima posvajanja i navikavanja, Hrvatima ništa u novoj okolini nije bilo blisko. Njihovo je civilizacijsko okruženje do tada bilo isključivo od drva i kože, gradova nisu poznavali, a nisu poznavali ni pisma. Oni, kako veli vjerodostojni Bugarin koji se zvao Črnorizac Hrabar, u vrijeme dolaska u novu zemlju nisu imali knjiga nego su, kaže taj svjedok iz 9. Bila je njihova kultura usmena, a vjera bila im je stara, prastara i pretkršćanska. Oni su se naselili u prostor koji je barem tri stoljeća ranije već bio kristijaniziran. Jedina nevolja s njihovom novom domovinom bila je u tomu što ju je limes između dvaju kršćanstava, onoga zapadnog sa središtem u Rimu i onoga istočnoga sa sjedištem u Carigradu, podijelio i na neki način raspolovio. Zemaljske i nebeske vlasti s obiju strana ovoga uvijek aktivnog limesa, svaka za sebe imale su projekte s novopridošlicama. Neki interesi su im se potpuno sukobljavali, ali ništa i nitko nije mogao promijeniti geografsku i povijesnu bjelovidnost, a ta je da je Hrvatima bilo dosuđeno da bez ostatka sudjeluju u baštini Zapada. Značilo je to i da sudjeluju u obnovi one varijante zapadnoga rimskog kršćanstva koja nije uspjela preživjeti prve invazije barbara, ali koja 1 je, upravo u doba posljednjih doseljavanja, u kojima su sudjelovali i Slaveni, okupljala razbacane udove i prikupljala obnoviteljsku energiju. Važan impuls toj obnovi davala su upravo najnovija doseljavanja u rubne dijelove Europe. Dolazak Skandinavaca i Slavena, a poslije i naseljavanje ugarskih plemena, bili su velika kušnja zapadnom kršćanstvu, kojemu je Rim bio i ostao caput mundi. Zamisli s novopridošlim narodima nisu bile samo religijske. One su bile u vezi s geopolitikom kakvu će neposredno nakon hrvatskih doseljavanja zagovarati sve snažnija višenacionalna franačka zajednica, koja je među europskim državama prva posijala ideju o etničkoj različitosti sastavnica ujedinjene Europe. Bile su to okolnosti koje su zajedno s prijetvornim ponašanjem bizantskih vođa zapadnom kršćanstvu dale prigodu da ostvari zamišljenu, a poslije i stvarnu, iako nikada i ni od koga potpuno prihvaćenu granicu na svom istočnom europskom limesu. Taj revidirani limes, te rekreirana granice između kultura nije, razumije se, mogla uspostaviti stvarnu granicu između dvaju slavenskih svjetova i njihovih kultura, Slavia romana i Slavia orthodoxa. Granica je to koja se nije uvijek poštovala, ali su se na nju kad god je to zatrebalo svi rado pozivali. Porozne granice Novi limes začinjao se na Baltiku, kretao je od europskog sjevera od Poljske, i tekao preko Češke, neko vrijeme Moravske, zatim Slovačke, Slovenije i konačno do Hrvatske na Jadranskom moru. Oko te duge granice, koja je odgovarala i glasovitom Jantarnom putu u ranom srednjovjekovlju, bila je prakticirana poroznost granica, bio je iskušavan model nove raznolikosti, pa i stanovite tolerancije, koji je Europu rano suočio s njezinim najvažnijim pitanjem, pitanjem odnosa središta i pokrajine. Hrvatska kultura i njezina književnost od tada je dijelila sudbinu svih rubnih civilizacija. Hrvatima je bila namijenjena zadaća pronalaženja mjere i dijaloga između četiri temeljna vanjska kulturna utjecaja koji su se kroz stoljeća prepletali u njezinu životnom prostoru. S istoka stizala su u taj sada hrvatski prostor dva glavna poticaja. Prvi je dolazio iz kršćanskoga Bizanta, iz Bugarske i Srbije i bio je snažan u srednjem vijeku, oslabio u ranom novovjekovlju, zatim ponovno ojačao u modernim razdobljima. Drugi istočni dodir ostvarivali su Hrvati s islamom, i to već u srednjem vijeku posredovanjem Arapa, ali ne na svom tlu i ne izravno. Poslije su intenzivni dodir s islamom ostvarili na području Bosne za vrijeme duge turske vlasti, pa i kasnije. Sa zapada dolazila su Hrvatima dva presudna kulturna utjecaja. Oni su bili presudni utoliko što je recipročnost u njihovu slučaju bila tolika da je danas teško reći je li to na hrvatsku kulturu više utjecao Zapad ili je možda taj utjecaj posvema nemjerljiv s kulturnim i civilizacijskim udjelom što su ga Hrvati dali zapadnoj civilizaciji i kulturi. I zapadni kao i istočni utjecaji imali su u hrvatskim zemljama dvije komponente, obje kršćanske. Prva je emitirala utjecaje iz same jezgre Mediterana, s romanskih Apenina i uz njezinu su pomoć Hrvatima stizale naslage rimskog papizma i latinizma, mletačkog internacionalizma i laicizma. Drugi zapadni kulturni utjecaj razlijevao se u Hrvatsku s dunavskim naplavinama, donoseći u Panonsku ravnicu iz srca germanske Europe iskustva luteranstva i njemačke renesanse, katoličkog baroka, ali namećući i svu grubost austrijskih pa i ugarskih dinastičkih dobročinstava. Složenost toga dijagrama pretvorila je Hrvatsku već u srednjem vijeku u geografsku, a kako će se kasnije vidjeti i u kulturnu paradigmu onoga što je i danas obilježje za višejezičnost, za kulturni antitotalitarizam i laicizam ujedinjene zapadne i jugoistočne Europe. Takva Europa i danas je ideal, takva Hrvatske u Europi može uvijek naći mjesto i ono najbolje u njezinoj sudbini bilo je uvijek na tom tragu. Hrvati u Europi nisu nikada bili Prometeji, baklje su na ovaj azijski poluotok donosili drugi. Zato su Hrvati morali najčešće poput snažnog Atlasa nositi na svom europskom rubu i najveće terete. Taj teret nisu vidjeli oni koji ne znaju da Europa nema središta i da nema pokrajine. Koji ne znaju da je ona svagdje centar i da je ona svagdje periferija i da njoj ne treba Prometeja. Prometeji su je najčešće samo palili svojim zubljama. Statičko oko žrtve Dolazak slavenskih plemena u nekadašnji Ilirik nije od prvoga trenutka nailazio na razumijevanje susjeda i nije u početku bio odčitavan kao pozitivan događaj. Doseljavanje izazivalo je strah onih koji su ga sa svojih već uzdrmanih dvorova i rasklimanih utvrda promatrali prestrašenim i statičnim okom žrtve. Iz Rima je papa Grgur Veliki ovako pisao biskupu Martinu u Solin na samom početku 7. Zbog toga je završetak njegova pisma, iako napisan 600. U Solinu je ubrzo kao prognanica preminula, a njezin sarkofag pronađen na Manastirinama posljednji je datirani spomenik antičke Salone, grada koji je u trenutku opatičine smrti još odolijevao navalama novodoseljenih plemena. Iohanna iz Sirmija nije doživjela pad Salone, ali oni koji su ga doživjeli prenosit će i budućim generacijama apokaliptične slike njezine propasti. Tada je na papinskoj stolici bio Ivan IV, porijeklom Dalmatinac. On je sa strepnjom osluškivao vijesti o dolasku Slavena na Jadran i čim je početkom 641. Papin poklisar stigao je na ruševine Salone i ondje je došao u dodir s Hrvatima, koji su se već prije bili naselili u plodno solinsko polje. Ti Hrvati, što ih je opet Martin susreo, konačno i nepovratno su na istočnoj obali Jadrana zamijenili romanizirane Ilire. Novi stanovnici u mnogočemu su i nadmašivali Ilire. Svoju na kopnu već uočenu borbenost oni su ubrzo iskazali i na moru. Njima je doduše pun pristup u dalmatinske gradove još nekoliko stoljeća bio zapriječen, ali to ih nije omelo da veći dio svoje rane civilizacije izgrade na moru i pomorstvu. Kroničari s druge obale Jadrana već su u 7. Razaranje starih kalendara Sudeći prema najstarijim umjetničkim i arhitektonskim kamenim spomenicima, a takav je u ranom srednjem vijeku prije svega bila Višeslavova krstionica iz 800. Latinski tekst na kruni Višeslavove krstionice svjedoči o tom misionarenju. Tek nakon obavljene kristijanizacije mogli su hrvatski rodovi sudjelovati u političkoj i duhovnoj reorganizaciji zapadnoga dijela nekadašnjeg Rimskog Carstva. Samo pokrštene moglo se i njih uključiti u latinizaciju kršćanstva. Taj proces izazivao je svagdje velike promjene i postavljao ozbiljne zahtjeve društvu ali isto tako i pojedincima. Za mnoge ljude onoga doba to nije bio lak proces. Trebalo je razoriti sve stare hramove i uništiti stare kultne predmete, ukinuti brojanje i slavljenje po starom kalendaru, zamijeniti poganske svećenike kršćanskima, koji su u početku dolazili isključivo iz inozemstva i s kojima se bilo teško sporazumijevati. Bilo je to vrijeme u kojem su se mijenjali drevni običaji, pogrebni i ženidbeni, te uvodili novi. Praksa posta i seksualne apstinencije nije bila ni lako ni brzo prihvaćena. Mijenjao se život svakoga pojedinca, mijenjao se opći ritam života i navike, slavljenje tjednih i godišnjih praznika. Ljudski život u svim fazama, od rođenja do smrti, zadobivao je novi unutarnji smisao. Pokrštavanje je plemenske zajednice novodoseljenih Slavena prisiljavalo da u vrlo kratkom vremenu politički, što će reći eksplicitno odrede svoje odnose i s papinskim Rimom, ali i s franačkom državom, tim prvim hrvatskim gospodarom. Uostalom, Hrvati su poput drugih Slavena upravo po imenu najznamenitijeg franačkog kralja Karla Velikoga latinsku riječ regio preveli kao kraljevina, dakle kao Karlova država te je riječ ostala u uporabi i do danas. Velika franačka država nije trajala dulje od stotinu godina. Ona se već u 9. Bila je ta njihova titula dakako tek simbolični preostatak u srednjem vijeku zarođenih razgraničenja između religijske vlasti, papine, i svjetovne, careve. Hrvati su se u vrijeme jačanja Karlove države našli u geopolitičkom okruženju franačkih aspiracija. Kada stoga u njih započne proces kristijanizacije, ali i prvih političkih integracija, onda to znači da će tijekom 8. Upravo je ta 3 okolnost i pomogla Hrvatima te su u 9. Temelji moderne Europe Hrvatski su knezovi, našavši se na rubu države Karla Velikog, bili u prigodi da nakon raspada i podjele, moglo bi se reći eksplozije, velikog Franačkog Carstva, a uspostavljajući dobre odnose s gradovima bizantske Dalmacije i već zarana stvarajući svoju kneževinu, sudjeluju u postavljanju nacionalnih temelja modernoj Europi, temelja koji su se održali sve do danas. Bilo je to vrijeme u kojem su se rađale tzv. Zajednice što su nastajale u srednjem vijeku nikada nisu bile etnički čiste, dapače njihova pripadnost zapadnoj latinskoj Europi značila je da one na činjenici etničke čistoće nisu ni mogle ni smjele inzistirati. Državne i etničke zajednice što su raspadom karolinškog carstva stvorene postojat će tako kroz stoljeća, čak i kada su se neke od njih ugasile ili stopile s drugim državama. Tako su od samog početka u ideji Europe bili povezani ali i razdvajani pojmovi države i nacije i njihovu se povezanost tumačilo i tumači uglavnom na dva načina. S jedne strane vezu države i nacije čitalo se u kjuču romantičnog mita o državi kao o jedino dostojnoj kolijevci nacije, a s druge se strane realizacija nacionalne svijesti vidjela u zajednici ili udruzi različitih nacionalnih svijesti ili, što je također bio čest slučaj, u krilu nadnacionalne svijesti, pri čemu je nacionalna država bila tek sredstvo a nikako sveti cilj uz pomoć kojega se potpunije i snažnije sudjelovalo u duhovnom i kulturnom stvaranju europskoga zajedništva. Ta dva pogleda na naciju i njezinu državu bila su jednako nazočna u čitavoj hrvatskoj povijesti, a njihovo paralelno pojavljivanje, njihov dijalog, pomogao je generacijama da svoju tešku sudbinu na rubu zapadnoga svijeta iznesu sve do našega vremena ne kao tragičan i mračan usud nego usprkos svemu vedar dijaloški pothvat mnogih generacija i pogleda na svijet. Zato ni povijest hrvatske književnosti ne može biti samo slika jednog ili drugog pogleda i njegovih trenutačnih političkih upotrebljivosti u suvremenosti onoga koji tu književnost koristi. Povijest hrvatske književnosti treba i za jedan i za drugi nazor pokazati jednako razumijevanje i simpatiju jer oba su u povijesti služila istom cilju, oba su zagonetku čovjekova postojanja pokušavala pročitati iz kategorija svakodnevlja i oba su se uspjela uzdići nad svakodnevljem i ponuditi vrijednosti koje se smiju odmjeravati samo općeeuropskim i estetskim mjerilima. Benediktinci, prvi učitelji hrvatske elite U prvim postantičkim stoljećima u konsolidaciji zapadnoga kršćanstva najvažniju su ulogu odigrali duhovni redovi koji su, zajedno s novonastalim državama i njihovim elitama, bili kadri stvoriti dvostruku mrežu vlasti, kako one nebeske, tako i one zemaljske. Benediktinski red bio je snažna duhovna poluga koja je mogla pokrenuti kotač srednjovjekovlja. Taj crkveni red ravnao se prema pravilima svetoga Benedikta koji su prije svega veličala samostansku kulturu, nudila kult redovništva i bila usklađena s potrebama pretežno seoskoga stanovništva ranosrednjovjekovne Europe. Velika je uloga benediktinaca u katehizaciji doseljenih rodova i plemena. Oni su ih učili novoj podjeli dana, i to na vrijeme strogo namijenjeno radu i na slobodno vrijeme u kojemu se moglo predati molitvi i procesu čišćenja. Oni su ih učili upravljati vremenom, ali i prostorom. Da bi to mogli ostvariti benediktinci su Europu napunili knjigama, spašavajući ih iz ruševina i sa zgarišta a stare rukopise, nakon što bi ih spasili, oni su u svojim skriptorijima još i umnožavali, tako da se papirnato naslijeđe povećavalo geometrijskom progresijom. Benediktinci su i ozvučili Europu, ponudivši joj prva zvona koja ne samo da su uspostavljala vertikalnu vezu čovjekovu s nebom nego su pridonijela razaranju cikličkog poganskog doživljaja svijeta, ponudivši novo mjerenje dana i njegovu podjelu na vrijeme za tijelo i na vrijeme za duh. Benediktinci su bili prvi učitelji hrvatskoj srednjovjekovnoj eliti. Na hrvatskim dvorovima oni su bili i ranarnici i astronomi, i pravnici i učitelji. Njihova osjećajnost i njihovo poznavanje antičke kulture, njihova težnja k novom bili su korijeni iz kojih su nešto kasnije izniknuli prvi književni plodovi novoformiranih naroda, ispjevane prve nacionalne epopeje, stvoreni prvi stihovani modeli i odigrane prve scenske igre. Benediktinci su lutali onodobnom Europom poput 4 božanskih histriona. Pred sebe su postavili jednu praktičnu zadaću: da u svijetu u kojemu se nakon pada Rimskog Carstva izgubila ideja privatnog prava, u svijetu u kojemu je dominiralo individualno nasilje, sagrade samostane kao mjesta mira, ali i rada, utočišta samoće ali i promatračnice pravde. Oni su prvim hrvatskim srednjovjekovnim vladarima donijeli zakone, oni su im dali prvu ekonomsku poduku, promovirali ideju boljih komunikacija. Da nije bilo benediktinaca, u prvim bi se stoljećima hrvatskoga doseljenja, prethodno dosegnuta i zatečena razina civilizacije i pravnoga društva potpuno izgubila. Benediktinci su pomogli da Hrvati ne izgube veći dio iskustava što su ih u posljednjim godinama Carstva bili dosegli romansko i ilirsko pučanstvo dalmatinskih i panonskih gradova. Knez Trpimir i Saksonac Gottschalk U 7. U srednjovjekovnom hrvatskom društvu, neposredno nakon pokrštavanja i nakon prihvaćanja tečevina latinske liturgije, sve su češći bili znakovi prihvaćanja nove dvorske etikete i posebnog kodeksa udvornosti, pravila pravnog ophođenja koja se i danas prepoznaju u tekstovima većine najstarijih sačuvanih hrvatskih isprava. Narodni nazivi dvorskih časti koji se susreću kako na prvim kamenim natpisima, tako i u prvim pergamentnim ispravama, dokazuju da se na hrvatskom dvoru govorilo hrvatskim jezikom, jer inače se ne bi u latinskom tekstu zapisivali domaći nazivi, poput iupanus ili tepci. Isto je tako lako razvidjeti da su se i dvor i visoki kler držali latinske zapadne liturgije. Najstarije isprave iza svoga visokog stila skrivaju i sloj svakodnevnog dvorskog općenja, a znaju u jednoj istoj rečenici pomiješati i visoke i niske sadržaje, i zakletve i kletve, i molbe i naredbe, ponizno laskanje i gnjev. Sve te osobine nosi i najstariji nama poznati hrvatski diplomatički spomenik, darovnica kneza Trpimira iz 852. Gorovi on to iz dvora pored kojega je za benediktince uredio samostan u Rižnicama pod Klisom. Središte Trpimirove kneževine, njezino srce, bilo je solinsko polje nadomak Splita. U tom polju u bazilici između rukavaca solinske rijeke na Gospinu otoku odvijali su se obredi za odličnike. Okružio se on i vrlo zanimljivom dvorskom svitom u kojoj je posve prirodan bio boravak Saksonca Gottschalka, redovnika putnika i pisca rasprave De trinia deitate, tipičnoga marginalnog intelektualca onoga doba, benediktinca kojega su iz Furlanije prognali navodno zbog pogrešnih učenja o dvostrukoj čovjekovoj predodređenosti, i to kako onoj za prokletstvo, tako i onoj za blaženstvo. Taj je Sasin poslije, kada je napustio Trpimirovu trpezu, bio u prigodi da između ostaloga posvjedoči o specifičnostima latinskoga jezika kojim se služio Trpimirov dvor. Da ga je Trpimir zadivio, svjedoči i to što je kneževo dostojanstveno jahanje na konju u opravi uzeo kao posve dobar primjer za izvođenje svojih učenja o predesetinaciji. Na Trpimirovu dvoru, pored dvanaest poslovičnih župana, tih hrvatskih vitezova okrugloga stola, bila su još i tri svećenika koji su bili jezgra dvorskog ureda koji je posvema bio na razini onoga doba. Iz tog ureda izlazili su prvi hrvatski tekstovi i stvarani prvi domaći izvori u kojima se s velikom samosviješću spominjalo toga hrvatskog vladara s titulom Dux Chroatorum. I sam Gottschalk, kada spominje Trpimira, veli za njega da je on bio Tripemirus rex Sclavorum, pokazujući i tom pojedinošću da su i onda, kao i dugo poslije, izrazi Slaven, Slovin, Ilir, Dalmatinac, Slavonac, bili tek sinonimi hrvatskoga imena. Predstava za nebeske oči Čovjek srednjega vijeka imao je poput djeteta potrebu da jezikom dodirne i oživi sve stvari koje je doživljavao kao nove. Jedna od najvažnijih novina srednjega vijeka bila je čovjekova potreba 5 da jezikom dodirne svoju i tuđu nutrinu, da osluhne njezinu poruku. U svakoj je javnoj gesti čovjek onoga doba pokazivao da je napravljen po slici Božjoj. Čovjek Trpimirova doba nije u svojoj svijesti oživljavao onu zaboravljenu antičku spoznaju o čovjeku koji je mjera svih stvari. Novokristijanizirani Europljani tražili su mjerila izvan sebe, ali su tražeći ih primili poduku da Bog koji treba da je mjera svih stvari možda i nije tako daleko. Onaj koji je shvatio poruku znao je da je Bog zapravo u nutrini, da se smjestio u svakoj osobi i u njezinoj neponovljivosti. Spoznajom pojedinčeve neponovljivosti uspostavljao se kvalitetniji odnos između čovjeka i prirode, između razuma i vjere. Taj odnos pomagao je onodobnim ljudima da u svakodnevlju, pa i u svakoj najmanjoj gesti sami, jer su sudionici Božanske milosti, usklade visoko i nisko, realno i transcendentalno. Tako se u njih rađao novi osjećaj prirodnosti, otvarao svijet u kojemu je samoinicijativa bila dopuštena i dobrodošla, ali samo pod uvjetom da se nikada i ni u jednom trenutku ne zaboravi osuditi one koji novouspostavljeni odnos čovjeka i Boga nisu prihvatili ili ga nisu bili spremni na propisani način rekreirati. Zato zadarski načelnik Andrija u oporuci napisanoj 918. Boravak na zemlji tek je bio vježbom, pokusom, a zemaljski je boravak bio i težak trud uz pomoć kojega se jedino i moglo zaslužiti zagrobni život. Sve to dovodilo je čovjeka u poziciju božanskoga glumca koji se svako jutro iznova uključivao u spektakl za nebeske oči, u svakodnevnu provjeru i iskušavanje sebe i drugih. Totus mundus agit histrionem, stara Petronijeva fraza, zadobivala je sada novu energiju. Život je postao predstavom za nebeske oči, predstava svih za samo jedne oči, predstava koja je u sebe uključivala i najvažnijeg kraljevskog glumca, a u kojoj je bilo mjesta i za sve druge. Nosila je ta ideja zametak relativizacije čovjekova položaja. Ono što je u njoj bilo najbitnije pravo je na samoinicijativu, pravo na polaganje računa sebi samome i svome mjestu u hijerarhiji. Mjesto u hijerarhiji bilo je sveto i ono se nije smjelo poremetiti jer svaki mali pomak, vjerovalo se, odmah bi izazvao poremećaj cijele nebeske hijerarhije. Nebo se nije smjelo doticati rukom, ali je zato sve drugo bilo ljudima na dohvatu. U tom smislu napisan je i tekst kojim je hrvatska kraljica Jelena položila životni račun na svojoj nadgrobnoj ploči. Jelena je umrla 976. Na isti način kao što su doživljavali sudbinu pojedinčevu, doživljavali su ondašnji ljudi i opću povijest ljudske vrste. I ona je bila ispunjavanje nacrta providnosti u kojemu su i ljudske zajednice i narodi i kraljevstva igrali svoje uloge podvrgavajući se Božjoj volji. U tom je smislu za hrvatsku onodobnu političku i književnu kulturu vrlo karakterističan tekst zavjernice kralja Zvonimira koja je izgovrena 1075. Zvonimirova zavjernica tipičan je tekst s granice, tekst koji svjedoči o trajnoj potrebi onih iz središta da one s rubova čuju kako im nešto o sebi dokazuju. Latinski je bio prvi književni jezik Hrvata U Zvonimirovo vrijeme neka vrst ujedinjene Europe već je bila ostvarena, i ta jedinstvena Europa u tom vremenu bila je samo ondje gdje se prostiralo latinsko kršćanstvo. Njezino jedinstvo, razumljivo, nakon propasti franačke Karlove države, nije bilo političko. Prostor latinskoga kršćanstva bio je i dalje mrestilište različitih etničkih entiteta kojima su dimenzije i energija toliko varirale da im se teško mogao naći zajednički nazivnik i da ih se moglo po nečemu uspoređivati. Bili su ti politički 6 entiteti podvrgnuti različitim oblicima vladanja, neki podijeljeni u regije a neki čvrsto ujedinjeni, neki nezavisni, a neki zavisni. Nije moguće u ranoj Europi vidjeti neko opće načelo. Ono će se nazrijeti tek onda kada se budu pojavili prvi ozbiljniji vanjski neprijatelji, a to su bili nevjernici Arapi, opasni Mongoli, a onda i razne rubne patarenske sekte, te na koncu istočna i neposlušna grčka Crkva, koja se prepoznala kao glavna zapreka u širenju latinskoga kršćanstva još dalje na istok preko Carigrada do Svete Zemlje. Sva politička pitanja o nevjernicima, šizmaticima i hereticima, koja su se namjernom greškom povezivala s pitanjima neba i nebeskog Jeruzalema za daljnji razvoj književnosti imala su presudno značenje. Ta pitanja otvarala su problem homogenizacije, što dakako znači i pitanje općeg i posebnih jezika, jezika liturgije i jezika uprave, jezika cjelokupne književne i filozofske aktivnosti onoga doba. U okviru tih pitanja Hrvati su imali mnogih prednosti. Oni su se naime nastanili u starom Iliriku, u Panoniji i Dalmaciji i vjeru primili u prostoru koji je već bio doslovno impregniran latinskom pismenošću i u kamenu i u drugim medijima. Srednjovjekovna je Crkva u tadašnjoj Dalmaciji i Hrvatskoj čuvala tradiciju latinskoga jezika kao svog književnog jezika. Taj jezik u 7. On je vlakno od kojega su istkani svi najstariji relevantni hrvatski ranosrednjovjekovni dvorski i crkveni spisi. Bio je taj jezik sve samo ne mrtav jezik, kako ga često s nepravom nazivaju. On je mrtvim jezikom postao tek kasnije, kada su ga u svojoj slijepoj obnoviteljskoj ljubavi ugušili humanisti. U srednjem vijeku bio je to živi jezik, i to najvažniji živi jezik zapadnoga kršćanstva i čitave Europe, jezik velike srednjovjekovne književnosti. Takav je bio kad je postao i prvi književni jezik Hrvata, prvi jezik uz pomoć kojega su se mogli povezati sa susjedima. Ali on je bio i prvi jezik s kojim su mogli omjeriti jezično i tradicijsko blago što su ga donijeli iz pradomovine. Na njemu su se naučili razlikovati i na njemu su se naučili sličiti drugima. Iz te pisane baštine ranog latinskog srednjovjekovlja hrvatska elita, kao uostalom i sve elite u drugim dijelovima kontinenta, učila je ritam i metriku svoje buduće poezije i proze, učila je zajedno sa svojim učiteljima zaboravljati ritam kvantitativnih antičkih stihova i počela je formirati slogove na osnovi njihove naglašenosti i vezivati ih u strofe uz pomoć rima, oblikovati tekst uz pomoć jednostavnih glasovnih sredstava. Ono što su jednom naučili na latinskom, poslije su primjenjivali u svom jeziku i pismu. Proza tog srednjovjekovnog latiniteta, dakle, prvoga hrvatskog književnog jezika, bilo da je pripovijedala živote svetaca ili zapisivala kronike država, gradova ili naroda, bila je gipka i bliska ritmu svakodnevnoga govora, postavši tako najbolji medij uspješne kristijanizacije. Razvoj hrvatske književnosti povezao se uz pomoć latinskog jezika od samog početka sa zajedničkim temeljima europske zapadne civilizacije. Dokument iz Toursa Hrvatska je književnost prirodom svoje genetike, imala još jedan dom. Bila je ona od samih svojih izvora sudbinski i stvarno povezana s problematikom grananja ostalih slavenskih književnosti, i to u prvom redu ruske, bugarske, češke, poljske, srpske i moravske kulture. I u tim se slavenskim sredinama odmah po doseljenju, negdje malo prije a negdje nešto kasnije, otvorilo u svom zamahu pitanje općeg i liturgijskog slavenskog jezika, a time i jezika svakodnevne pravne i državne komunikacije. U Slavena koji su se našli u okružju zapadnoga kršćanstva rješavanje toga pitanja bilo je prije svega povezano s općim pogledima na odnos prema latinskom jeziku kao jeziku liturgije te narodnim jezicima kao poželjnom sredstvu kateheze, a uskoro i prve književnosti. U onih pak Slavena koji su po dolasku u novu domovinu ušli u interesnu sferu Bizanta bilo je to pitanje čak i složenije. Slavia orthodoxa nije u srednjovjekovlju upoznala razdvajanje crkve od države, pa se u njoj, kad god bi se pojavili područni interesi, narodni jezik odmah pretvara u liturgijski. Pritomu se lako napuštala dvojezičnost bliska zapadnom kršćanstvu. Hrvati jednako kao i ostali Slaveni iz Slavia romana mogli su dakle koristiti pozitivnu zapadnu praksu koja je već bila najavljena na franačkim crkvenim koncilima i koja je bila naglašena u koncilskim dokumentima iz Toursa gdje se 813. U dokumentima iz Toursa bila je riječ o mjestu tzv. Tu naravno nitko izrijekom i izravno nije još spominjao Slavene s rubova carstva, ali uskoro se po načelu analogije proširio taj razgovor i na njih. Dokumenti koji su uspostavljeni u Toursu nisu dovodili u pitanje potrebu da se u crkvenoj praksi zadrži dvojezičnost ukoliko je ona bila temeljena na latinskom jeziku. U višim 7 krugovima zapadnoga kršćanstva zato nije postojao veći otpor uporabi narodnog jezika u katehizaciji. Uvjet je bio samo jedan, a taj je da se dvojezičnost ne smije ukinuti i prevlast rimske Crkve a time i njezina službena jezika, latinskog. U tom smislu Hrvati su u vrijeme najžešćih polemika o tim pitanjima iz pera pape Aleksandra II sredinom 11. Solunska braća u Moravskoj Nakon raspada velike franačke države bitno se bila promijenila geopolitička karta Europe. Renovatio imperi romani sada je u stvarnosti postao prah i pepeo. Ali ispod toga pepela nastavila je tinjati ideja o zapadnom kršćanstvu kao cjelini i to najprije kulturnoj, a onda, ukoliko je moguće, a to najčešće nije bilo moguće, i političkoj. Nastupila su, barem što se nezavisnosti tiče, za niz malih, pod Karlom zavisnih rubnih slavenskih kneževina, nešto bolja vremena. Jedna od takvih slavenskih rubnih država zapadnoga kršćanstva, koja je uspjela ojačati u ranom srednjem vijeku, a slično se dogodilo i Hrvatskoj, bila je i Moravska, srednjoeuropska kneževina. Događaji iz njezinenajstarije pismenosti i književnosti snažno su utjecali na duhovni život Hrvata, pa se može kazati da je novo razdoblje u razvoju hrvatske nacije i njezine kulture započelo upravo onda kada su u Moravsku iz Soluna stigla dva Bizantinca, po jeziku Slavena, koji su se zvali Konstantin, kasnije prozvan Ćiril, i njegov brat Metod. Ova su dva misionara bila poslana u Moravsku na osnovi sporazuma što ga je tamošnji moravski knez Rastislav sklopio s bizantskim carom Mihajlom. Zadaća njihove misije bila je da u tom dijelu Europe koji je bio pod jurisdikcijom rimske Crkve na temelju slavenskog jezika što su ga dobro poznavali, te glagoljice, novog pisma što ga je Konstantin koristeći se raznim izvorima za moravsku prigodu stvorio, utvrde temelje crkvenom životu i pravnim odnosima u Rastislavovoj državi. Dolazak solunske braće odmah je zasmetao bavarskim biskupima, potaknuo ih je na žestoku borbu protiv Rastislavovih, razumljivo, ne samo liturgijskih nego i državnih i nacionalnih inovacija. Moravska misija, koja je započela pod zaštitom Bizanta, rano se zbog velikih pritisaka ugasila, ali je u drugoj svojoj fazi obnovljena i blagoslovljena od rimskog pape koji je u inicijativi za uvođenje prvog standardiziranog slavenskog liturgijskog jezika u rimsko bogoslužje prepoznao i prigodu da oslabi bavarske i uopće njemačke istočne aspiracije a donekle zadovolji i poneku tajnu želju Bizantinaca. Događaji su potvrdili da je moravska inicijativa imala veoma slabašne temelje i zlu kob te se uskoro mlada slavenska država koja je trebala biti protuteža upornijoj germanskojekspanziji raspala i postala tek jednom od epizoda tisućljetnog sukoba između Germana i Slavena. Pokazao je raspad Rastislavove Moravske da će se, što god da se na istoku Europe bude nadalje događalo, morati voditi računa o tomu da su od sada ustanovljene čvrste granice između državnih i kulturnih zajednica istočnog i zapadnog kršćanstva. Moravski zahvat bio je posljednji pokušaj kompromisa između dva tada jedina europska religijska subjekta. Nakon moravske epizode nije u Europi bilo slučaja da bi neki katolički narod prešao k istočnoj crkvi ili da bi pravoslavni prisegnuo Rimu. Nije više, kao što će pokazati slučaj s Lutherom u 16. U zrelom srednjem vijeku obnavljao se katkada dijalog Istoka i Zapada, ali uvijek samo načelno. Na karti Europe povučena je linija i ona će od 11. Moravska država našla se na putu toj novoj geopolitici, ali ona se našla na putu i nadirućim Ugrima koji su imali vrlo malo razumijevanja za profinjenu rimsko-carigradsko-bavarsku igru. Njih je zanimala samo plodna panonska nekadašnja moravska zemlja. Njihovim se konjima ova kneževina zapriječila i oni su je pregazili. Rimu je bilo lakše kristijanizirati pristigle Ugre nego Moravskoj ponuditi neko srednje rješenje. Došla su vremena podjela i europskog religijskog dualizma. Ono što je Ćiril mislio kada je rekao da se na vodi ne može pisati, sada se moglo prepoznati u svoj svojoj dramatičnosti. Nakon prvih kristijanizacija trebalo je ići korak dalje jer na vodi se doista nije moglo pisati. Njihova dvojezičnost u početku je bila veoma primitivna, ali ona nikada nije u njih 8 dovela u pitanje pripadnost zapadnom kršćanstvu, a ako je takvih ekscesa i bilo oni nikada nisu dolazili iz glavne duhovne matice u Hrvatskoj. Ti slučajevi bili su marginalni i bili su najčešće posljedica bogumilske blizine. U vrijeme ćirilometodske misije u Moravskoj u bizantskim gradovima Dalmacije Hrvati još nisu imali većeg udjela, a posebno nisu mogli biti subjekti jezičnih ili liturgijskih reformi koje bi se promovirale s carskog Istoka. U tim gradovima imat će Hrvati veći utjecaj tek nakon raskola istočne i zapadne Crkve i tek onda kada ti gradovi definitivno pripadnu utjecajnoj sferi papinskog Rima. Hrvatski knezovi u Trpimirovo doba nisu bili u prilici da u svoju korist ostvaruju kompromise između interesa dvaju carstava i dvaju kršćanstava. Za takvo što Hrvatska u 9. Tek tada bilo je moguće da papa s grozom, ali i s nemoći, ustvrdi da se među Hrvatima proširila Metodova doktrina, te da kaže da je ona među njima provrvjela. Kralj Tomislav i Crkva njegova vremena nakon splitskih sinoda u prvim desetljećima 10. Moravski knez Rastislav, pokušavajući odčitati političke poruke vremena, prvi je među slavenskim vladarima u istoj točki koncem 9. Za dva Hrvata ti su pokušaji završili porazom, ali su nakon njihovih neuspjeha ostajale drugima pouke. U vrijeme kad je knez Rastislav pozvao solunske učitelje kako bi njegov narod podučili vjeri Kristovoj na jeziku koji je narodu bio razumljiv nisu svi Slaveni govorili nekim zajedničkim jezikom. Već tada bile su se razvile velike područne jezične razlike, pa je jezik što su ga solunska braća donijela u Moravsku a njihovi učenici malo kasnije proširili i u Hrvatskoj bio različit od onoga što su ga govorili Moravljani. Braća su u Moravskoj stvarala prije svega predložak visokoga stila, ne dakle govornoga jezika. Tekstovi što su ih oni slavenskim pismom prevodili na staroslavenski jezik govorno su se realizirali ne na moravskom, solunskom ili nekomd rugom dijalektu nego je čitanje tih tekstova bilo temeljeno na glasovnim vrijednostima što su se pridavale pojedinim grafemima. Tako je i bilo moguće da jezik ćirilometodske misije u prvim stoljećima razumiju i prihvate sve slavenske grane koje su ga poslije preuzele. Hrvatske vladare onoga doba nije zadovoljavala isključiva uporaba latinskoga jezika kako u obrednoj tako i u pravnoj svrsi. Jedno su, naime, bili vanjski biljezi odanosti Rimu i uobičajena feudalna zaštita, a drugo je bila praksa svakodnevlja. Ćiril i Metod u Moravskoj su u kratkom vremenu stvorili prvu književnost na slavenskom jeziku. Bio je to najveći kulturni događaj u dotadašnjoj povijesti Slavena, događaj neobičan za čitavo zapadno kršćanstvo. Braća su zajedno s učenicima na slavenski jezik prevela sve tekstove potrebne za život ne samo Crkve nego i moravske kneževine. Preveli su Bibliju, koju su nazivali Knjigom, a koju su, čini se, osim Knjiga makabejskih, preveli u cijelosti. Preveli su i sve potrebne liturgijske tekstove, službe svecima, neke poučne knjige, svetačke legende, preveli su zbornik patrističkih tekstova i dva temeljna zakonska teksta. Za Hrvate postojanje svih ovih tekstova na slavenskom jeziku i u glagoljskom pismu, a povezano s brzim raspadom misije i bijegom misionara u hrvatske zemlje, zadobilo je posebno nakon Metodove smrti veliko značenje. Misija u Moravskoj započela je 863. Samo šest godina nakon začetka Braća su morala u Rim ne bi li se ondje pred papom opravdala. Pritužbe germanskih biskupa sadržavale su teške i neugodne objede. U Rimu Ćiril ubrzo umre pa se Metod, nakon što ga je papa posvetio za panonsko-moravskog biskupa, vrati u Moravsku. Tamo su ga ponovno čekale nevolje i optužbe pa se ubrzo morao još jednom uputiti u Rim kako bi nanovo objasnio svoje pozicije. U Rimu je Metod 880. Upad Ugra, te njemačke grabežljivost doveli su naime do još bržeg raspada moravske države, a kada je Metod umro 885. Oni glagoljicu proširiše sve do Bugarske na istoku, gdje se neko vrijeme zadržala, ali ju je ondje ubrzo istisnula ćirilica. Oni glagoljicu doniješe i među Hrvate kod kojih se ovo pismo zadržalo u upotrebi gotovo do 19. Lako je naime pretpostaviti da su Braća, a i njihovi učenici, za vrijeme čestih putovanja u Rim prolazila i južnim hrvatskim krajevima te da su prve spoznaje o njihovu radu u Hrvatsku stigle i prije smrti Metodove. Osim toga u vrijeme ugarskih upada mnoštvo je Slavena bježalo prema jugu, noseći sa sobom u Moravskoj prethodno učvršćenu naviku bogoslužja na slavenskom jeziku. Ali raspršeni Metodovi učenici vratili su se i u područja pod kontrolom istočnoga kršćanstva, dakle u bizantsku Bugarsku, Srbiju i Makedoniju pa su slavensku pismenost donijeli s Istoka i među one Hrvate što su u to vrijeme već živjeli u dalmatinskim gradovima koji su još neko vrijeme bili pod vlašću Bizanta. Tako su se kao posljedica moravske misije u hrvatskim zemljama zarana pojavila tri pisma kojim su Hrvati na jednak način iskazivali svoj najstariji kulturni, nacionalni i religijski identitet. Latinsko pismo kao i latinski jezik hrvatska je dvorska i crkvena elita već prethodno upoznala s prvim kristijanizacijama u 8. Sada je još koncem 9. Treće ravnopravno pismo toga vremena, ćirilica, među Hrvatima se širila u južnim primorskim gradovima i otocima dok su još bili pod jurisdikcijom Bizanta, a poslije se modifikacija toga pisma pojavila i u Bosni. U to vrijeme pojam je Dalmacije još budio u hrvatskom uhu podsjećaj na nešto strano, na nešto što je pripadalo drugima. Tek kasnije, kada su etničke asimilacije bile završene i kada je u Dalmaciji, u tada etnički većinski hrvatskim gradovima, zavladala Venecija, bilo je razumljivo što su pojam Dalmacija i dalmatinski postali samo još jedan od regionalnih hrvatskih pojmova koji se kao sinonim za čitavu Hrvatsku počeo pojavljivati jednako često kao i drugi otprije poznati termini kao što su Ilirija, Slavija, Slavinija i Slavonija. Tijekom srednjega vijeka pojmu Dalmacije sve je više pridavano novo značenje pa je tako na kraju razdoblja u njemu nestalo nečega te bi podsjećalo na razdoblje u kojem su hrvatski doseljenici u prvim stoljećima svoje kneževine i kraljevine dalmatinske gradove pod bizantskom jurisdikcijom doživljavali kao strano tijelo. Fragmenti prvih hrvatskih knjiga I prije nego što su ih ćirilometodski misionari mogli podučiti Hrvati su pokušavali riječi svoga jezika uvesti u grafički sustav zatečenoga latinskog pisma. Zato je logičan upit: je li u prvim stoljećima postojala neka hrvatska književnost pisana latinskim slovima? Je li ona možda prethodila onoj pisanoj glagoljskim slovima, ostat će zauvijek tajnom. Na osnovi sačuvane građe danas ipak znamo da su Hrvati u vrijeme svojih prvih narodnih vladara latinskim slovima ispisivali glasove i riječi svoga jezika, upisujući ih u kamenim spomenicima na kojima su imitirajući Rimljane urezivali imena vladara. Knezovi Trpimir i Branimir samo su najčešća imena što ih nalazimo na tim najstarijim kamenim spomenicima. Imaginarni muzej najstarije hrvatske povijesti pun je latiničnih kamenih dokumenata u kojima je vidljiv pokušaj da se slavenski antroponimi ispišu u latinskom grafičkom sustavu. Bilo ih je mnogo i na papiru. U Čedadskom evanđelistaru, za koji se pretpostavlja da čuva i autograf svetoga Marka, upisivali su tako prvi hrvatski knezovi svoja imena, imena svojih žena, kao i imena svoje pratnje latinskim slovima. Vrlo su stare i one slavenske glose koje su zapravo najstariji zapis hrvatskoga vezanog teksta zabilježenog latinskim pismom, a koje se nalaze u Radonovoj Bibliji. Kodeks je dobio ime po Radonu koji je taj rukopis, što se danas čuva u bečkoj Nacionalnoj biblioteci, u davna vremena dao popraviti a o čemu govori pjesma što ju je u tom kodeksu posvetio Karlu Velikom. U tekst Radonove Biblije hrvatske riječi unošene su između redaka iznad latinskih riječi, ali i sa strane, kako bi čitatelj koji nije bio vičan slavenskom jeziku ipak mogao puku, a i sebi objasniti tekst evanđelja. Radonova Biblija prepisivana je koncem 8. Malo je dakle tragova o ranom zapisivanju hrvatskih riječi latinskim pismom. Opširniji takvi zapisi dolaze tek iz kasnijih stoljeća, ali je zato iz tog najstarijeg razdoblja, i to upravo iz vremena raspada moravske misije, sačuvano razmjerno mnogo dokaza o tomu da su na hrvatskom tlu postojali slavenski tekstovi u glagoljskom pismu. Nalazišta takvih tekstova brojna su i danas su raspršena cijelom Europom. Svi ti izvori najstarije glagoljske hrvatske književnosti došli su do nas u istrgnutim listovima i fragmentima 10 većih djela. Svojim filološkim i kulturološkim značenjem izdvaja se nekoliko sačuvanih stranica homiletskoga zbornika koji je u znanosti poznat pod imenom Glagolita Clozianus. Tekstove tih fragmenata njihovi su pisari napisali u 11. Fragmenti se sastoje od četiri homilije, od kojih se jedna bavi Judinom izdajom. U rukopisu je bio i Metodov pravni spis u kojemu se slavenski knezovi pozivaju da provode pravedan postupak u skladu s kršćanskim načelima. Rukopis je nekoć bio dio Metodova Paterika, temeljnoga moravskog kodeksa koji je imao 500 listova. Tradicija hoće da je taj kodeks pisala ruka samog svetoga Jeronima, pa se ta legenda koja nema veze s činjenicama, a još manje s kronologijom, pothranjivala u vremenima kada je pred inozemnom javnošću trebalo pokazati starost glagoljice i njezinu ravnopravnost latinskom pismu. Jeronim Dalmatinac bio je za srednjovjekovne Hrvate, a i za one koji su im htjeli vjerovati, ne samo prevoditelj Biblije na latinski jezik nego mu je legenda još dala u zadaću da Hrvatima prvi kodificira narodni jezik i da izmisli za njih posebno hrvatsko glagoljsko pismo. Sve to ne bi bile preteške zadaće za Jeronima da problem nije bio u tome što je on živio nekoliko stoljeća prije prvih hrvatskih doseljenja i teško da je o Hrvatima ikada išta i mogao čuti. Posljednji hrvatski vlasnik toga Jeronimu pripisivanog kodeksa bio je nesretni Ivan Frankopan, koji je, prognan s djedovine nakon rasapa svojih dobara i u vrijeme upada Turaka na hrvatsko tlo koncem 15. U fundus najstarijih hrvatskih knjiga ubrajaju se i jadni ostaci još dva nekoć važna glagoljska kodeksa. Ono što je od njih ostalo gotovo ironično nazivaju listićima. Prve su prozvali Bečkima po mjestu u kojemu se čuvaju jer ta fragmenta vindobonensia, kako ih još nazivaju, tek su dva sačuvana pergamentska lista koja su nekoć bila dio blistavoga rimskog sakramentara, izvorno napisanog u Moravskoj za vrijeme misije. Poslije je kodeks u Hrvatskoj bio prepisivan, pa su u tekstu koji je sačuvan vidljive jezične osobine koje su morale u izvorni ćirilometodski tekst ući na hrvatskom tlu. Zbog toga se tekst Bečkih listića ima smatrati najstarijim primjerom hrvatske redakcije nekog teksta iz opće crkvenoslavenske jezične baštine. I Kijevski listići ubrajaju se u najdrevnije slavenske pisane spomenike uopće i oni su poput Bečkih listića bili dio nekog rimskog gregorijanskog sakramentarija i u svoje su se vrijeme nazivali misalićem. Od tih razmjerno malih i lako pokretljivih knjiga, u vrijeme kada se taj glagoljski palimpsest nalazio u svom izvornom kodeksu, glagoljaši se nisu nikada razdvajali. Vidljivo je iz ovih najstarijih i prorijeđenih ostataka rane ćirilometodske hrvatske baštine da su se ti prvi tekstovi sastavljali po rimskom obredniku te da su na slavenski jezik moravske misije prevođeni s latinskog jezika uz stanovito uvažavanje obrađivačima inače poznatih grčkih izvornika. Poslije su ti tekstovi prepisivanjem na hrvatskom tlu doživljavali znatne promjene i prilagodbu područnom jeziku. Bečki i Kijevski listići, jednako kao i Glagolita Clozianus, ostaci su prvih izvornih hrvatskih knjiga. Premda su danas tako krhki, nekoć su oni bili piloni na kojima je stajala zgrada buduće domaće književnosti koja je, kako se vidi iz tematske raznovrsnosti njezinih ostataka, već tada jednim svojim dijelom bila namijenjena svećenicima i liturgiji, dok je drugim već u to vrijeme bila okrenuta, a to se naročito odnosi na Klozčeve glagoljske fragmente, i širim zainteresiranimslojevima kojima su se nudili homiletski i pravni tekstovi. Methodii doctrina i šutljivi kralj Tomislav Odmah nakon Metodove smrti u Rimu se stvorio niz nepovoljnih okolnosti za dalji razvoj slavenskoga pisma i proširenje književnosti na slavenskim jezicima. Mučki je ubijen papa Ivan VIII, u kojemu su Slaveni našli važnoga zagovornika, a kada je nakon krvavih i neprikrivenih borbi za papinsku stolicu u rujnu 885. Srećom zabrane i volja moćnika bile su jedno, a zakonitosti kulturnoga razvoja nešto sasma drugo. Metodova nauka, kako su novo pismo i jezik posvema netočno prozvali u Rimu, proširila se ne vodeći računa o papinskoj zabrani. Misionarima i Metodovim učenicima bilo je najvažnije da među Slavenima prošire pismenost i da im na razumljivu jeziku pripreme većinu potrebnih crkvenih knjiga i priručnika. Bila im je nakana i da dvorskoj eliti na istom jeziku ponude temeljne pravne propise uz pomoć kojih će im biti lakše, a narodu primjerenije, provoditi modernizaciju društva koja se inače ostvarivala u čitavoj zapadnoj Europi. U Hrvatskoj bila se u to doba uporaba domaćeg jezika i glagoljskih slova u tolikoj mjeri 11 proširila da je papa Ivan X. Dalje papa ustvrđuje i to da je to tim čudnije jer toga Metoda nema u svetim knjigama. Prvo pismo bilo je upućeno dalmatinskom episkopatu i splitskom nadbiskupu Ivanu, a drugo je primio kralj Tomislav, a na znanje još i Mihajlo Višić gospodar Huma te cijeli narod koji boravi, kako je precizno označeno u papinskim pismima, u slavenskoj zemlji i u Dalmaciji. Dva sinoda održana su u Splitu, prvi 925. Splitski sinodi bili su prizorište presudnih događaja u tadašnjoj kulturnoj i političkoj povijesti Hrvatske. Njihovi zaključci poslije su sa mnogih strana bili rado zaboravljani, nekad ponavljani, nekad im se u korist Hrvata i protuslovilo, ali većina tih zaključaka nikada nije ni dobila formalnu papinsku privolu. Papu je na ovim sinodima prije svega zanimalo načelno pitanje kontinuiteta salonitanskog palija. Bilo je to pitanje o izvorima, o početku i pamćenju, a povezano s time i pitanje moći. Pored tih organizacijskih i tradicijskih predmeta u središtu pozornosti na Prvom splitskom sinodu našli su se i oni dijelovi papinskog pisma u kojima je naložio dalmatinskim i hrvatskim biskupima da u slavenskoj zemlji stvore uvjete kako bi se moglo svuda misiti na latinskom jeziku. Ništa manju zadaću nije papa dao kralju Tomislavu. S druge strane hrvatski je kralj na sinod donio i kapital svojih na sjeveru prema Madžarima učvršćenih granica, pa je razumljivo da je od svih ondje morao biti primljen kao važan pa zato valjda i šutljiv čimbenik. Na splitskom sinodu, premda se ondje postavilo, prikriveno doduše, pitanje ovlasti jedne nadbiskupije, a onda i jezika za tlo cijele hrvatske države, najvažniji cilj bilo je uskrsnuće drevne salonitansko-splitske nadbiskupije i ukidanje ninske biskupije čiji je biskup Grgur prije sinoda u stvarnosti imao više ovlasti od biskupa u Splitu i bio nekom vrstom samoproglašena primasa Hrvatima i zagovaratelj obreda na narodnom jeziku. Na splitskim sinodima, i to još više na onom prvom, jer mu je drugi bio samo posljednji čin, u središte je stavljano važno pitanje kontinuiteta. Vidjelo se jasno da u nekadašnjoj rimskoj Dalmaciji sve ne počinje iznova, vidjelo se da na ruševinama staroga svijeta nisu nikada prekinute veze s prošlošću. Pa kada splitski nadbiskup Ivan traži na sinodu pravo da se u svim crkvenim poslovima upravlja iz Splita i da tu u drevnoj metropoliji bude sjedište svim biskupima Dalmacije, ali i Hrvatske, onda on kralja Tomislava prisiljava na šutnju. Tomislavu je to posvema crkveno učvršćivanje samo pomoglo da stabilizira stvarnu vlast nad cjelinom svoje države i jezika, kako se to tada govorilo. Rezultat splitskih sinoda: dvojezičnost Kulturno i duhovno jedinstvo u srednjovjekovlju bilo je istoznačnica za cjelokupni sustav političke vlasti. Često se s nepravom govorilo kako je kralj Tomislav zbog svoje slabosti odšutio na sve sinodalne optužbe koje su bile upućene hrvatskim težnjama za narodnim jezikom. Često se pisalo kako je šteta što se tada nije u Splitu čula i riječ hrvatskih vladara o tom pitanju. To nije potpuna istina jer se zaboravlja da je tadašnji hrvatski vladar prije svega bio zaokupljen geopolitičkom idejom ujedinjavanja dalmatinskih još romanskih gradova s pretežno kopnenim dijeloms voga kraljevstva u kojemu je slavenski element prevladavao. U tim okolnostima leže uzroci Tomislavove popustljivosti, koja se s razvojem događaja pokazala čak i dalekovidnom jer se politika hrvatskoga kulturnog harmoniziranja između Istoka i Zapada vremenom pokazala opravdanom. Sinodalni zaključci ne samo da slavensko bogoslužje, slavensko pismo i hrvatski jezik nisu iskorijenili ili ih stavili u drugi plan nego su čak i više od dotadašnjega razvitka narodni jezik učvrstili i proširili, čak i u onim prostorima u kojima do tada nije bio poznat. Jedno naizgled unutarcrkveno pitanje u Splitu je svjetovna vlast 12 iskoristila kako bi se još više zaokružile državne granice i kako bi se vlast poduprla crkvenom pa dakle i kulturnom unifikacijom. U tom smislu Tomislavova je kraljevina samo pola stoljeća nakon Trpimirove kneževine čvršće nego ikada dotad obilježila hrvatski kulturni prostor koji u budućnosti dugo neće biti u jednoj državi, ali koji će kao sjećanje i nadu sačuvati svoju utopijsku svijest. Sve ono što znamo o splitskim sinodima pohranjeno je u opširnom memorijalu kojemu je autor bio sam tadašnji splitski nadbiskup, najvažniji protagonist splitskih raspri i odluka. Ivanov memorijal koji je sačuvan u mlađim, ali u potpunosti vjerodostojnim prijepisima, i koji je tijekom stoljeća iskorištavan i nadograđivan, vrlo je precizno opisao splitske događaje, donio ondašnje zaključke, a i sva papinska pisma. Spis nadbiskupa Ivana po svemu je dobro komponirano povijesno djelo, najstarija hrvatska povijesna knjiga, sastavljena u najboljoj antičkoj tradiciji i napisana jezikom visoke izobrazbe. Bit će posema u pravu oni koji Ivana, nadbiskupa splitskoga, smatraju prvim po imenu poznatim piscem u tradiciji hrvatske književnosti. Ukoliko su se nekoć zaključci splitskih sinoda nekome i mogli činiti štetnim za dalji razvoj književnosti i hrvatskoga jezika, onda je to bilo samo zato što im se štetnost sagledavalo u ključu nekih kasnijih predrasuda i pojmova. Splitski sinodi su na europsku scenu izveli i prvoga hrvatskog srednjovjekovnog autora, nadbiskupa Ivana. Oni nisu onemogućili jedinstveni razvoj sva tri pisma na kojima su se od tada bilježila djela hrvatske srednjovjekovne književnosti, a uz to omogućili su nesmetano jačanje dvojezičnosti u krugovima kulturne i upravne elite. Upravo je dvojezičnost bila ono zbog čega su hrvatski vladari u Splitu za trenutak odšutjeli. Dvojezičnost im je omogućavala integraciju, ali i vlastiti put. Ima neke duboke povijesne logike u tomu da su upravo u Splitu, u prostoru koji je najviše pamtio slavu prethodna vremena, u prostoru koji je u svom plodnom solinskom polju čuvao moći kršćanskih mučenika, ali je u istom tom polju bila odgojena prva hrvatska kultura, dakle da su upravo u Splitu bile zacrtane, ponešto prekrivene velom pojedinačnih i vremenitih interesa, koordinate hrvatske srednjovjekovne književnosti. To što su ti pravci ostali sakriveni pod velovima pojedinačnih i prolaznih interesa, dio je tajni kojima je ionako prekriveno srednjovjekovlje. Uostalom, to su velovi koje najčešće i ne treba otkrivati jer se kroz njih ionako sve vidi. Dubrovački Orlando Postajalo je i u Hrvatskoj sve vidljivijim kako srednjovjekovno društvo nije afirmiralo samo vrijednosti samostanske i crkvene kulture. Usporedno s njima pojavila se i kultura viteštva i dvora. I kao što su u crkvenoj i samostanskoj kulturi postojali božanski i mučenički autoriteti, tako su se u toj drugoj i paralelnoj laičkoj kulturi ti isti auctoritates preodjenuli u borbene kraljeve, vitezove i junake kojima se liturgija premjestila u prostore oružanih bojeva i turnira. Nije bilo lako kodeks ratništva pomiriti s kodeksom kršćanstva, ali zato jer su oba isticala vrijednosti kao što su vjernost Bogu i feudalnom gospodaru, čuvanje svoje i tuđe časti, razumljivo je da se uz nešto fabulativnog napora moglo i te priče o vitezovima ispričati kao da su oni bili sveti ratnici. Tomu su posebno pomogle navale Saracena, Mongola i drugih nevjernika a poslije i križarske vojne, pa je svaka bitka srednjovjekovnih vitezova lako zadobivala status svetosti i težnje višim interesima. U hrvatskim se zemljama iz tog ranoga viteškog repertoara udomaćila legenda o Rolandu ili Orlandu, kako su viteza na talijanski način prekrstili Dubrovčani. Legende o tom nećaku Karla Velikoga koji je pobjeđivao protivnike čudotvornim mačem Durendalom, koji je da bi dozvao svoju vojsku puhao u rog Olifant i koji je hrabro poginuo u bitci radije birajući herojsku smrt nego kukavički bijeg, bile su poznate i raširene Europom u ranom srednjem vijeku. Legenda o Orlandu bila je dobro poznata i u Hrvatskoj, gdje je njezina usmena varijanta bila lokalizirana u Dubrovnik. Tamo je legenda sačuvana u nešto mlađim pisanim izvorima. U dubrovačkoj se legendi o Orlandu pripovijeda o tomu kako je vitez došao pod Dubrovnik da poput kakva kršćanskoga sveca pomogne u nevolji. Orlanda je ondje pobijedio Saracen Spucenta, kojega noviji izvori nazivaju i hrvatskim imenom Smrdidah, pridajući mu posvema đavolska obilježja i podarujući mu kužno ime koje će u sljedećim stoljećima u crkvenim prikazanjima ponijeti samo članovi Luciferove družbe. Orlando je bio toliko u Dubrovniku popularan da su mu već u 13. Majnardova misija na Krešimirovu dvoru 13 Srednji vijek je u svom viteškom kodeksu pridavao veoma važno mjesto ljudskoj riječi i vjerovao je u nju. Već sam zvuk imena Trpimirovih dostojanstvenika, nabrajanje njihovo, zvuk tih imena na kraju ili na početku dokumenata pokazuje kolika se moć pridavala imenu i koliko se vjerovalo u riječ koja je bila izrečena ili napisana. Vrijeme dvostrukog morala i njegovih teorija bilo je još daleko od ovoga svijeta, koji je tako mnogo polagao u iskrenost izrečene riječi. Što je čovjekov položaj na ljestvici društva onoga doba bio viši, to mu je riječ imala vežu težinu, a pravo da se ono što je izrekao i ne mora posebno dokazivati i da se smatra istinom jer je postalo riječ bilo je očigledno. Bio je to svijet u kojemu je granica između, između svijeta tame i svijeta svjetla bila oštra. Nije tada bilo blagih prijelaza ili sjena. Svijet se razapeo između svjetla i tame, a između njih smjestio se samo strah. O mentalitetu viteške prisege i o čvrstini riječi te o tomu da rani srednji vijek nije još bio upoznao u potpunosti instituciju stvarne istrage, ima mnogo važnih tragova u tekstovima što su u ranom srednjem vijeku nastajali na hrvatskom tlu. Jedno takvo svjedočanstvo sačuvano je u Korčulanskom lekcionaru, gdje se između poglavito historiografskih materijala, donosi opis jednog zanimljivog slučaja, svojevrsne sudske istrage na dvoru hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. Korčulanski lekcionar, jedan od starijih spomenika hrvatske historiografije, koji sadrži veoma dobru povijest rimskih papa, sačuvao je spomenuto pravno svjedočanstvo koje u drugim izvorima nije poznato. Riječ je o tomu kako je papa Aleksandar II, čuvši da je vladar Hrvata Krešimir na prijevaru dao ubiti svoga brata Gojslava, na tu vijest poslao svoga izaslanika Majnarda. Tekst u Korčulanskom lekcionaru dalje pripovijeda kako je Majnard stupio na Krešimirov dvor i kako je od kralja primio zadovoljštinu, i to tako što se kralj zajedno sa svojih dvanaest župana zakleo da nije kriv za taj zločin. Izvor dalje pripovijeda kako je kralj, pošto se pomirio s papom, opet zadobio vlast nad onom zemljom od strane Svetoga Petra apostola. Dakako, za književnu vrijednost toga teksta od male je važnosti je li Krešimir doista dao ubiti svojega brata Gojslava ili nije, bitno je da je na djelu bio kodeks srednjovjekovnog viteštva i isticanje važnosti retoričke potpore feudalaca svojemu gospodaru. U Korčulanskom fragmentu drevne pravne procedure karakteristične za tadašnje društvo nazire se ono što je bilo presudno u razvijanju novih odnosa među ljudima. To je prije svega ustanovljavanje drukčije funkcije govora, a time i većega povjerenja u sadržaje koji su bili iskazani, pokazani gestom ili zapisani. Sudbena komunikacija što ju je navedeni srednjovjekovni povijesni izvor iznio bila je tiha, bez mnogo oratorskog umijeća, a najbitniji dio bio je njezin sadržaj. Srednjovjekovlje je i gestiku ubrajalo u sadržaj. Sadržaj Majnardove misije na Krešimirovu dvoru bila je potpora vitezova svome kralju. Čast zadane riječi i osjećaj kirivnje U književnim tekstovima ili onima koji su trebali zadobiti takvu funkciju, bilo da su bili uvezani u kodekse ili uklesani u kamen, s ornatom su ipak stvari stajale nešto drukčije. Jer dok su s jedne strane ljudi srednjovjekovlja osuđivali hedonizam i retoriku antike, dok su neki njihovi propovjednici iskazivali strah da bi možda i izgovaranje riječi samih moglo biti grijeh, dotle je za onodobne ljude upravo taj hedonizam riječi, otkriće da su riječi u isti mah i stvari, te da može biti i obratno, bio i ono najljepše što ih je privlačilo tekstu i slovima, što su im ih posredovali svećenici. Upravo zato je pojava novog kodeksa ponašanja i razvijanje do tada nepoznate osjećajnosti bila stvar oko koje treba mnogo opreza kako bi se točno shvatila, jer je ovo društvo bilo konzervativno. Upravo zbog tog konzervativizma njegovi rezovi prema drugom i drukčijem, a to će reći i prema antičkoj kulturi, ali i prema ostacima poganskoga, nikad nisu bili totalni. Totalna je bila samo osuda nevjernika, dakle onih koji su podlegli shizmi ili su zato jer su bili Saraceni i Mongoli jednostavno bili nevjernici. Zato su u ušima Hrvata sigurno u to vrijeme, u doba kada su već mnogi među njima upoznali svu magiju i težinu napisanih riječi, okrutno zvučale one rečenice kojima su ih svako malo s papinske stolice podsjećali da su zato jer žive na rubu u trajnoj opasnosti, i to ne samo od drugih nego i od sebe samih. Tko je tako često od Hrvata u srednjem vijeku tražio da dokažu da su vjerni jednoj jedinoj stolici, ili da prihvaćaju u nekoj prigodi nečiju jurisdikciju? Pisci tih prijetećih pisama kao da nisu znali da za čovjeka jednako kao i za Boga nema veće uvrede od dokaza. U srednjovjekovlju pravi dokaz uvijek je ostajao skriven u dubini i vrlo ga je teško bilo izvući na površinu. Usuprot tomu nad Hrvatima je u srednjem vijeku lebdjela riječ dokaz i njima se nažalost rijetko vjerovalo na onaj način na koji im je u duhu svoga vremena povjerovao primjerice Majnard kada je bio nazočan u trenutku u kojem je dvanaest župana jednoglasno potvrdilo nevinost kraljevu, učvrstivši time njegovu vlast. Čak se i jedna preoštra rečenica što ju je 1175. Ono što se s rimske stolice činilo krivovjerjem bila je na njezinu rubnom području tek borba za jezik i za književnost. Često su u Rimu zaboravljali riječi iz pisma pape Ivana VIII, onoga koji je ponekad razumio i Metoda, a koji je 879. Da su takva očitovanja iz Rima u ono vrijeme bila češća, onda bi svakako i broj sačuvanih hrvatskih pisanih spomenika iz toga najstarijega razdoblja bio razmjeran razumijevanju moćnih. Ovako je broj kamenih i pergamentnih tekstova što su iz ranoga srednjeg vijeka stigli do nas razmjerno malen. Svoje prvo pismo, svoje prve knjige i svoje prve kamene spomenike Hrvati su stvarali sa sugeriranim osjećajem krivnje, ali to nije spriječilo crkvenu i laičku elitu da na iskustvima kulture zapadnoga kršćanstva, nadahnuta ćirilometodskim kanonom, stvori u sljedećim stoljećima vrijednu i samostalnu srednjovjekovnu književnost. Plominski natpis i Valunska ploča Svoje prve nekraljevske i necrkvene tekstove Hrvati su uklesali u kamen. Malo je tih najstarijih ispisanih kamenova sačuvano. Iz druge polovice 11. Ono što je ostalo tek je klesarev potpis, uklesan u gornjem kutu reljefa na kojemu dominira nezgrapnom rukom prikazani bog Silvan. Taj rimski bog šuma u srednjem je vijeku bio zamjenjivan božanstvom poljodjelaca svetim Jurjem. Juraj je inače bio najvažniji svetac benediktinskog reda i njemu su posvećene neke od prvih hrvatskih crkava, ali je njemu posvećena i najstarija hrvatska epska pjesma. To je samo jedan sloj Plominskoga zapisa. Drugi sloj nalazi se u rukama šumskog boga na plominskom kamenu. Silvan s ovog natpisa nosi u ruci zelenu granu, možda i metlu, kojom simbolično čisti i obnavlja umorni i stari svijet najavljujući cikličko oživljavanje prirode. Kameni lik iz Plomina izvrstan je dokaz o rasprostranjenosti figure Zelenog Jurja u narodnom vjerovanju, figure okrepitelja prirode i polja. Mitološki sinkretizam plominskoga lika kao i zagonetnost njegova tvorca koji je budućnosti htio ostaviti samo svoj inicijal, nisu i jedine zagonetke najstarijega hrvatskog glagoljaštva. Drugi kameni tekst iz toga vremena je Valunska ploča, koja je čak i u svoje vrijeme bila zamišljena kao svojevrsni rebus, pa su njezini odgonetači do novijeg vremena imali mnogo posla kad su poželjeli pročitati njezin tekst. Valunska ploča nekoć je pokrivala ukopno mjesto u kojem su, kako se na ploči čita, počivali baka Teha, njezin sin Bratohna i unuk Juna. Ploča je dvojezična jer je u njoj kao u nekom srednjovjekovnom rebusu jedan te isti tekst urezan latinskom karolinom, a onda i hrvatskom glagoljicom. Čini se da je ta valunska nadgrobna ploča i najstariji hrvatski glagoljski natpis koji poznajemo. Svojom dvojezičnošću i dvama pismima, kao i svojim mitološkim sinkretizmom ona na najbolji način simbolizira ustrojavanje onodobnog hrvatskog duha. Ta je ploča prvi opsežniji hrvatski tekst u kojem je jezik hrvatski s tek pokojim elementom staroslavenskog jezika Metodove baštine. Kao što bismo za nešto starije Kijevske i Bečke listiće mogli kazati da su primarno staroslavenski tekstovi s pokojim elementom hrvatskoga jezika, tako je u Baščanskoj ploči moguće tu oznaku odčitati obrnutim redoslijedom. Baščanskom pločom interferiraju dva jezična sustava od kojih je jedan umjetni liturgijski, a drugi živ i povezan uz svakodnevnu komunikaciju. Interferencija ta dva jezična sloja dovedena je na Baščanskoj ploči u međuodnos koji tom tekstu podaruje draž premijernosti. Ploča iz Baške prvi je dulji vezani tekst na hrvatskom jeziku a u njezinom izvornom liku na ploči je u trinaest redaka pisalo upravo ovo: V ime Oca i Sina i Svetago Duha. Az opat Držiha pisah se o ledin juže da Zvanimir, kralj hrvatskij v dni svoje v Svetuju Luciju i svedo mi: župan Desimira Krbav, Mratin v Li c, Pribineža posl Vinodol, Jakov v o toc. Da iže to poreče, klni j Bog i 12 apostola i 4 evanjelisti i svetaja Lucija, amen. Da iže sd žive t, moli za nje Boga. Az opat Dobrovit z dah crkav siju i svojeju bratiju s dev etiju v dni kneza Kosmata oblad ajućago vsu Krajinu. I bše v ti dni M ikula v Otočci s svetuju Luciju v jedino. Prozni ritmički tekst Baščanske ploče organiziran je u logičnim paragrafima i smisaonim akcenatskim cjelinama. Na ploči se lako mogu zapaziti zvukovne i smislene figure koje su mogle biti poznate samo dobro obrazovanim piscima onoga doba. Učinak vezanog i ritmičnog teksta postizali su pisci Baščanske ploče nizom asonanci, anafora, polisindeta i paralelizama. Njihov tekst je namjerno bio otvoren postfiguriranom alfom da bi završio omegom. I na taj se način željelo podcrtati važnost što je bila namijenjena toj okamini prvih hrvatskih slova. Jer Baščanska ploča je bila i ostala i alfa i omega hrvatske književnosti. Ona će to zauvijek i ostati, ona je zauvijek njezin prvi, a kada se sve završi, i njezn posljednji tekst. Sa sadržajne strane Baščanska ploča je tekst koji kao da je istrgnut, što zapravo i jest, iz pergamentnog kartulara. Ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski u dane svoje svetoj Luciji. I svjedoci: župan Desimir u Krbavi, Mratinac u Lici, Pribineg, ovaj poslanik u Vinodolu, Jakov u otoku. Da tko to poreče neka ga prokune Bog i 12 apostola i 4 evanđelista i sveta Lucija. Da tko ovdje živi neka moli za njih Boga. Oni se na ploči javljaju kontrapunktirano, podcrtavajući i tako dvojnost njezinih jezičnih i stilskih osobina. S ploče govore dva glagoljaška benediktinska opata koji su u Jurandvoru osnovali samostan. Darovatelj samostana bio je kralj Zvonimir koji je u doba kad se ploča klesala već bio mrtav. Ploča svjedoči o kraljevu darovanju i o činu kojemu su bili nazočni župani krbavski i lički te izaslanici iz Vinodola i s otoka. Na Baščanskoj ploči sakupilo se svo iskustvo dotadašnje književne riječi Hrvata. Dok je čitamo kao da nam pred oči izlaze svi ti ljudi koji su se trudili da sav svoj duhovni potencijal okamene u jednom jedinom tekstu. To se iskustvo i do tada u mnogim prigodama uspijevalo izraziti, doduše najčešće je to bilo na latinskom jeziku. Doista, iskustva prethodnih latinskih isprava i njihova stila osjećaju se na Baščanskoj ploči, na njoj se osjeća da je autor istom takvom lakoćom mogao složiti i bilo koji latinski dokument. Nakon crkvenog, ali na žalost i civilizacijskog raskola koji je sredinom 11. Ona će i dalje ići dotadašnjim svojim putom, potvrđujući često, baš kao i na Baščanskoj ploči vrijednost svoje europske periferije. Kralj Zvonimir, vladar kojega pisci Baščanske ploče nazivaju kraljem hrvatskim, vladao je iz Knina, iz optičkog i strateškog središta tadašnjeg hrvatskoga kraljevstva. Za vrijeme njegova kraljevanja u Hrvatskoj su se osjetile mnoge blagodati, koje su povjesničari često i rado isticali. I zemlja Zvonimirova biše obilna svakom raskošom, ni se nikogar bojaše, ni jim nitkore mogaše nauditi. Mi ne znamo koliko je istine u pričanju anonimnoga kroničara, ali je sigurno da sudbina Zvonimiru nije na koncu bila naklonjena. Njegovo napredno kraljevstvo zasnovano na temeljima prethodne države moćnoga Petra Krešimira IV nije dugo trajalo. Bila ta legenda o ubojstvu kralja istinitom, bile riječi Zvonimirova prokletstva tek dobra srednjovjekovna legenda, ipak ostaje nepobitnim da su čitavoga srednjega vijeka Hrvati osjećali, djelomično kao mit a djelomično kao stvarnost, svu težinu te priče o Zvonimirovu prokletstvu. Činjenice koje se mogu potvrditi u dokumentima govore da je nakon Zvonimirove smrti 1088. Kao da su oni ljudi što su pisali slova na Baščanskoj ploči ta slova izradili prema nekom dubljem sudbinskom nacrtu. Točno u vrijeme, naime, dok su oni klesali svoja glagoljska slova u krčki kamen, mađarski su vladari počeli ugrožavati hrvatsku nezavisnost. Premda je ugarski kralj Ladislav u to doba poticao osnivanje zagrebačke biskupije, pa je i osnovao 1094. Prvo su pali dalmatinski gradovi da bi nešto kasnije bili olako prepušteni Mlečanima, a u sjevernoj Hrvatskoj sve su se više prelijevale hrvatske granice s Ugarskom i trebalo je još samo da Ladislavov nasljednik Koloman s vojskom provali u Hrvatsku te da ubije i posljednjega hrvatskog kralja Petra Svačića. Kralj Petar poginuo je na Gvozdu, na gori koju su poslije po njemu prozvali Petrovom. Bilo je to 1097. On je donekle poštovao zatečene državnopravne zasade i nije želio poniziti tradiciju hrvatske državnosti, ali sve da je i htio, nije Hrvatima za neko dulje razdoblje mogao jamčiti ništa. Koloman se u skladu sa srednjovjekovnom pravnom i državnom etiketom susreo 1102. U formalizmu srednjovjekovnih svečanosti takva krunidba nije mogla nikome smetati ali nikome ni koristiti. I doista, u stolnom Biogradu Mađar Koloman okrunio se hrvatskom kraljevskom krunom, istom onom što ju je od pape dobio Tomislav, kojega prvoga među hrvatskim vladarima dokumenti nazivaju kraljem. Nakon biogradske krunidbe započinjalo je novo razdoblje hrvatske duhovne povijesti. U trenutku kada je Baščanska ploča bila isklesana, u trenutku kada su bili osigurani jezični temelji za razvoj zrelije hrvatske književnosti, započinjalo je razdoblje nemira i meteža, razdoblje s mnogo stranih gospodara. U tom novom dobu snažnim su se pokazali jedino kulturni i duhovni temelji koji su hrvatskom jezičnom, a time i općem narodnom razvoju, postavljani već od vremena kneza Trpimira u 9. Od sada pa nadalje svu težinu duhovne sudbine neće više u prvom redu nositi ljudi politike. U Hrvatskoj su od 12. Uostalom, upravo su ti slojevi hrvatskoga društva, a o tomu svjedoči vjerodostojna suvremena bilješka, mogli potaknuti u 17 narodu želju da papu Aleksandra III, kada je na putu za Mletke posjetio Zadar, pozdravi na svom jeziku. Okupljeni je narod tada pjevao papi laude in eorum sclavica lingua. Bilo je to 1177. Đakon Majon, prepisivač i iluminator S osnutkom zagrebačke biskupije koncem 11. U Zagrebu je tada pokrenuta znatna skiptorska djelatnost, čiji su tragovi vidljivi i danas u prebogatom fundusu metropolitanske zbirke. U jednoj od tih najstarijih rukopisnih knjiga, koja je u Zagreb donesena iz splitskoga skriptorija, prepoznaje se veoma visoka razina knjižnog i prepisivačkog umijeća u tadašnjoj Hrvatskoj. Riječ je o kodeksu koji je u Splitu u prvim desetljećima 11. Majonova knjiga danas je uvezana u jedan drugi kodeks i ono što je od nje ostalo tek su jadni ostaci nekoć sjajne beneventanom ispisane knjige koja je nastala u okviru žive djelatnosti splitskoga skriptorija. To što je Majonova knjiga iz Splita prenesena u Zagreb još je jedan od znakova snažne interferencije hrvatskoga juga i sjevera, ali i znak da će se od tada u prostoru sjeverozapadne Hrvatske i u središnjoj zagrebačkoj biskupiji sve to više morati objedinjavati energija hrvatske kulture. Majon je svoj kodeks izradio za splitskog nadbiskupa Pavla koji je u Splitu stolovao do 1030. Đakonov književni apel zanimljivo je svjedočanstvo jer govori o načinu na koji su tadašnji proizvođači književnih tekstova doživljavali svoja djela i svoje čitatelje, a kazuje i o tomu kakvu su sudbinu svojim tekstovima željeli namijeniti. Ima mnogo knjiga koje su se svojom ljepotom izdvajale u ranom hrvatskom srednjovjekovlju; od glasovita i mitskog splitskog evanđelistara koji je uopće najstarija knjiga na hrvatskom tlu pa do oslikanih grandioznih primjeraka potpunih rukopisnih Biblija nastalih na početku tisućljeća što se čuvaju kod šibenskih franjevaca i dubrovačkih dominikanaca. Taj drevni kodeks stigao je u Hrvatsku najvjerojatnije mađarskim posredovanjem. Svojim dubljim postankom kodeks je vezan s francuskim benediktinskim opatijama, a neko vrijeme, čini se, bio je upotrebljavan i u Zadru te su mu ondje pridodali neke lokalne karakteristike i područne obredne elemente. Taj biskupski zagrebački obrednik, pored mnogih drugih svojih osobina, može pomoći da se s nešto više točnosti odredi protoplazma dramskih elemenata u liturgiji srednjeg vijeka. U zagrebačkom kodeksu sačuvani su naime fragmenti igara Quem Quaeritis i Tractus stellae, uskrsnog i božićnog tropa koji su u razdoblju od 10. Energija umnožavanja tih fragmenata preuzetih iz liturgijskog okoliša gotovo da se ni prije, a ni poslije, nije ponovila u onovremenim inače čestim interpolacijama, dopisivanjima i prepisivanjima. I danas je tajnom zašto je to bilo tako jer uskrsni zagrebački trop veoma je kratak. Pođite i razglasujte jer je uskrsnuo od mrtvih. Dođite i vidite mjesto gdje je bio pokopan Gospodin. To je ono što se otprilike odigravalo u uskrsnom tropu zagrebačkog obrednika iz 11. Što je to tako magično u tih nekoliko dijaloških rečenica uskrsne igre? Ili što je to bilo tako privlačno u drugoj, scenski još razvijenijoj trokraljevskoj igri koja se također nalazi u zagrebačkom obredniku, a u kojoj se prikazivalo poklonstvo triju kraljeva 18 novom kralju koji leži u kolijevci, dok se u drugom žarištu elipse koju je činio prostor crkve, na prijestolju nalazio i moćni Herod. Uskrsna obredna igra teško da i jest trop, kako je ponekad nazivaju. Ona naime u punom smislu riječi nije bila trop, to jest uvodno pjevanje u prvu pjesmu na početku mise, a još je manje to bila trokraljevska božićna igra s povlačenjem zvijezde. Oba teksta su inačice liturgijskih interpolacija koje su prvi put bile zapisane, a onda izvedene oko 930. Te najstarije liturgijske interpolacije razlikovale su se od starih uskrsnih i božićnih ceremonija po tomu što je u njima za razliku od prethodnih tekstova, prvi put bio uporabljen glavni oltar kao stacija, dakle kao scena, a izvođačima su bile određene uloge koje nisu imale veze s njihovim svećeničkim statusom nego su proizlazile iz igre same. Uz pomoć riječi u uskrsnoj je igri oltar pretvaran u otvoreni grob, u grob nade, dok je u trokraljevskoj igri nemoćno dijete u kolijevci bilo suprotstavljeno moćnom oltaru-prijestolju Herodovu. U toj pretvorbi i izmišljanju prostora, u maskiranju i kreiranju novoga, a sve to uz pomoć poznatih riječi i manje poznatih gesta ležali su uzroci tumačenja ovih obrednih interpolacija u ključu rađanja novovjekovnog teatra. Pretjerano bi bilo vjerovati da se teatar uopće može roditi iz liturgije, ali svakako nije neistinito da je za razliku od istočnoga kršćanstva, gdje je prethodni grčki teatar bitno utjecao na liturgiju, u zapadnom kršćanstvu put bio obrnut te je bila liturgija ta koja je barem ponešto utjecala na razvoj srednjovjekovnoga teatra. Razumljivo je da se zreli srednjovjekovni teatar nije mogao roditi u okolini liturgije. Njega su poslije stvorili laički i pučki obredi, bratovštine i njihovo sudioništvo u komunalnim svečanostima. U stvaralaca tih ranosrednjovjekovnih fragmenata nije zato u trenutku dok su inovirali liturgijske predloške bila posrijedi neka nostalgija ni žal za vremenima antičkog teatra. Ti su pisci, što je lako vidjeti u mnogim teološkim spisima onoga vremena, bili najveći neprijatelji bilo kakvih teatralizacija. U ovih pisaca bijaše riječ o inovaciji liturgije, ali uz pomoć elemenata koji su uzimani izvan liturgijske okoline, dakle iz konzervativnosti svakodnevlja, i iz iskustva s uličnim maskiranjima i pretvorbama. Bijaše tu dakle riječ o alternativnoj uporabi prostora i o obnovi drevnog i pomalo zaboravljenog razlikovanja između glumca i osobe, između stvarne i simbolične nazočnosti prostora. Oba zagrebačka obredna odlomka iz 11. Herman Dalmatinac, humanist i arabist U ranom srednjem vijeku pojavio se u Hrvatskoj i interes za znanost. O njegovim razmjerima sjajno svjedoči fragment većega rukopisa, nastalog vjerojatno u 10. Taj fragment bio je dio velike dvadesetsveščane enciklopedije Izidora iz Sevilje. Dubrovački fragment najstariji je prirodoznanstveni tekst sačuvan na hrvatskom tlu, a uz to i najstariji dokaz o postojanju nekog referentnog djela u Hrvatskoj. Izidor iz Seville, znanstvenik i svetac, rođen oko 570. U svojoj knjizi Etymologiarum izložio je sve tadašnje ljudsko znanje izabirući u svakom poglavlju interpretacijski put od oznake k bivstvu, od onoga što se u njega naziva verba k onome što je sačinjavalo res. Etymologiarum je temeljna knjiga čitavoga srednjovjekovlja. Ona je konstitutivna za duh onoga doba ne samo kao riznica podataka nego i kao pravi laboratorij mišljenja u onodobnim kategorijama. Izidorovo djelo bilo je najvažniji priručnik retoričkoga, što će reći i književnoga umijeća, prva novovjekovna poetika, žanrovska i rodovska književna analiza. Taj temeljni autor srednjovjekovlja, poznat u cijeloj Europi, nije dakako mogao izostati ni u hrvatskim krajevima. Ali dok je Izidor ondje bio poznat samo svojim djelima bilo je već i u ranom srednjem vijeku Hrvata koji su upravo zbog zova znanosti iz svoje rubne sredine poželjeli, a možda i morali, otići u sama središta svjetskog duha da bi se ondje mogli baviti znanošću. Teološkoj znanosti onoga vremena svojim je tekstovima pridonosio tako i neki Pavao, kojemu izvori podrijetlo lokaliziraju negdje u sjevernoj Hrvatskoj, na ugarskim granicama. Taj je Pavao bio profesor kanonskoga prava u Bologni, organizator dominikanskih provincija i vrhovni inkvizitor za Dalmaciju čim je takva funkcija ustanovljena. Nekako u to vrijeme, čak i nešto prije, još je jedan Hrvat postao u znanostima onoga vremena slavan i to na veoma teškom, a u ono doba iznimno cijenjenom području, arabistici. Riječ je o Hermanu Dalmatincu koji je, shvativši važnost antičkih i židovskih izvora koji su se bili sačuvali 19 jedino u arapskim prijevodima, čitav svoj život posvetio učenju arapskog jezika, a zatim pronalaženju i prevođenju arapskih znanstvenih i filozofskih djela na latinski. Herman Dalmatinac rodio se početkom 12. Herman Dalmata Sclavus, za kojega Petar Časni iz Clunya, koji ga je inače osobno poznavao, kaže da je porijeklom bio Istranin, napustio je Hrvatsku 1138. Prvu izobrazbu dobio je u Parizu ili u Chartresu, ali je svakako učio i negdje gdje je mogao dobro naučiti arapski jezik. U Francuskoj za vrijeme studija upoznao je Roberta iz Chestera s kojim je na brojnim putovanjima proveo mnogo godina u velikom i bliskom prijateljstvu. Herman je tek što je napustio domovinu bio u stanju prevoditi s arapskog. Na nagovor Petra Časnog u suradnji s prijateljem Robertom Herman je na latinski preveo Kur'an. Tog posla prijatelji su se prihvatili negdje na Iberskom poluotoku. I poslije je Herman mnogo putovao. U Hermanov opus valja pored prijevoda Kur'ana, ubrojiti još i prijevode astronomskog židovskog spisa Zaelis Fatidica, zatim prijevod Liber introductonis in astrologiam, te prijevod arapskog prijevoda Ptolomejeve Planisfere, što je i jedini sačuvani tekst te knjige koja je bila najprije spašena arapskim posredovanjem, a onda i Hermanovim prijevodom. Hermanov latinski jezik je učen, klasičan i nema mnogo elemenata vulgarnog latiniteta, veoma je izbrušen te pokazuje dobru školu i obrazovanost, a drage su mu aluzije na svakodnevicu i digresije. Blizak mu je razgovorni pa i opušteni ton. I danas se njegove posvete čitaju kao dobra književnost. Herman je punokrvni čovjek svoga vremena, ali u njegovim tekstovima, i to posebno onima u kojima je ostao privatan, izbija veoma snažan doživljaj antike, kojom je on, posredno se baveći arapskim studijima, bio potpuno obuzet i po čemu je prvi hrvatski humanist. Čim sam je prepoznao, padoh joj pred noge. Stvorene su prve ustanove književnosti i jezika Hrvatska je imala na koncu ranog srednjovjekovlja u pohrani već toliko tekstova da je ništa više u duhovnoj sferi nije moglo vratiti na ona vremena prije četiri stoljeća kada su se prva slavenska plemena spustila pod zidove dalmatinskih gradova u kojima su tada domorodački stanovnici pred pridošlicama drhtali u strahu i očekivali najgore. Od prethodne i zatečene kulture Hrvati su već u prvim stoljećima uspjeli asimilirati sve ono što je u Dalmaciji preostalo od antike. Kulturni elementi zgrade koja je počivala na zasadama zapadnoga kršćanstva k njima su postupno i mučno ugrađivani, da bi na koncu bez ostatka, osim u nekim dijelovima Bosne, oni u hrvatskim zemljama bili prihvaćeni. Susjedni utjecaji, kako oni zapadni iz Italije i germanskih zemalja, tako i oni iz zemalja s istočnim kršćanstvom i s istoka uopće, nisu u Hrvatskoj ostali nepoznanicom. Duhovnome razvoju nacije bili su već od 9. Tropismenost i dvojezičnost dugo će ostati njihova obilježja. Procesi prožimanja, uzajamnosti i osjećaj narodnog zajedništva svakim su danom u Hrvatskoj bili intenzivniji, a osjećaj zajedničkoga jezika bitno je utjecao i na ideju jedinstvenog pravnog sustava. Zla sudbina pratila je Hrvatsku u budućim epohama. Ratovi i seobe, 20 suše i neplodnost, nepristupačnost središnjih područja, bolesti, nerazumijevanje jakih i slabost domaće crkvene i svjetovne elite, ostavili su znatnih ožiljaka na tijelu Hrvatske, ali književnosti i njezinoj autonomiji više se ništa neće moći bitnije suprotstaviti. U prvom i najstarijem njezinu razdoblju bile su stvorene najvažnije ustanove a one su pismo, jezik i društveni sloj koji je na tom jeziku imao potrebu pisati, a onda, što je također važno, koji je osjećao potrebu da napisane tekstove širi i čita. ZRELI SREDNJI VIJEK I PREDRENESANSA Problem kulturne i geopolitičke središnjice Ušavši početkom 12. U ispravama više je nisu nazivali skupnim singularnim oblikom regnum Croatiae et Dalmatiae nego su joj apoziciju prebacili u množinu. Nekoć jedinstvena zemlja, sada je i u imenu postala skup kraljevstava: regna. Ta naoko neznatna lingvistička promjena bila je u stvarnosti veoma bolna. Nad Hrvatskom nadvile su se tuđe dinastičke borbe, ona je postala žeton koji se rado i često stavljao u talon svakoj političkoj igri. Teritorij, nekoć pod jedinstvenom upravom, sada se započeo fragmentirati. Ojačali susjedi otkidali su rubne dijelove hrvatskoga tla, a ugarska je vlast, kako bi lakše gospodarila južnim dijelom svoga kraljevstva, taj dio raspolovila. Hrvatsku su i administrativno podijelili na banat južno od Gvozda, gdje je vladao ban Hrvatske i Dalmacije, i na banat sjeverno od Gvozda, gdje je vladao ban totius Sclavoniae. Istočna Slavonija bila je pripojena banatu Mačve. O naravi te rascijepljenosti možda najrječitije govori i navada mletačkih duždova koji su, kad im je god trebalo i kad bi se osjećali jačima od ugarskih kraljeva, uvodili među svoje brojne naslove još i ovaj: dux Dalmatiae et Croatiae. Mletački duždevi kitili su se tim naslovom vrlo često. Slobodnim je ostao još samo Dubrovnik, koji je balansirajući između verbalnog vazalstva ugarskom kralju, i ustupaka Mlečanima, a na kraju i zlata kojim je od Turaka jednom godišnje otkupljivao slobodu, stekao ograničen, ali za ono vrijeme posvema primjeren suverenitet. I dok su se tako dijelovi nekadašnjeg hrvatskoga kraljevstva komadali i urušavali kao da su kule od pijeska, našlo se u obližnjoj Bosni još energije koja je bila kadra da i u novim okolnostima stvara državna žarišta i da nastavlja državnu, a donekle i duhovnu i jezičnu tradiciju začetu u Hrvatskoj za vrijeme njezinih narodnih vladara. U zrelom srednjem vijeku pokazalo se u punoj dramatičnosti da se geopolitička središnjica između Primorske i Posavske Hrvatske, dakle srce Hrvatske, nalazi u Bosni i da Bosna, kad se osamostalila i otkada su se u njoj na specifičan način objavili zapadni utjecaji, nikada više nije izlazila iz civilizacijskog okvira što ga je zacrtala prethodna hrvatska kraljevina. Ugrožena hrvatska kulturna i državna nezavisnost u Bosni se za neko vrijeme spasila i sačuvala sve do upada Turaka u Europu. Zato je ispravnije propast hrvatske srednjovjekovne države vidjeti u godini 1463. Taj trenutak simbolično obilježava i kraj srednjovjekovne epohe na ovome tlu, i to ne samo u Bosni nego i u čitavoj Hrvatskoj, kako onoj dalmatinskoj, tako i sjeverozapadnoj. Sudbina srednjovjekovne Bosne u mnogim svojim aspektima rekreirala je poziciju hrvatske ranosrednjovjekovne države, i to upravo zato što su njezini narodni gospodari, jednako kao i prethodni hrvatski knezovi i kraljevi nekad više, a nekad manje, pokušavali, a onda ponekad i uspijevali, pronaći ravnotežu između ojačale Srbije na istoku, pohlepnih Mađara na sjeveru, lukavih Mlečana na moru te predalekih i često posvema apstraktnih papinskih zamisli. Jednom bulom iz 1089. To je najstariji spomen bosanske biskupije koji nam odmah pokazuje svu fluidnost njezine topografije i njezine sudbine. Naime, Bosna je čas bila podložna metropolitu u Dubrovniku, čas 21 nadbiskupu splitskom, a imala je i razdoblje kada je bila podvrgnuta izravno papinskoj vlasti, i bio joj je mjerodavan nadbiskup u ugarskoj Kaloči. U srednjem vijeku kao da i nije bilo poznato gdje su to zapravo bosanske granice, a nije se znalo ni gdje joj je središte. Srednjovjekovna Bosna nema čvrsta središta, ali nema ni markiranih granica. Tako ju je već bizantski car povjesničar Konstantin nazivao zemljicom Bosnom, a opet neki noviji izvori, posebno u vezi s pojavama patarenstva na Balkanu, toliko su proširivali tu zemlju da su kao njezine dijelove spominjali čak i Moldaviju i Transilvaniju. U doba Kulina bana pojavila se u Bosni, koja je, kako izvješćuje papinski legat, bila dugačka deset dana hoda, napast patarenstva. Patareni su se proširili u prvom redu kao posljedica poganskih ostataka i neasimiliranih kršćanskih predodžaba i na njihovu napast Europljani su odgovorili hitro i oštro. Bosanskim bogumilima, kako su ih nazivali, koji su i sami propovijedali askezu i uzdržanost, najbolje se bilo suprotstaviti novim prosjačkim redovima i križarskom vojnom. Najprije su u Bosnu stigli dominikanci koji su već u prvoj polovici 13. Franjevci koji su došli nešto kasnije ostavili su ondje dubok trag, približivši se narodu koji ih je od milja i neke srdačne bliskosti u mlađim razdobljima prozvao ujacima. Do kraja vladavine Kulina bana, a on je Bosnom vladao do 1203. Tragovi patarenstva nisu u njoj bili presudni. Prevladavao je jezik koji se govorio i u drugim hrvatskim krajevima, a to će reći ikavski govor što je inače vidljivo na brojnim spomenicima, kako onima u kamenu, tako i u pergameni, a u uporabi je bila zapadna bosanska ćirilica koja je u te krajeve stizala preko Bugarske i južnih dalmatinskih gradova. Za vrijeme Kulinove vladavine bosanski krstjani obvezaše se na vjernost papi, dakle i latinskom jeziku. Ali povijest Bosne u tim vremenima razmjerno je tamna, izvori su rijetki. Brojni su ostaci pisane kulture te rane Kulinove Bosne, od onih kamenih ploča, preko natpisa na stećcima, pa do pergamentnih dokumenata, među kojima se ističe Listina Kulina bana iz 1189. Česte su bile tada i papinske istrage nad ondašnjim biskupima. Jednu takvu istragu vodili su iz Rima 1232. Kada je k tomu Koloman, dvije godine kasnije osvojio i Hum, još su se više učvrstile zajedničke sudbine razuđene Hrvatske i njezine geopolitičke središnjice u Bosni. Šubići Bribirski podupiru samostalnost Bosne Ugarska vlast nad Bosnom dovela je onamo snažnu hrvatsku porodicu Šubića Bribirskih, vlastelina i gospodara južnoga hrvatskoga banata. Na svojim su dvorovima Šubići u cijelosti prihvatili običaje tadašnjih europskih feudalaca. Imali su uza se učene bilježnike, što se i danas može vidjeti u kvaliteti njihovih isprava. Juraj Šubić koji je stolovao u Klisu imao je u svojoj pratnji liječnika magistra Benvenutea. Šubići su, kako je poznato, mnogo čitali, pa se za jednoga od njih, Mladina II, zna da je opetovano i za vlastiti užitak čitao Bibliju. Pavao I Bribirski rodočelnik je njihove prisutnosti u Bosni. Postavi u njoj za bana svoga brata Mladina I, kojega podložnici odmah ubiše. Pavao im tada za novoga bana odredi svoga sina Mladina II Šubića, za čije se vladavine posebno snažno osjetio kulturni udio franjevačkog reda na čitavom bosanskom tlu. U vrijeme Mladina II oni su izgradili u Bosni svoje prve samostane. Mladinov dvor bio je prvi bosanski dvor koji je u potpunosti slijedio dvorske običaje i dvorsku kulturu Zapada. Na dvoru je uz bana boravio liječnik i pisac Vilim de Varegnana, koji je ondje radio ne samo kao kraljev ranarnik nego je pisao i znanstvena djela. Tako, kada je zgotovio svoju knjigu Secreta sublima medicinae, posvetio ju je svom nekadašnjem gospodaru Mladinu II, uzdižući u posveti banovu učenost i naglašujući kako taj medicinski spis mogu razumjeti samo oni koji imaju Mladinovu kulturu. Autor je svoje djelo Mladinu svečano predao u Zadru u crkvi Svetoga Krševana, pa je taj prizor prikazan na inicijalu rukopisa koji se i danas čuva u Beču. Ban bosanski svoga je liječnika Vilima slao i u diplomatske misije. Uz Vilima bio je na Mladinovu dvoru i bilježnik Mihovil, također veoma učen čovjek. Mladinov brat Juraj II Šubić okružio se zanimljivom svitom pa je njegov liječnik bio Conradus de sancto Alpido, a bilježnik magistar Kuzma. U ispravama što su izlazile iz ureda tih Šubića često je pozivanje na hrvatsku državnopravnu tradiciju. Doista, nije bilo nekog sudovanja ili sabora, a da se nije u dokumentima prizivala ta tradicija. Šubići su posjedovali i dobre knjižnice. Pavao II Šubić oporučno je neke kodekse ostavio franjevcima u Bribiru, među kojima djela svetoga Bonaventure, djelo Izidora iz Sevilje, dijaloge pape Grgura, a crkvi u Skradinu ostavio je i dva misala, od kojih je jedan bio nov, a drugi star i pisan beneventanom. Šubići o kojima 22 govorimo posjedovali su takve kodekse za koje je samo nekoliko desetljeća prije bilo nezamislivo da bi ih posjedovala neka svjetovna osoba. Mladina III Šubića pokopali su u trogirskoj katedrali, gdje su mu na dobrom latinskom 1348. Obitelj Šubića Bribirskih odigrala je veliku ulogu u podupiranju bosanske samostalnosti kao i u prožimanju zemlje zapadnim kršćanstvom, koje je onamo stizalo uz pomoć franjevačkog reda, kojemu su Šubići bili bliski ne samo u svojim bosanskim posjedima nego i u Dalmaciji. Za njegova vladanja ojača heterodoksna Crkva bosanska, ali je Stjepan bio toliko mudar da je istodobno s njezinim snaženjem, verbalno i namijenjeno papinim ušima, izdao isprave o obvezi rimskoga obreda u crkvenim poslovima u Bosni. I Stjepan Kotromanić hodao je po vrlo uskoj liniji koja je preostala njegovoj Bosni, a ta je bila na razmeđi između Istoka i Zapada, između političkih i vjerskih interesa koji su se križali u njegovoj zemlji. Kotromanićevim verbalnim prihvaćanjem rimskoga obreda 1339. Upravo su franjevci bili oni koji su znali u Bosni ići srednjim putem, koji su bili spremni narod pored latinskoga podučiti i domaćem pismu. Kristijaniziranje bosanskoga šireg pučanstva i tijekom 13. Ali i pored tih franjevačkih napora, rimska papinska stolica, a jednako tako i bizantski patrijarsi, nikada nisu odustajali od svojih optužbi na račun Crkve bosanske i njezine državne hereze. Od Inocencija III do Pija II Crkva bosanska proglašavana je manihejskom. Njezinim se vjernicima grozilo iz Vatikana zato što su đavla smatrali jednakim Bogu, što su osuđivali Stari zavjet, a kvarili Novi, i što nisu vjerovali u Kristovu tjelesnost. Bosanski manihejci nijekali su Kristovu jednakost s Ocem. Samostalnost Crkve bosanske i njezino manihejstvo nije ništa manje smetalo bizantinskim patrijarsima, koji su krstjane nazivali kudugerima što znači krivokletnicima, onima koji gaze križ i koji su gori čak i od katolika. Po kasnijoj slavi, ali i po zemaljskoj moći, najveći među autohtonim bosanskim vladarima, prvi pravi bosanski kralj bio je Tvrtko, koji je na prijestolje stupio sredinom 14. Tvrtko je uspio postati ne samo vladarom zemljice Bosne nego je poslije svoju vlast proširio i na istočnim njezinim granicama u Raši. On je osvojio Kotor, a i Trebinje u dubrovačkom zaleđu, uspostavio je čvrstu granicu prema zapadu, a proširio je svoju vlast u južnoj Hrvatskoj te su mu se podložili i Split, i Šibenik, i Trogir, i južni otoci. U njegovo doba još je više ojačala i samostalna bosanska Crkva, ona što je dubrovački tadašnji izvori nazivaju glexia di Bosna. Jedan njezin odličnik, neki Radin, čija oporuka s obzirom na bogatstvo što ga je iza sebe ostavio više podsjeća na testament jednog rimskog kardinala nego na posljednju volju nekog rubnog bosanskog manihejca, tvrdio je da njegova Crkva ispovijeda pravu apostolsku vjeru. Na čelu joj je bio domaći episkop, a pomagali su mu poglaviti krstjani. Bila je ta Crkva državna i njezinu heterodoksiju, razumljivo, nisu priznavale papinske vlasti. Postojao je niz liturgijskih spisa, evanđelja, apostola i apokrifa koji su bili u liturgijskoj uporabi krstjana. Neki od tih hrvatskim jezikom i bosančicom ispisanih rukopisa sačuvani su i dan-danas. Kao pripadnici državne Crkve njezini istaknuti članovi sudjelovali su u stvaranju svih važnijih dvorskih odluka, kao i u radu sabora. Crkva bosanska zadržala je svoju moć i utjecaj na vladarsku kuću u Bosni sve do 1450. Bilo je to vrijeme u kojem su turski konjanici već preplavili cijelu Bosnu i kada se s Turcima nije više moralo lisičiti. U Bosni iz vremena Stjepana Tomaševića, u Bosni u predvečerje pada, ipak su jedno bile deklaracije Stjepanove i njegovi iskazi o prihvaćanju Katoličke rimske i latinske crkve, a drugo stvarnost te krhke samostalne države i njezine državne Crkve koja je potpuno nestala tek s propašću bosanskoga kraljevstva 1463. Pisao je Stjepan Tomašević tada u strahu pred Turcima papi Piju II u predvečerje pada Bosne 1461. Tolikoj sili ne mogu ja sam odoljeti. Ja ne tražim zlatnih gora, ali bih rado da moji neprijatelji i zemljaci znaju da mi neće uzmanjkati tvoja priklonost. Ako doznaju Bošnjaci da neću sam samcat biti u ratu, hrabrije će vojevati. Turci su preplavili Bosnu, a onda je u Hrvatskoj došlo do odlučne bitke na Krbavskom polju. Tu izginu na tisuće hrvatskih vojnika i pade cvijet hrvatskoga plemstva, u bitci koja je 1493. Hrvatskoj donijela poraz od kojega se njezine pravne i duhovne ustanove dugo neće oporaviti. Poraz na Krbavi ostavio je na suvremenike snažan dojam. Apokalipsa je u Hrvatskoj zadobila ruho sadašnjosti, i to upravo u trenucima kada je Europa krenula u svoju do tada najveću duhovnu pustolovinu, u doba kada se obnavljao interes za antiku, kada su se otkrivali novi kontinenti i nove prometnice, kada su se pokretali prvi strojevi na vodu i vjetar, kada se ubrzala plovidba, ojačala vojna tehnika, kada se došlo na samo dno religijskih kriza i katarzi, i kada se uz pomoć izuma pomičnih slova stvaraju prve knjige kao industrijski proizvodi. I ovaj put, u sam osvit poraza, Hrvati su reagirali na način sličan onome kada im se raspadalo kraljevstvo u prvim godinama 12. Kao što su tada isklesali Baščansku ploču, i to ne kao da im je ona prvi tekst na narodnom jeziku nego kao da na njezin kamen upisuju i svoj posljednji tekst, tako su i sada u trenutku definitivne političke propasti započeli tiskati svoje prve knjige kao da su im posljednje. U tom vremenu izrečena je u hrvatskoj književnosti i velika istina o važnosti knjige u povijesti, o važnosti napisana teksta i o snazi pamćenja. Žakan Broz Kolunić zapisao je 1468. Ta rečenica stoji, dakle, na kraju hrvatskoga srednjovjekovlja. Mogla mu je stajati i na početku. I đavli su govorili hrvatski Problematika narodnih jezika, pitanja njihove standardizacije i njihove uporabe u poslovima crkve i države prizivala je u srednjovjekovlju sliku Babilonskoga tornja. Iz te slike izvirao je neki danas nama teško shvatljiv strah mnogih onodobnih moćnika od višejezičnosti, strah koji su ponekad poznavali i oni u kojih ga se najmanje moglo očekivati, sami pisci. Taj strah usko je povezan s milenijskim proročanstvima da će svijet jednom postati Babilon, dakle nešto po definiciji negativno, taj strah povezan je s idejom da se ljudi neće tada uopće razumjeti i da se množina jezika više neće moći nadzirati. Na pitanje koliko na svijetu ima jezika, teolozi su tada bez razmišljanja odgovarali. Oni su, naime, znali da ih ima točno 72. Kada bi ih se pitalo zašto točno toliko, oni su imali spreman odgovor, u biti veoma jednostavan. Trebalo je pobrojati Noine potomke, Semma, Kama i Jafeta, a onda njih pomnožiti s brojem djece, dakle s 27, 30 i 15 i zbroj je bio 72. Nije se sjena Babilonskoga tornja nadvijala samo nad splitskim crkvenim sinodima, ona je nad hrvatskim piscima ostala nadvijena tijekom cijeloga srednjovjekovlja. Istjerati zloduha iz Babilonskoga tornja moglo se samo jedinstvenim i božanskim jezikom, koji su razumjeli svi nebesnici, a taj je mogao biti samo latinski jezik. U ono vrijeme svi koji nisu znali latinski jezik imali su nekog posla s đavlom i s Babilonskim tornjem. Bili su to barbari. U srednjem vijeku čak su i ptice pjevale na latinskom jeziku, a i zvona su zvonila oponašajući ritam latinskih molitava. Ali stvaranje modernih nacija, a time i modernih književnosti, ovisilo je, naprotiv, o razvijenosti komunikacije na narodnom jeziku. Homogenizacija novih nacija temeljila se na razlikovnosti što ju je prema drugima nudio vlastiti jezik. Borba za lingua vulgaris tako je od početka drugoga milenija i kroz čitav zreli srednji vijek bila središnje pitanje. Nisu samo Hrvati u desecima prigoda pred papom i kod kuće, u susjedstvu i na udaljenim dvorovima, branili pravo svoga 24 narodnog jezika i njegove uporabe u obredima, u kancelarijama i katehizaciji. Jakov Swinka, nadbiskup Gniezna u Poljskoj, žalio se tako koncem 13. Jezičnoj situaciji u Hrvatskoj u to doba stanovitu blagotvornost donosila je i činjenica što su Hrvati živjeli u istom kraljevstvu s Mađarima. U to vrijeme, naime, mađarska nacionalna politika nije se služila i agresivnom jezičnom praksom. U tom je smislu u germanskim dijelovima Europe odnos većih država naspram manjih naroda bio mnogo neugodniji. Stjepan II, kralj ugarski, već 1030. Jer kraljevstvo koje ima samo jedan jezik i samo jedne običaje slabo je i neotporno. Bio je to dobar znak da barem s Mađarima Hrvati neće imati problema dok budu razvijali svoje posebnosti i svoju na jeziku temeljenu narodnu svijest. Nakon srednjovjekovlja moći će se Hrvatima na međunarodnoj sceni napraviti mnoga zla, ali im se u jezik nakon toga razdoblja teško više moglo dirati. Hrvatski je jezik bio stvarnost o kojoj mnogo govore i okolnosti jedne čudne predstave na Trgu Svetoga Marka u Veneciji 1525. Tamo je glasoviti buffon Zuan Polo, inače podrijetlom s Korčule, priredio spektakl u kojemu su se vile, bogovi i pastiri sporazumijevali talijanskim i latinskim jezikom, a kada bi se pojavili đavli, oni su se publici obraćali na hrvatskom jeziku. Strah od Babilonskoga tornja bio je na djelu, a to što su đavli ponekad voljeli hrvatski i nije uvijek bilo lođe za budućnost i vrijednost hrvatske književnosti. Evolucija višejezičnosti U prva dva stoljeća drugoga tisućljeća europski su narodi sve to više zadobivali svoje buduće fizionomije. Javljali su se širom Europe prvi oblici nacionalne svijesti, i taj proces nije ometala činjenica što su teritoriji tadašnjih država bili obično etnički heterogeni. Najmanje su homogene bile one kneževine ili kraljevine što su poput Hrvatske i Bosne nastajale na rubovima velikih carstava i od kojih se očekivalo da svoje odnose prema feudalnim gospodarima preispituju od prigode do prigode. Na rubovima utjecaja zapadnoga kršćanstva i ondje gdje su počinjale interesne sfere Bizanta vrenje rasa i pristiglih plemena bilo je još najsnažnije. Ljude je tu prvotno povezivala tek područna svijest, njihovi zajednički ekonomski interesi, zajednička sudbina, zajednički neprijatelji. Ono što bismo danas nazvali regionalizmom bilo je sila koja je povezivala sve njihove težnje i njihovu svakodnevicu. Nakon pokrštavanja i kada je njihov religijski život zadobio na intenzitetu i obuhvatio čitavu zajednicu, pojačavala bi se u tih rubnih naroda kulturna svijest, osjećaj da su i oni članovi opće kršćanske crkve, osjećaj da su zato što su prihvatili zapadno kršćanstvo postali udionici latinske pismenosti, a time i u književne baštine za koju su znali da je fiksirana i da se na nju njihova skupina može uvijek duhovno osloniti. Jačanju nacionalnih svijesti najviše je ipak pridonio razvojposebnih narodnih jezika. Jezik koji je Hrvate razlikovao od susjeda, i to čak i od onih što su živjeli u obližnjim šumama ili naseljima, davao im je osjećaj da pripadaju samo svom narodu, dakle, kako su oni govorili, svom jeziku. Nije slučajno što se topografsko shvaćanje domovine i jezika u srednjem vijeku preklapalo. Tek od drugog tisućljeća novi su govorni jezici doseljenih naroda počeli ulaziti i u javnu i književnu uporabu i započeli su se oblikovati kao sredstva mišljenja te praktičnog i poetskog iskaza novih naroda. Slijedila je duga evolucija koja se protezala kroz čitav srednji vijek, a koju je prije svega karakterizirao otpor protiv prevlasti internacionalnih i općih jezika. Ti opći jezici, bili oni latinski ili slavenski, opći crkvenoslavenski jezik, sačuvali su svoju prevlast u obredima i na nekim drugim službenim područjima, ali su u svakodnevnom životu sve više bili zamjenjivani narodnim jezicima. Naime, mi nemamo dokaza o tomu da je najšire pučanstvo u Hrvatskoj nužno imalo pozitivan odnos prema općeslavenskom jeziku u obredima, ali imamo razloga prihvatiti da su oni ovaj jezik na dva različita načina uspostavljali prema latinskom i prema hrvatskom jeziku i to prvo zato što je općeslavenski jezik njima bio razumljiv i jer je bio blizak njihovoj svakodnevnoj govornoj komunikaciji, a u isto vrijeme osjećali su da je taj jezik umjetan, da je neka vrsta slavenskoga 25 latinskoga, kojega su zbog toga vrlo rano izložili sve jačem utjecaju svoga svakodnevnog govora i uskoro potpuno istisnuli. Mi nemamo izravnih tragova o tom dvojnom osjećaju prema crkvenoslavenskom liturgijskom jeziku u onodobnih Hrvata, ali da je on poostojao posvema je razumljivo. Tako se i dade objasniti razmjerno brz prodor elemenata hrvatskog jezika u općeslavenski jezik liturgijskih spisa, kao što se tako može tumačiti mjestimično tvrdoglavo inzistiranje na starim i mrtvim oblicima, što je svakako bilo u interesu konzervativnomu nižem svećenstvu koje se suprotstavljalo višejezičnosti. U ojačalim gradovima, a ne treba zaboraviti da se broj stanovnika u Europi od 12. To ga je i razlikovalo od statusa crkvenoslavenskog jezika koji je ipak ostao samo jezik obreda. Obredna, pak, funkcija latinskog jezika bila je mnogo neznatnija u usporedbi s drugim područjima koja su bez latinskoga jezika tada bila nezamisliva. Bio je latinski jezik u uporabi i kao jezik ureda i kao jezik znanosti, jer je bio jezik teologije, a to će reći i sveukupne onodobne znanosti, kako humanističke tako i prirodoslovlja. Papa Inocencije piše senjskom biskupu 1248. U Dalmaciji su talijanski jezik učvrstili posebno Mlečani, ali oni nisu mogli, a ni htjeli, spriječiti da u gradovima pučanstvo govori i svoj hrvatski jezik, te da svoje tekstove piše prvo glagoljskim, nešto kasnije ćirilskim, a naposljetku i latinskim pismom. Hrvatski jezik bio je tako još jedan jezik domaće elite, svećenstva i vladajućeg sloja. Te društvene skupine njegova je uporaba samo još više uklapala u opći trend višejezičnosti. Tako je bilo i u Dalmaciji, ali donekle i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U obje te regije možemo govoriti i o trojezičnosti, s obzirom da su u uporabi pored latinskoga i hrvatskog bili još i talijanski odnosno njemački jezik. Oni slojevi koji su imali potrebu komunicirati sa svim društvenim slojevima, a koji su bili predstavnici crkvene i političke, ali sve više i trgovačke elite, nisu više mogli bez poznavanja drugih europskih jezika, a još manje bez poznavanja jezika koji je bio u uporabi u većega dijela pučanstva u njihovoj vlastitoj sredini. Proces snaženja uporabe narodnog jezika u Hrvatskoj, a i u srednjovjekovnoj Bosni, išao je usuprot svim sinodalnim zaključcima i svim anatemama. Jer svi ti papinski dokumenti, čak i kada su bili najbojovniji, a i onda kada su bili darežljivi, nisu tražili drugo nego da u Hrvatskoj opstane dvojezičnost. Često se u vezi s tim navodi kao iznimno važan pomak u rimskoj jezičnoj politici pismo pape Inocencija IV kojim je on senjskomu biskupu Filipu dopustio uporabu slavenskoga jezika i to samo ondje gdje je taj jezik i otprije bio u uporabi. Taj dokument, dakako, koliko je god dopuštao tek ograničenu uporabu glagoljice i premda je svojim sadržajem bio vrlo izravan, ipak je samo još jedan dokaz da je dvojezičnost bila ono što se od Hrvata očekivalo i da je to što su oni takvoj dvojezičnosti najčešće uspijevali odgovoriti i bilo uzrokom relativno i brza i uspješna širenja i glagoljice i hrvatskoga narodnog jezika prvo u samostanskim i seoskim sredinama, a poslije sve više u katedralnom i gradskom okružju. Evo što je zapravo pisalo u Inocencijevu pismu iz 1248. Podnesena nam je tvoja molba koja kaže da ima u Slavoniji osobito pismo za koje svećenstvo te zemlje tvrdi da ga ima još od blaženoga Jeronima, a upotrebljava ga u službi Božjoj. Stoga si u nas, da bi se prilagodio njima i poveo za običajem one zemlje u kojoj si biskup, ponizno zamolio dopuštenje da smiješ služiti službu Božju u spomenutom jeziku. Mi dakle, imajući na umu da je jezik podređen stvari, a ne stvar jeziku, dajemo ovlašću ove isprave traženo dopuštenje, ali samo u onim krajevima u kojima se već upotrebljava gore navedena, samo da se razlikom pisma ne bi povrijedio smisao. Neka dakle nikome uopće ne bude slobodno ovu ispravu bez našeg dopuštenja okrnjiti ili joj se drskom smjelošću protiviti. Poziv svjedoči o veoma liberalnoj jezičnoj politici toga doba. Naime, dok su hrvatski misionari u Emausu učili češke kolege glagoljici, učili su oni te Čehe i svome hrvatskom jeziku, a Česi zauzvrat njih svome. Tako su utjecaji emauske misije bili obostrani i oni su i danas prepoznatljivi u jeziku mnogih onodobnih književnih djela, ali su vidljivi i na sadržajnoj i tematskoj razini knjiga što su iz Emausa bile proširene u obje sredine. To da neki Provansalac u to vrijeme piše na talijanskom ili da Talijan neko svoje važno djelo napiše na provansalskom jeziku, kao 26 što su to učinili na primjer Marco Polo, a i Brunetto Latini, bila je praksa potpuno uobičajena i u njezinu ključu se mora odčitavati i višejezičnost hrvatske sredine i njezina otvorenost, bilo prema drugim slavenskim, bilo germanskim, bilo talijanskim utjecajima. Dolazak hrvatskih glagoljaša u Emaus u Pragu događaj je koji je imao i širu europsku pozadinu, a bio je povezan s dopuštenjem pape Klementa VII da se u Češkoj može bogoslužiti i na narodnom jeziku. Bila je to samo konstatacija stanja u 14. Upravo su Česi i Hrvati zajedno podarili Nijemcima njima ne baš nevažnu riječ Grenze. To je možda i jedina slavenska riječ što su je Nijemci bez velikih promjena prihvatili iz češkog hranica i hrvatskoga granica. Nije slučajno što je semantika te riječi sudbinski tako duboko urezana upravo u hrvatsku kulturnu povijest. Hrvatskoj je kulturi sudbina da bude granica između svjetova, ali ne tako da iza njezina kraja započne tuđi kraj ili neki nerazumljivi svijet, nego je njezina uloga bila i jest da upravo svojom kulturom potvrđuje kako je Europa i sve što Europa znači moguća i nakon hrvatskih istočnih granica. Zbog takve svoje funkcije hrvatska granica prepuna je ožiljaka. Nova Europa treba memoriju Pored vlastitog jezika stvaranju nacionalne svijesti u zrelom srednjem vijeku pridonosila je i svijest o zajedničkoj prošlosti koju je grupa ljudi gradila na temelju tradicije, ali i poznatih pisanih izvora. Uz to išla je svijest o zajedničkoj borbi pojedinih sredina protiv neprijatelja, kako onih unutarnjih tako i onih vanjskih. Jednom su ti neprijatelji bili hrvatski glagoljaši, drugi su put oni bili Crkva bosanska, treći put bili su to Arapi, jednom Mongoli a najčešće Bizantinci. Narodne homogenizacije što su bujale Europom početkom drugoga milenija, prije svega su trebale dokaze o sebi, o svojoj borbi protiv neprijatelja, trebale su pisanu kulturu, zapise, trebale su memoriju. Posebnu ljubav prema tradiciji, njezinu pisanom fiksiranju, jednako kao i prema urednu arhiviranju svoga svakodnevlja najprije su pokazali gradski slojevi, među njima najviše trgovački sloj koji je sve činio da što više osamostali svoje gradove. Trgovci su prvi sloj koji je u Hrvatskoj izvan crkvene i izvan dvorske kulture osjetio potrebu za književnošću i općom umjetnošću, pa nam se ne čini slučajnim što testamenti iz 14. Nije drukčije bilo ni u Dubrovniku, ni u Trogiru. Jačanje narodne svijesti oslanjalo se na novoosviještene gradske slojeve koji prema kulturi, pa ni prema jeziku, nisu pokazivali tradicionalistički odnos,nego je za njih liberalna višejezičnost bila najbolji iskaz etničke strukture gradskih sredina, ali i prigoda da mogu komunicirati sa što širim krugom ljudi iz njihove bliže i dalje okoline. Kozmopolitizam gradskoga stanovništva i književnost što su je oni čitali i stvarali, navodno suprotstavljao se nekoj prostodušnosti narodnih pisaca i pisaca iz krugova nižeg svećenstva. Takva vizura preostatak je romantičnoga pogleda na srednji vijek i na neke njegove tajne moćne narodne snage koje iz narodnog genija stvaraju jezik, zatim pismo, a onda i književne tekstove. U stvarnosti sve je to bilo drukčije. Stvarnost se uspostavljala kao rezultanta dijaloške mreže interesa novoga društva koje se prirodom stvari otvaralo i započinjalo graditi suodnose između svih zatečenih socijalnih grupacija. Hrvatsku srednjovjekovnu književnost nikako nisu stvorili neki u brdima i po otočnim župama skriveni narodni vođe, neki buntovni jednojezični manihejci, nego razumni ljudi koji su vodili računa o interesima svojih prije svega gradskih sredina, u kojima je prva hrvatska književnost i nastajala. Zato je i karakteristično što su prva znatnija književna djela što ih ubrajamo u zrelu hrvatsku srednjovjekovnu književnost bila prije svega spisi historijskog i kroničarskog sadržaja. Pritisnuti svojom geografijom ljudi su se prije svega okrenuli povijesti svojih najužih okolina. Prezbiter iz Duklje Najstariji takav povijesni spis nastao je sredinom 12. Zna se da mu je pisac barski prezbiter kojega izvori nazivaju Presbyter Diocleas, što je poslije nespretno ponađeno u pop Dukljanin. Djelo se neposredno nakon što je napisano često prepisivalo i prevodilo pa zbog te činjenice ne znamo kazati njegov izvorni jezik. Dukljaninov spis mlađi su pisci dopunjavali tako da je danas teško reći koje je u njemu dijelove napisao sam autor, a što su u spis dopisivali oni koji su djelo poželjeli kasnije popravljati. Zbog dodanih ili mijenjanih odlomaka Dukljaninov tekst pretvoren je u monstr-knjigu kojoj je žanr gotovo nemoguće odrediti, a koja je više od svega kolektivno djelo vremenom i prostorom raštrkanih autora. Dukljaninova knjiga najčešće je krivo označavana ljetopisom. Ona nikako ne zadovoljava takav žanrovski opis. Dukljanin je knjigu organizirao u tri dijela. Riječ je ponajprije o zbirci legenda koje većinom nisu kronološki poredane. Dukljaninovu knjigu najbolje bi bilo nazvati Regnum Sclavorum, iako bi je njezin autor, koji je u duhu svoga vremena poistovjećivao Slavene s Gotima radije nazvao Libellus Gothorum. Prvi je dio knjige najraznolikiji i u njemu se donosi izvorni trebinjski rodoslov iz 10. Tu autor ispisuje uvod o Gotima s podacima koji uza svu zbrkanost donose i niz važnih i drugdje inače nepoznatih vijesti o doseljenju raznih skupina Južnih Slavena na Balkan i na Jadran. U tom je dijelu Dukljanin prikupio i građu panonskih žitija, a donosi fragment o apokrifnom duvanjskom saboru, piše i o Metodiosu, to jest o pravnim knjigama što su ih sastavili još u Moravskoj Metod i njegovi učenici. Tu su još uvršteni i legendarni tekstovi koji objašnjavaju osnivanje grada Dubrovnika pričomkako Radoslav i Pavlimir osnivaju Dubrovnik. Drugi dio Dukljaninova spisa donosi skladnu srednjovjekovnu legendu o blaženom Vladimiru, kojega je utamničio bugarski kralj, ne vodeći računa o romantičnoj ljubavi između Vladimira i kraljeve kćeri Kosare. Priča posjeduje i vrlo tanku povijesnu podlogu, ali joj je nastanak najbolje povezati s romansama što su ih kazivali putujući glumci i trubaduri koji su lutali onodobnom Europom. Na koji je način legenda o Vladimiru i Kosari ušla u Dukljaninov spis nije potpuno jasno, ali može biti da je ona u usmenom obliku kružila Dalmacijom, pa ju je pisac čuo i zapisao. Treći dio složena i raznovrsna Dukljaninova spisa, koji u cjelini najviše podsjeća na tipičan srednjovjekovni florilegij, skup raznoraznih sadržaja, ljetopis je u užem smislu. Tu u trećem dijelu knjige pisac daje pregled događaja u Duklji kronološkim rasporedom. Knjiga prezbitera iz Duklje pravi je književni plod srednjega vijeka u kojemu je prošlost prikazana nekritički, a svrha prikaza prije svega da aktualizira prošlost i prilagodi je dnevnim potrebama piščeve okoline. Zato su u knjizi česta i polemička mjesta koja izviru iz piščeva pokušaja da i on kaže svoju o aktualnom sukobu barske i dubrovačke nadbiskupije. U svom tekstu autor ima jednak odnos prema svim izvorima i njemu je svejedno da li ti izvori dolaze iz usmene tradicije, ili se oni mogu dokumentirati u pisanoj potvrdi. U pisca iz Bara pitanja vjerodostojnosti izvora i točnost kronologije uopće se ne postavljaju. Sve što on iznosi kao da se dogodilo u nekoj posve maglovitoj prošlosti, koja prijeti da uđe u svačiju sadašnjost. Prezbiter iz Duklje ne razlikuje legendu od kronike, usmenost od dokumentarnosti, povijest od mita, ali on upravo zato i uspijeva stvoriti žanrovski hibridnu i po svemu u duh svoga doba uronjenu knjigu. Ništa u toga pisca nije bilo drukčije od rasprostranjene i svjesne žanrovske neodređenosti u autora njegova doba. Ni oni nisu znali prošlost čitati i pročitati drukčije nego iz kategorije sadašnjosti i trenutačne uporabljivosti. Takav skučeni crno-bijeli doživljaj budućnosti onemogućavao je naraciju prošlosti iz vizure nečega što se već dogodilo. Dukljanin, sve kad bi i htio, ne bi mogao znati da je kazivanje povijesti tek prisjećanje na neku buduću kauzalnost. To će otkriti tek mlađi povjesničari. Da je povijest učiteljica budućnosti, Dukljanin ne zna. On naime drži da je sadašnjost učiteljica povijesti. Postoji u Dukljaninovoj knjizi apokaliptični dodatak koji izvorni autor zasigurno nije napisao, ali koji svakako dobro pristaje općoj strukturi rukopisa i mlađi ga nastavljači nisu slučajno uvrstili u knjigu. Taj izvrsno sročeni tekst koji pripovijeda o smrti hrvatskoga kralja Zvonimira pronašao je splitski humanist Dmine Papalić u Makarskoj početkom 16. Odmah je hrvatski tekst toga djela, koji se najčešće naziva Hrvatskom kronikom, prepisao te ga odnio Marku Maruliću da ga on prevede na latinski jezik. Sudbina Dukljaninova djela sukladna je tako sudbini mnogih velikih povijesnih djela onoga vremena. I nad njom su potomci rado obavljali djelo dobročinstva. Dukljaninov spis uključuje se tako u maticu srednjovjekovnih povijesnih djela kakva su bila Geste des Bretons, Geste des Romans ili Conquęte de Constantinople, s time da je taj spis kao i sva navedena djela napisan u doba veoma maglovitih predodžaba o povijesti. Mlađi povjesničari, iako su nad istim ovim materijalom pokazali možda mnogo više akribije i poznavanje predmeta o kojem su pisali, ipak nisu mogli nadmašiti sposobnost prezbitera iz Duklje da cjelokupnu povijest Slavena pretvori u zanimljive pripovijesti. Ta osobina uvrštava Dukljanina među najvažnije europske skupljače usmene i dokumentarne građe ne samo u njegovu vremenu. To je Kronika splitskog arhiđakona Tome koji se rodio 1200. Studirao je u Bologni pravne znanosti, ondje je slušao i Franju Asiškoga, za ono doba stekao zavidno obrazovanje, izvrsno upoznao latinski jezik, a uputio se i u izvore klasičnih književnosti. Veoma nagle i prevrtljive naravi, Toma se odmah uključio u tada aktualne borbe za komunalno osamostaljivanje Splita. Iz njegove Kronike na svakoj stranici izbija silna autorova želja da govori u ime probuđenoga građanstva i da iskazuje interese sloja koji je želio između cara i pape, a u doba slabljenja bizantske moći, pronaći svoj prostor i ostvariti uvjete ekonomskom i kulturnom probitku. Splitski arhiđakon Toma piše iz pozicije onoga koji zna da je stoljetna bizantska prevlast u Dalmaciji došla kraju. Od njegova vremena povoljni vjetrovi na hrvatsku stranu Jadrana dolazit će samo sa Zapada. Toma je također veliki poklonik toga smjera, smjera iz kojega puše i svjež i blagotvoran maestral. Intenzivno osjećajući tu meteorološkokulturološku zakonitost, Toma nije uvijek bio kadar shvatiti da je tadašnji glagoljaški hrvatski svećenik bio također čovjek zapadne kulture. Toma je zato i otišao u Anconu da bi iz Italije, iz latinskoga svijeta doveo u Split potestata. Ali ne putuje Toma u Anconu da bi napakostio Hrvatima, Gotima, kako ih krivo, ali u duhu vremena naziva, već Toma odlazi preko mora da bi ostvario ono što je u svim talijanskim gradovima njegova doba samorazumljivo, da bi u Split doveo profesionalca koji će modernizirati gradsku upravu, a zadržati objektivnost, ne ometajući razvojsamostalnosti, već potičući je u duhu vremena. Arhiđakon Toma izvore kojima se služi u svojoj Kronici veoma često izvrće pa i krivotvori. I on poput prezbitera iz Duklje ne pravi razliku između usmena i pisana izvora, ali je nepobitno da su stranice njegove Kronike najstarije nama poznato mjesto s kojega u hrvatskoj književnosti progovara jedan neobuzdani kritički glas, koji sa žestinom prosuđuje druge, katkad nepravedno, a katkad sitničavo, ponekad agresivno a ponekad i blago, ali radi sve to uvijek i bez iznimke sa zavidnom moralnom koegzistencijom. Njemu, koji je sav bio uronjen u sadašnjost, povijest je poslužila tek kao sredstvo da bi protumačio odnose koje je htio da vide i drugi. O budućnosti taj pisac u duhu suvremenog mentaliteta malo vodi računa, pa ga to nesnalaženje s budućim, prisiljava da događaje što ih opisuje niže u beskonačne lance. Toma između događaja ne uspostavlja relaciju uzroka i posljedice. On tekst organizira u fragmentima od kojih je svako posvećen po jednom zasebnom događaju. Zato u Kronici i ne postoji ono što bismo mogli nazvati njezinim krajem i njezinim početkom. Arhiđakon Toma zastupao je onu struju u tadašnjoj europskoj politici koja je na prvo mjesto postavljala prava kaptola, koja, iako su pripadala crkvenoj vlasti, nisu bila u kontradikciji s idejom komunalne slobode. Poznato je da su u ono doba upravo kaptolski zborovi, s biskupima koji su bili nekom vrstom onodobnih knezova, nudili ne samo u Splitu nego i u Zagrebu prve i najstarije oblike komunalnoga uređenja u tadašnjoj Hrvatskoj. Toma arhiđakon opisao je u svojoj Kronici povijest splitskih biskupa, obrađujući sve one slavne stare biskupe poput Natalisa i Maksima, Lovre i Arnira, da bi na koncu svoje knjige opisao i biskupe koje je osobno poznavao. Svi ti fragmenti u Tominoj knjizi mogli bi se žanrovski različito odrediti. Među njima ima i legendi i objektivnih historiografskih opisa ali i pravih novela kroz koje defiliraju razvratnici, otpadnici, izdajice, ali i ljudi odani vjeri i istini, mučenici crkve i mučenici tuđe slobode. U Tominu su djelu priče o životima splitskih biskupa samo okvir u koji pisac umeće događaje iz svjetske i splitske povijesti, iznoseći neke događaje čak i do najmanjih pojedinosti. Danas je vidljivo da u nekim domaćim Tominim pričama, koje su se kroz stoljeća doživljavale kao posvema izmišljene i tendenciozno plasirane, postoji i zrno istine. Tako se njegova podrugljiva priča o smiješnom hrvatskom biskupu glagoljašu, o njegovu vatikanskom brijanju i ustoličenju, koja se zasnivala na tradiciji o stranom svećeniku Vulfu i domaćem biskupu Zdedi, najčešće pripisivala samo piščevoj besprimjernoj mržnji prema glagoljašima, a zapravo je sasvim dobra literarizacija stvarnih događaja povezanih s refleksom sukoba pape Aleksandra II i protupape Honorija II koji se očitovao i u Hrvatskoj. I odmah zatim kupi biskupski štap i prsten. U njegovo doba zapravo i nema povjesničara koji bi taj sloj svakodnevice izostavio i podredio događajima iz neke više kraljevske i biskupske povijesti. Po tomu je Toma bio sličan i najboljem tadašnjem talijanskom kroničaru Salimbeneu koji je jednako kao i Toma s posebnom pozornošću bilježio i povijest onih koji nisu baš uvijek bili dobro viđeni uz biskupske trpeze i kraljevska prijestolja. U hrvatskoj je sredini Tomina Kronika imala odjek koji se može usporediti samo s Dukljaninovom knjigom. Oba su teksta tijekom kasnijih čitanja doživljavala niz promjena i dopuna, pa su i Tominu rukopisu dodavani dokumenti s kojima se pisac nikada ne bi složio i koje bi, da ih je poznavao, svakako izostavio. Ima rukopisnih verzija Tomine Kronike koje bi on sam, da ih je kojim slučajem mogao vidjeti, teško povezao sa svojom osobom. To se prije svega odnosi na kasnije dodavanu građu o splitskim sinodima. U jednoj verziji u njegovu je kroniku ušla, jednako kao i u Dukljaninovu knjigu, epizoda o hrvatskomu kralju Zvonimiru. Sve to pokazuje da je doživljaj Tomine Kronike bio u Hrvatskoj veoma snažan, da je djelo primano kao tekst otvoren aktualizacijama. Tomina Kronika ostvarila je i do tada u Hrvatskoj nepoznati prostor literarnosti, a taj je bio govor o sebi samom. Tomin tekst veoma otvoreno iskazuje osobne preferencije koje pisac ne taji i koje posvema otvoreno želi nametati i drugima. Količina Tomine privatnosti nije nikako usporediva s jednim u ono doba standardnim konfesionalnim spisom kakve je bila autobiografija svetoga Augustina. Toma arhiđakon nije imao namjeru nikomu protumačiti svoju nutrinu, on je samo poželio sebe i svoja stajališta, svoje predrasude i svoja uvjerenja uspostaviti kao ravnopravni dio freske što ju je u Kronici oslikao, uključujući u nju mnoga poglavlja iz povijesti Splita koja su se doticala njegove uzburkane i strastvene naravi. Legende o gradskim zaštitnicima U ranim hrvatskim povijesnim spisima i kronikama kriju se i zameci jedne u Dalmaciji kasnije veoma bogate književnosti posvećene gradovima i njihovim zaštitnicima. Legende o svetomu Dujmu u Splitu, svetomu Vlahu u Dubrovniku, Tripunu u Kotoru, Krševanu u Zadru, priče o nizu novih svetaca kakvi su bili sv. Arnir ili Ivan, biskup trogirski, kružile su tada u mnogobrojnim prijepisima. Danas je nemoguće razvidjeti što je u njih stizalo iz usmene predaje a što se u vrijeme dok su pisane prve verzije moglo dokumentirati u pisanim izvorima. Sam Toma arhiđakon zna da su tekstovi o životima mjesnih svetaca i mučenika postojali već u 9. Toma zna da se o njima i njihovoj redakturi vodila posebna briga. On pri tome misli prije svega na splitske legende o sv. Dujmu i o svetome Anastaziju, pa u vezi s time pripovijeda o tomu kako se u Splitu putujući u Atenu na neko vrijeme zaustavio učeni čovjek iz Pariza imenom Adam koji se na zamolbu nadbiskupa Lovra posvetio redigiranju svetačkih legendi te je njihove tekstove iz nedotjeranog latinskog jezika obnovio, izbrusivši im dikciju. O poslu Adama Parižanina i o osobi toga putujućeg znanstvenika teško da možemo išta više kazati od onoga što je bilo pribilježeno u Kronici Tome arhiđakona. Legende koje je poznavao i Toma, a koje je on preuzeo iz starijih izvora, pa dakle i onih koje je obradio taj inače zagonetni Adam Parižanin, najstarije su hrvatske svetačke legende koje su nam poznate. Sve te dalmatinske, a sačuvane su i panonske legende, nastajale su u različitim grafijskim realizacijama i na različitim jezicima, pa se baš u žanru tih uz gradove vezanih tekstova vidi kako je u hrvatskim srednjovjekovnim gradovima osnažila višejezičnost te kako su sve jezične grupe imale potrebu da latinski izvornik za se priskrbe i u hrvatskoj ili talijanskoj jezičnoj opravi. Najvećem broju tih srednjovjekovnih legendi nisu danas poznati autori, ali ima među njima i takvih kojima su sastavljači poznati. Takav je slučaj u rapskom spisu o svetome Kristoforu kojega je 1308. Tomini nastavljači u dalmatinskim gradovima U Splitu je historiografskokroničarski posao Tome arhiđakona nastavio Miha Madijev de Barbazanis, unuk istoimenog splitskog vijećnika, prijatelja Tomina, koji je s njime putovao u Anconu kada su u Split doveli inozemnoga potestata. Miha je pripadao onom gradskom sloju koji je Splitu želio snažniju komunalnu i do određene mjere posvema nezavisnu upravu. Bio je Miha Madijev veoma 30 dobro upućen ne samo o događajima u svojoj sredini nego i izvan nje, i to posebno u bosanskom zaleđu. Prva vijest što ju je Miha Madijev zabilježio dolazila je iz 1290. Miha Madijev tipični je zagovornik gradskih autonomija pa su i posvema logična njegova negativna određenja naspram osionih feudalnih gospodara. Miha Madijev vjesnik je humanizma u Dalmaciji, pa se njegovo inzistiranje da su Splićani porijeklom Trojanci ima doživjeti kao pokušaj kulturološki pomodnog čitanja legendarne prošlosti. U svome spisu De gestis Romanorum Imperatorum et Summorum Pontificum nije se bavio samo svojom okolinom. S velikom je pozornošću pratio apeninske sukobe gvelfa i gibelina, osluškujući konotacije tih samo na prvi pogled internih prijepora i pokušavajući izvući poneku poruku za svoje uzburkano tlo. Njegov spis pokukšava u duhu vremena biti kronika najširih događaja pa pisac, kao što je to bio običaj u takvim djelima, piše i o najudaljenijim temama iz opće papinske i kraljevske povijesti, ali se iz teksta vidi da nitko nije preciznije i bolje poznavao okolnosti u hrvatskim zemljama od Miha Madijeva, koji je i najbolji izvor za poznavanje uspona, a poslije i pada obitelji Šubić, te njihova prodora u Bosnu. To je u srednjovjekovnoj Hrvatskoj svakako bio najvažniji politički događaj nakon gubitka samostalnosti. Od Miha je mnogo više osjećaja za književnost imao jedan član splitske obitelji Jeremija koji je poznat pod enigmatičnim prezimenom A Cutheis. U srednjovjekovnoj hrvatskoj knjizi on je najbolje opisao jezoviti doživljaj kolektivnog umiranja, stravu apokalipse kojoj je bio svjedokom na splitskim ulicama 1348. Njegovi opisi kuge i umiranja toliko su sugestivni da se u ritmu rečenica crta težina kužnoga zraka, tama koja nastaje pomračenjem sunca, strah što ga izazivaju repatice, vjetrovi i potresi. Nitko bolje od Marina A Cutheisa nije opisao apokaliptične noći u kojima vukovi kruže splitskim ulicama zavijajući, grabeći i razdirući zubima djecu, izvlačeći leševe iz grobova. Šišmiši i sove koje pjevaju svoje mrtvačke pjesme, gavrani, sokolovi i jastrebovi, čitav se živi svijet probudio u toj negativnoj slici svijeta koja kao da je suprotnost pozdravu svetoga Franje bratu Suncu, u kojem se svetac raduje svim živim bićima. O koliko se veliko zavijanje i plač ljudi uzdizao k nebu!!! Trčali su ovamo onamo svatko plačući svoje drage rođake i najbliže, koji bijahu umrli i koracali su, u tamne haljine obučeni licima okrenutima prema zemlji, potištenim od žalosti. Nisu znali jadni što bi radije izabrali, da li da ukopaju leševe ili sami pobjegnu daleko, da se ne bi zarazili od takve smrtonosne zarazne bolesti, a pojedini idući po crkvama uzdižući svoje ruke k nebu i moleći zahvaljivali su Bogu, a neki od njih bježali su daleko lutajući po različitim mjestima i ostavljali su mnoge leševe svojih rođaka koji su ležali u kućama i crkvama nezakopani, a nije bilo onoga tko bi pokopao, jer u mnogim kućama nije bio ostao onaj koji mokri zid. I ovo je bilo u jesenje doba poslije završetka berba. U to vrijeme uslijedila je sila i mnoštvo kužnog i divljeg turskog naroda u stranama kraljevstva Servije ili Raške nazvanog 70 000 ili otprilike na broju naoružanih konjanika i pješaka od strana Turaka. Osobito je takvu književnost u svoje doba nadahnjivala glasovita opsada Zadra. Prvi zadarski historiografski spis iz pera je nekog danas nepoznatog pisca koji je bio pristaša ugarsko- hrvatske stranke u Zadru. Njegova Obsidio Jadrensis postavila je sebi zadaću da krvave događaje koji su se zbivali u Zadru 1345. Pored toga spisa postoji još jedan o istoj temi koji se naziva Chronica Jadertina, a u kojemu su isti događaji opisani iz mletačke vizure. Zadranin Paulus de Paulo koji je bio i gradski rektor te veoma blizak ugarskoj politici pokušao je u knjizi koju je nazvao Memoriale zabilježiti znamenite događaje svoga vremena. Njegov podsjetnik na događaje iz zadarske suvremenosti nudi mnogo građe o kojoj drugdje i nema pouzdanih izvora. Paulus je svoje zabilješke pisao od 1371. U Paulusa se znadu tako naći opisi straha što su ga proživljavali mornari za vrijeme padanja meteora, ali isto tako pisac će precizno zabilježiti da je u Zadru neka žena porodila dijete koje nije imalo ni ruku ni 31 nogu. Drukčija od spomenutih splitskih i zadarskih spisa je kronika u stihovima što ju je u Dubrovniku u 13. Njegova kronika Dubrovnika djelo je u stihovima od kojih je sačuvan samo devedeset i jedan heksametar. U sačuvanim dijelovima te latinske poeme opisuju se okolnosti najstarije dubrovačke crkvene povijesti, spominju se svetačke legende, prijenos relikvija, čudesa, ali i politički događaji. I Miletiusovoj stihovanoj kronici pridodavani su poslije neki elementi pa je tekst do nas i stigao tek posredovanjem mlađih kroničara koji su u 15. Prvu povijest Dubrovnika ili barem djelo naslovljeno Hystoria Ragusii napisao je Ivan Conversini iz Ravenne, koji je u Dubrovniku od 1384. Ivan se u Dubrovniku nije najbolje snašao, pa je prigovarao Dubrovčanima da inače slabo mare za stvari duha. Bio je prijatelj Petrarkin, njegov učenik, a studirao je u Padovi. Ravenjaninova knjiga o Dubrovniku sačuvala se u autografu u Parizu, dok u samomu Dubrovniku nije bila popularna. Djelo je prepuno moralizatorskih digresija, a što se povijesti grada tiče, autor je svoj tekst utemeljio na pretežno legendarnim izvorima, razmatrajući okolnosti postanka Dubrovnika, a s nešto više pozornosti obradio je prilike koncem 14. Najdetaljnije je Ravenjanin opisao život dubrovačkog kneza Damjana Jude koji se u pokušaju zavođenja tiranije u Dubrovniku sam ubio u gradskoj luci tako što je glavom udarao u jarbol lađe. Ivan Ravenjanin na jednom mjestu u svojoj knjizi zapisuje zajedljivu rečenicu o tomu kako je u Dubrovniku svatko onakav kakav se rodio. Ravenjanin je krivicu za navodno nizak stupanj kulture svaljivao na loš sustav obrazovanja. Njemu se Dubrovnik u vrijeme njegova boravka ukazao kao zapuštena i zatucana, polupismena sredina. Svakako je kritika toga obrazovanoga stranca ponešto preoštra, uostalom, on je u Dubrovnik stigao bježeći pred bijesom vlastite žene, ali je svakako istina da u vrijeme njegova boravka u Dubrovniku sustav školovanja i nije bio takav da bi grad po ičemu isticao nad drugim gradovima Mediterana. Bolji dani za Dubrovnik došli su tek poslije, i to u doba kada se grad potpuno osamostalio i kada je preuzeo vodeću ulogu u duhovnom i književnom životu Hrvata. U vrijeme kada je Ravenjanin bio dubrovački notar nije ondje još postojao snažniji sloj s većim kulturnim potrebama, a o tomu svjedoči i podatak da je tek pola stoljeća nakon što je Ivan Ravenjanin napisao svoju veoma oštru knjigu u Dubrovniku donesen propis prema kojemu plemići nisu mogli ući u Veliko vijeće ako nisu bili pismeni. Dakako, to je uključivalo poznavanje latinskoga jezika, osim hrvatskoga i talijanskog, koji su se svakodnevno govorili. Ars notariatus Ako se kulturi shvaćenoj u modernom smislu riječi i nije u svim hrvatskim sredinama pridavalo jednako značenje, što se strancu iz Ravenne može vjerovati, isto se to ne bi moglo kazati za pravne spise, statute i uopće djela koja su na osnovi pisane i usmene tradicije te suvremene pravne znanosti uređivala odnose među ljudima. Takva djela bila su u srednjovjekovlju raširena u svim hrvatskim zemljama, i to na svim ondje rabljenim jezicima i u sva tri pisma. Ti najstariji pravni spisi imali su prvorazrednu važnost za učvršćivanje narodne svijesti. Nije stoga čudo što je većina tih pravnih priručnika, ta književna vrsta koja je uključivala statute i zakone gradskih općina, ali i propise i odredbe religijskih redova i matrikule bratovština, bila napisana hrvatskim jezikom. Ta je literatura, namijenjena upravo najširim slojevima, bila rezultat ne samo učenosti nego i pamćenja starih, često praslavenskih, običaja i pravica. Da bi se odnosi među ljudima mogli uspostavljati na pravedan i djelotvoran način bilo je prije svega potrebno pojačati svijest o pohrani dokumenata, te o njihovu urednom vođenju, a s tim u vezi i o temeljnim zakonima i statutima na kojima će počivati pravna zgrada zajednice. U Dubrovniku je tako od 1278. Tomasini je, došavši u Dubrovnik zatekao složen sustav komunalnih odnosa. Svaka vlast, a posebno ona koja je u zametku i koja želi uključiti što šire stratume društva, mora posjedovati memoriju svojih odluka, svoga svakodnevnoga prakticiranja. Upravo je sustavima pohrane upravnih dokumenata u srednjem vijeku jačala gradska komunalna svijest, a i vlast je na taj način uspijevala djelotvornije a i pravednije urediti odnose među ljudima, a i odnose zajednice s inozemnim srodnim državama ili komunama. Bilježničko je zvanje stoga u srednjovjekovlju bilo osobito cijenjeno a u tu su službu zbog delikatnosti i potrebe objektivnosti rado primani stranci. Taj proces vodio je i potpunoj laicizaciji državnih i upravnih poslova, koji su se sve više udaljavali od 32 kaptola i od crkve. Tako nije moglo biti odmah u svim sredinama, ali je u Hrvatskoj od 13. U nekoj kotorskoj zakonskoj uredbi stoji čak da se svećenicima strogo zabranjuje takva služba. Bilježnici su u srednjem vijeku imali svoje udžbenike, zbirke uputa i propisa, a posjedovali su i predloške za izradu raznih dokumenata. U Zagrebu se čuva kodeks iz 13. Najstariji autohtoni zakonski spis u Hrvata bio je sastavljen u Novom 1288. U Vinodolskom zakoniku susreću se dva pravna i sadržajna sloja, jedan iz starodrevnih nepisanih i pisanih običaja i onaj drugi, preuzet iz suvremenoga feudalnog pisanog prava razvijenijih sredina. U Vinodolskom zakoniku autori su pokušali uskladiti te dvije prakse, ujednačiti stare pravice s onima novim koje su nastajale iz posvema novih odnosa feudalne ovisnosti. U Vinodolski zakonik probio se duh vremena koje je podupiralo samostalnost malih zajednica pa je upravo zbog svoga slobodarstva i neke začudne samosvijesti taj drevni tekst, koji je jedan od najstarijih slavenskih zakonika uopće, bio preveden na mnoge jezike i proučavan kao izvorni hrvatski prinos povijesti općega prava. Drugi drevni hrvatski zakonski spis sačuvan je u Istri, a poznat je pod naslovom Istarski razvod. U njemu je izrečena misao koja sažima svu tadašnju pravnu stvarnost. U svakoj formulaciji Istarskog razvoda progovaraju najstariji indoeuropski korijeni, najstarija vjerovanja u svjetlost koja je sinonim pravde i tamu koja je isto što i krivica. Istarski je razvod najvjerojatnije nastao 1325. U formalnom smislu razvod je dokument koji je izdala komisija nakon što je obavila pregled posjeda i utvrdila granice između vlasnosti akvilejskog patrijarha, pazinskoga kneza i mletačkog dužda. Dokument je u svomu postanju višejezičan. Na jednom se mjestu u tekstu izravno kazuje da su postojale njemačka, latinska i hrvatska verzija teksta i da je u tom svom trojnom liku Razvod bio posijeljen sudionicima. Tekst toga katastarskog uviđaja, te reambulacije, kako se to u geometarskoj struci kaže, u neku je ruku i književno djelo. To je on ponajprije zbog svoje latentne fabulativnosti, zbog razgovornoga tona i efektnih promjena prostora, o čemu se u spisu često i vrlo sustavno izvješćuje. Pisac Razvoda dopušta akterima svoga teksta da se jedan drugomu izravno obraćaju, a njihovo komuniciranje, pozdravi i ton plemenite i odmjerene udvornosti samo pridnose da se poneka napetost ili prijepor koji između aktera povremeno izbije još jasnije naznači i prepozna. Čula se u Istarskom razvodu, kako veli pisac, pokatkad i kruta riječ. Istarski razvod prava je srednjovjekovna pripovijest u kojoj je građa dobro i ravnomjerno raspoređena između incipita u kojemu se susreću sve dramatis personae ovoga geometarskog putopisa i Licentiae svim sudionicima, njihovih pozdrava i zadovoljstva što su obavili tako važan posao. U najdubljim slojevima Istarskoga razvoda odjekuju riječi što su ih Hrvati sa sobom donijeli iz svoje pradomovine, riječi o svjetlu i tami, naziru se slike krivde i pravde, slojevi koji su ostali prekriveni, ali ne i nevidljivi pod velovima skromne i dostojanstvene pučke udvornosti koja je tako skladno opisana u tom djelu. Svojim postanjem od Vinodolskog zakonika pa i od Istarskog razvoda nešto je mlađi Poljički statut, pravni spis koji je u svom danas poznatom obliku zapisan 1444. Pored toga što je znameniti pravni spis, važan je kao izvor srednjovjekovnih narodnih mudrosti, ali i neke svečane jezične svijesti o prvom spominjanju pa i definiranju pojmova i stvari iz najbliže čovjekove okoline. Svi veći dalmatinski gradovi zarana su dobili takve statute koji su, iako bilježe određene mjesne razlike i premda se zasnivaju na prethodnoj lokalnoj tradiciji, manje ili više načinjeni prema mletačkim predlošcima. Svojom golemom povijesnom i nacionalnom vrijednošću izdvaja se drevni dubrovački statut koji je glavninu svoga teksta dobio u vrijeme kodifikacije što ju je proveo mletački knez Justinijan 1271. Tekst koji je tada nastao imao je dugu pretpovijest pa se može reći da je nastao tako što su se prethodno sakupili i zapisali svi propisi i dobri običaji što su ih građani poznavali i prema kojima su i prije uređivali svoje odnose. Taj provjereni tradicijski sloj Dubrovačkoga statuta matrica je teksta, na koju je onda prema mletačkim iskustvima pridodan onaj uvjetno rečeno moderni sloj koji je uređivao područja što su zbog složenosti i sve jačeg ekonomskog razvoja u to doba vapila za pisanom kodifikacijom. Ali u Dubrovačkom statutu ne naziru se samo izvori mletačkih iskustava nego u njemu ima poticaja i iz temeljnih bizantskih zakonika, iz rimskog i kanonskog prava kako ih je primjenjivala onodobna Crkva. O nastanku Dubrovačkoga statuta njegovi sastavljači ostavili su izravna svjedočanstva potvrđujući da je tekst kompiliran od razasutih međusobno proturječnih i nejasnih dijelova, koji su u novom tijelu zadobili novi smisao. Dubrovački statut potaknuo je 150 godina kasnije talijanskog humanista De Diversisa, koji je boravio u Dubrovniku sredinom 15. Koliko je u toj izjavi bilo udvornosti, teško je danas reći, ali će ostati činjenica da su temeljni pravni spisi u hrvatskom srednjovjekovlju bili vrlo kvalitetni i da su u sebi znali asimilirati poticaje iz raznih njima bliskih kulturnih i civilizacijskih slojeva. U onom su vremenu ljudi savršeno dobro znali da se ne može uspješno vladati ukoliko se vlast ne oboruža pisanih kodifikacijama. Uostalom, za njih je etimologija riječi rector, dakle onaj koji vlada, proizlazila, pogrešno razumije se, od riječi retor, to jest onaj koji ispravno govori i koji je učen. Vladati značilo je govoriti, a moglo je biti i vice versa. U srednjovjekovnoj dubrovačkoj kancelariji nastajalo je niz dokumenata i na narodnom jeziku koji su se posebno upotrebljavali u pravnoj i ekonomskoj komunikaciji s gospodarima i feudalcima iz Bosne, Huma, Zete i Srbije. Dubrovačka kancelarija bila je svakako najkvalitetniji pisarski ured u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, usporediv možda još jedino sa srodnim kaptolskim kancelarijama u Splitu i Zagrebu. Dubrovački je notar već 1292. Scribanus sclavonescus uobičajeno je radno mjesto u Dubrovačkoj Republici i ono dugo nije izgubilo na svom značenju te nije čudo da je jedan od pisara te kancelarije Rusko Kristoforović, porijeklom Talijan, dobio 1395. Kristoforovićev otac bio je Talijan, obavljao je dužnost liječnika u Dubrovniku, a njegov je sin Rusko bio državni pisar od 1392. Od Kristoforovića sačuvano je mnogo najsloženijih spisa; riječ je o stotinama, tisućama njegovih lako prepoznatljivih isprava. Naročito je važan kodeks u kojeg su uvezani Ruskovi koncepti te prijepisi raznih pisama. Da se bavio i književnošću, vidi se iz činjenice što je redigirao verziju srednjovjekovnoga romana o Troji, koristeći se pritom i Ovidijevim Metamorfozama. Prvi je kameni Povaljski prag s tekstom koji je bio postavljen nad vratima u to doba obnavljane starokršćanske bazilike, a drugi je pergamentna isprava nazvana Povaljska istina, datirana 1184. Tu listinu, koja nabraja samostanske posjede, njezini su korisnici dali ovjeroviti u Splitu 1250. U tekstu Povaljske listine više nego u mnogim drugim dokumentima onoga vremena vidljiva je tekuća hrvatsko-romanska simbioza, a dijelovi njezina teksta približavaju se tonu nešto starijeg Istarskog razvoda, gdje je također često izravno obraćanje sudionika, zatim njihov razgovor koji se odvija pred čitateljem na opušten i svakoj dvorskoj ukočenosti suprotstavljen način. Osobine koje u stilskom pogledu karakteriziraju tekst Povaljskoga praga sukladne su onima uočenim na Baščanskoj ploči jer se na ćiriličkom bračkom kamenu javlja isti onaj još sa Baščanske ploče poznat rečenički ritam, koji je posljedica interferiranja dvaju jezičnih sustava, i to onoga crkvenoslavenskoga, liturgijskoga i svečanoga s onim narodnim u kojemu se reflektirao govor svakodnevlja. Na bračkom kamenom pragu taj ritam nije ostvarivan samo na leksičkoj razini nego ga podcrtava i proporcionalno pojavljivanje naglaska u člancima, a kako su se akcenti inače brojali prema glasovnom stanju u crkvenoslavenskome jeziku, to se i na planu ritma ostvarivala karakteristična stilska dvojnost najstarije hrvatske epigrafike. Na Povaljskom pragu potpisao se i klesar Radonja, što mu je priskrbilo atribut najstarijeg poznatog pisara potpisana punim imenom na neki hrvatski kameni tekst. Redovi i njihove regule U srednjovjekovnoj Hrvatskoj nastalo je tijekom nekoliko stoljeća na desetke statuta i zakonskih propisa, bratovštinskih matrikula i pravilnika redovničkih zajednica koji su i danas najbolji dokaz o postupnomu prodiranju pismenosti i narodnog jezika u djelatnosti koje su se do tada služile isključivo latinskim jezikom. Razumije se, u najvažnijim upravnim poslovima zadržat će se i dalje latinski jezik. U Dalmaciji će ga ponekad zamijeniti talijanski, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj njemački, ali je nepobitno da su se paralelno s latinskim pravnim tekstovima pojavljivali mnogi zakonski i srodni spisi i na hrvatskom jeziku. Takva zbirka propisa koja se upotrebljavala u samostanu sestara dominikanskoga reda u Zadru, a koja je regulirala problematiku primanja i boravka sestara u samostanu, napisana je 1345. Da se latiničko pismo kao medij hrvatskoga jezika pojavilo upravo u krugu ženskoga samostana ne treba nimalo čuditi. Časne sestre, koje najčešće nisu bile vične stranim jezicima, najprije bi upoznale latinsku abecedu, koja im je bila potrebna u svakodnevnim jednostavnim latinskim čitanjima. U njihovu samostanu vjerojatno se obred nije odvijao na hrvatskom jeziku, ali je to bio jezik njihove svakodnevne komunikacije, poduke pa i molitve. Tako je posvema logično što je upravo taj Red i zakon koji je nudio upute potrebne novopridošlim redovnicama bio ispisan latinskim pismom koje su dominikanke odmah po dolasku morale upoznati, a razumljivo je da je iskazan narodnim jezikom koji su u samostan donijele od kuće. Postojala je jedna još starija Regula svetoga Benedikta koja je u Hrvatskoj bila u uporabi još u 12. Bila je prevedena s latinskog jezika, a širila se na sjevernim hrvatskim otocima u svojoj glagoljskoj opravi. I franjevci glagoljaši imali su srodnih regula, pa je njihovu bratu Šimunu Klimatoviću bilo moguće da 1511. Procvat zagrebačke biskupije 35 U dijelu Hrvatske što ga izvori onoga vremena nazivaju Slavonijom, u krajevima sjeverno od Gvozda, u crkvenim je obredima prevladavao latinski jezik. U ravnanju golemom zagrebačkom biskupijom, koja je u 14. Bila je ta biskupija na svoj način u srednjem vijeku, posebno nakon smrti kralja Zvonimira i utrnuća naziva episcopus Chroatensis, i mjesto u kojem je fragmentirana Hrvatska makar zapreteno mogla iskazivati svoju duhovnu cjelovitost. U prvoj polovici 13. On je zagrebačkim biskupom bio dva desetljeća, sve do 1247. Biskup Stjepan zasnovao je glasoviti čazmanski kaptol, iz kojega su izlazile najsjajnije hrvatske isprave onoga doba, tada su se otvarale i prve samostanske škole, pa se može kazati kako je za vrijeme toga učenoga i poduzetnoga čovjeka u Zagrebu u nešto skromnijim razmjerima odgovoreno na tada suvremena utemeljenja sveučilišta u europskim gradskim središtima. U zagrebačkoj biskupiji u prvoj polovici 14. Prvi od njih je Ivan, arhiđakon gorički, učeni pravni i povijesni autor koji je arhiđakonom goričkim postao 1329. Školovao se u Bologni i po mnogočemu njegova pozicija u zagrebačkom kaptolu usporediva je s onom što ju je, čitavo stoljeće ranije, u Splitu imao arhiđakon Toma. I Ivan je bio zagovornik jačih kaptolskih prava, pa je radi tih pravica ulazio u velike sukobe sa suvremenicima te je morao ići i papi u Rim na konzultacije i pravdanje. Bavio se Ivan i diplomatskim poslovima, a sudjelovao je na onodobnim saborovanjima koja su, iako prorijeđena, bila jedini izraz demokracije kako ju je shvaćao srednji vijek. Arhiđakon Ivan napisao je Statut zagrebačkog kaptola koji su mnogi hvalili zbog velike učenosti, ali i visoke uporabne vrijednosti jer taj statutarni tekst nije samo zbornik zakonskih propisa nego je također prepun važnih kulturno-povijesnih podataka i političkih ocjena. Statut sadrži mnoštvo zemljišnih podataka koji ga kvalificiraju prvim poznatim urbarom u Hrvatskoj. Zbog svega toga treba žaliti što do nas nije došao i Ivanov Ljetopis, u kojemu je bilježio događaje svoga doba. Ta je knjiga tijekom 18. Katedralnu školu u Zagrebu na višu je razinu podigao u prvim godinama 14. Pod njim katedralna je škola započela primati i vanjske đake, bila je ona tada najbolje učilište u Hrvatskoj. Učila se na njoj gramatika, teologija i filozofija. Kažotić je u Zagrebu bio biskup do 1322. Umro je u Italiji godinu dana kasnije, na glasu po svetosti. Njegova djela, a najpoznatije su mu dvije rasprave De pauperitate, o askezi i duhu prosjačkih pokreta, i Dicta super questionibus de baptizatione ymaginum et aliarum superstitionum u kojoj 1320. Bilo je i u Dalmaciji u srednjem vijeku nekoliko dobrih teologa poznatih i u europskim sveučilišnim sredinama. Jedan je od njih bio i zadarski dominikanac Martin, čiji je teološki rad Abstractiones de libro sententiarum svakako najstariji sustavni prikaz temeljnih teoloških problema iz pera nekoga hrvatskog teologa. U knjizi se u obliku tumačenja prethodno izrečenih komentara piše nova i o poticajima neovisna knjiga. Komentirati komentirano bila je u srednjovjekovlju najčasnija zadaća koja je osiguravala aktivni doživljaj čitateljima. Knjige se tada nisu čitale kao djela sama po sebi, nego su se čitatelji trudili dovesti pred vlastite oči i svoju svijest što je moguće više poticaja od onih što su ih u svom skriptoriju imali i pisac i njegovi komentatori. Čitanje je u srednjovjekovlju bila multiplikacija napisanoga, pravljenje literature o literaturi. Za takvu je publiku pisao svoj spis Zadranin Martin. Otvaranjem kaptolskih škola u gradovima obrazovanje je postajalo sve to više javnim dobrom, nešto što se nije ostavljalo samo skrbi pojedinca ili njegove obitelji. Prve hrvatske škole bile su svakako usmjerene prema latinskoj poduci i u njima je narodni jezik bio isključen, a nastava je samo dodirivala neka od u najnovije doba otvorenih područja. Za srednjovjekovnu školu presudna je podjela na sadržaje uzete iz svijeta u kojemu se živjelo i sadržaje iz svijeta apstraktnih normi preuzete iz svetih knjiga. Podjela na školsku i profesionalnu poduku u srednjem je vijeku veoma oštra. Jednako kao što je u to vrijeme bila oštra podjela na apstraktno i konkretno, intelektualno i proizvodno. Kaptolske škole upravo zbog svoga odijuma prema konkretnom i proizvodnom nisu mogle zadugo zadovoljiti građanski i sve samosvjesniji sloj, koji je postavljao zahtjeve za izobrazbom koja bi se trebala zasnivati i na antičkim, a ne samo biblijskim izvorima, i to kako onim književnim tako i povijesnim prirodoslovnim, te koristiti razne praktične sume i florilegije. Pojavljivao se u tom okviru i zahtjev za nastavom na narodnim jezicima. Bilo je tako svuda u Europi, pa je tako jamačno bilo i u Hrvatskoj. Stvarani su temelji za dramatičnu razdiobu koju će mlađe epohe još više podcrtavati, a ta je bila 36 podjela na kulturu grada i katedrala, utemeljenu na antičkoj baštini, gradskim profesionalcima, višem kleru i višejezičnosti s jedne strane i s druge strane na kulturu sela i samostana, tradicionalnu i pretežno usmeno njegovanu baštinu nižeg klera i polupismenog puka. Ta podjela neće značiti da svećenstvo u hrvatskim seoskim sredinama onoga vremena nije, ukoliko je to željelo, uživalo i plodove visoke kulture, ali je činjenica da su književni tekstovi što su nastajali u manjim sredinama od tada bili pisani za publiku koja je sve više ostajala na margini književnih događaja i razvoja kulture kakav je u srednjem vijeku bio začet u gradovima oko katedralnih zborova u krilu gradskih novoformiranih staleža. Ta je pojava u sebi nosila klice humanizma, kako onoga glagoljaškog, tako i latinskoga, kojemu su poticaji ne samo u Hrvatskoj nego širom Europe redovito stizali s Apenina. Poznat nam je sadržaj i nekoliko onodobnih knjižnica u kojima su se nazirale dvije glavne skupine čitatelja. Prvu su sačinjavali ljudi s tradicionalnom naobrazbom na latinskom, a u nekim sredinama i na općeslavenskom jeziku Metodove baštine, koji su, dakako, poznavali i hrvatski jezik. Oni su, ako im je to bilo moguće, poznavali i sva u ono doba rabljena pisma, dakle latinicu, glagoljicu i ćirilicu, a pripadali su krugu svećenika obrazovanih najčešće na inozemnim sveučilištima, ali i domaćim školama. Drugoj skupini čitatelja pripadali su slojevi gradskih trgovaca i obrtnika, administrativnih profesionalaca u notarijatima i javnim službama, knezova, ratnika i diplomata kojima čitanje nije bilo nikakva specijalizacija, koji nisu imali ni filoloških ni vjerskih nakana ali koji su u svojim knjižnicama sve češće čuvali zbornike heterogena sadržaja, kodekse i rukopise na raznim jezicima i pismima od hrvatskoga do talijanskog, od francuskog do crkvenoslavenskoga. Sve te jezike čitatelji su primali kao srodne jezike dviju grana, latinske i slavenske, i oni među jezicima jedne grane nisu pravili velikih razlika. Oni su čitali i trudili su se razumjeti i uživati u tim rukopisnim djelima. U srednjovjekovlju u Hrvatskoj osim samostanskih i privatnih kneževskih ili trgovačkih knjižnica ne poznajemo još biblioteka književnih profesionalaca. Prve književničke knjižnice, poput Marulićeve ili Hektorovićeve, pojavile su se u mlađim razdobljima, u vrijeme kada je Gutenbergova era već započela. Najbogatije hrvatske srednjovjekovne knjižnice bile su i nadalje one kaptolske u Splitu i Zagrebu, u Zadru i Dubrovniku, Hvaru i Trogiru, Šibeniku i Kotoru, ali su se njima rano pridružile i brojne male, ali bogate knjižnice što su nastale u samostanima širom Hrvatske, benediktinskim, franjevačkim i dominikanskim, i to ne samo u većim gradovima nego i u manjim i na prvi pogled zapuštenim pokrajinskim mjestima. Školski priručnici: od Fiziologa do Lucidara Ambijenti samostanskih, kaptolskih i gradskih škola, premda temeljeni na latinskom jeziku kao jeziku nastave, poticali su i pisanje hrvatskih djela s didaktičkom namjenom. Takvi spisi imali su za cilj što bolje upoznavanje učenika s teološkim predodžbama i autoritetima. Sadržaji tih jednostavnih didaktičkih djela bili su oblikovani u laganim, pretežno dijaloškim, sažetim aforističkim formulacijama i bili su približeni uzrastu učenika. Bilo je dakle posvema logično što su se ta didaktička djela koja su poslužila kao dopuna ili olakšavanje najtežih učeničkih zadaća pojavila i na narodnom jeziku. U Europi se u srednjem vijeku silno povećao broj takvih didaktičkih spisa bez kojih se ne bi mogla zamisliti nikakva školska poduka, a također i katehizacija odraslih ili slabije pismenih ljudi, kojima su se takvim djelima prenosila neka posve konkretna znanja zajedno s apstraktnim i nešto kompleksnijim pojmovima. Djelo Brunetta Latinija Li Livres dou Tresor, izvorno napisano na francuskom jeziku, a preneseno i u stihovanu talijansku verziju, nije bilo nepoznato u Hrvatskoj. Prijepis toga poučnoga, i Danteu veoma draga kompendija, bio je već u drugoj polovici 14. Trgovački gradski sloj u Latinijevu djelu, ali ne samo u njemu, našao je priručnik kakav mu je trebao da bi se lakše snalazio na putovanjima, u nepoznatim sredinama, u konverzaciji. Ponudio mu je kompendij u kojem su bili iskazani osnovni pojmovi filozofije i retorike, pravi priručnik iz političke i komunikacijske kulture. U tradicionalnijim i zatvorenijim ambijentima pored obilja znanstvenih djela i enciklopedija, zbornika svake vrste, gramatika i retorika, dakle sve odreda djela namijenjenih eliti, širili su se i prepisivali kraći tekstovi koji su se koristili i za prvo jezično obrazovanje djece. Ovakva djela ulazila su i u usmenu predaju. Među tim spisima izdvajala se svakako jedna od najstarijih zbirki aforizama i mudrih izreka Disticha Catonis, koju su Hrvati nazvali Knjige Kata Mudrog. Bijaše to djelo u kojem su bez neke veće unutarnje povezanosti bile okupljene poučne i moralizatorske sentencije. Djelo se prepisivalo i na latinskom jeziku, a paralelno čitanje originalnog teksta s hrvatskom verzijom pomagalo je u učenju jezika. Izvorno su sentence iz te knjige bile 37 heksametarski distisi. Domaći su glagoljaški prevoditelji stihove slobodno prevodili u prozi, ponekad čak tako nemarno da na jednom mjestu za svoju prozu prevoditelj kaže da su versi. Iako je u slučaju takve pogreške možda tek riječ o poslovično konfuznom žanrovskom stanju srednjovjekovlja, neće biti slučajno što je uskoro nakon toga nespretnog glagoljaškog prijevoda Katonove distihe u vezanom stihu preveo Marko Marulić, mnogo uspješnije. Veću slavu od Knjiga Kata Mudrog imala je poučna knjiga o životinjama, Fiziolog. Djelo je nastalo u Grčkoj u prvim stoljećima nakon Krista i već zarana našlo se na popisima knjiga koje se dobrim kršćanima nisu preporučivale. Poslije je ipak zadobilo veliku popularnost. U Fiziologu se na način svetačkih legendarija određuju pojedinačne životinje u kraćim sastavcima, od kojih su neki pravi eseji te započinju opisom vanjštine da bi se onda, primjenjujući kršćansku nauku pisac zadržao na unutarnjim i gotovo karakternim osobinama opisanih primjeraka. Fiziolog je stekao veliku popularnost u manje-više svim europskim jezicima, a dijelovi toga bestijarija preuzimali su se, dopunjavali, skraćivali pa onda uključivali u nove cjeline i u druga djela najčešće iz pripovjednog žanra. U hrvatskoj književnosti tekst Fiziologa sačuvan je djelomično, i to upravo u fragmentima koji pokazuju upadljiv interes za ptice. I kada mladiće svoje izležet i kada mladi jesu, za preveliku ljubav načnu roditelji jih kljuvati po licu jih ituliko ljubita je da umrit čeda jeju. I videvši da su mrtvi, plačeta se jih tri dni. Treti že dan mati jih razvrže rebra svoja i istoči krv svoju na njih i oživut krviju njeje. Tako i gospodin naš Isuhrst reče: Sina rodih i otvrgoše se mene. U svijetlu srednjovjekovnih znanstvenih, ali i religijskih kontroverzi o životinjama zanimljiv je tako i glagoljski zapis sačuvan u nekoliko verzija, u kojem se reproducira priča o tomu kako su Bog i đavo zajedno stvarali životinje.
Srodna duša? Mir ili nemir? - Marija Ilić
Šta je dobro planirati i uraditi u vreme četiri mesečeve faze? Trokatna, ne računajući prostorije izbočenog i u obliku erkera izgrađenog krova, bila je to građanska kuća iz šesnaestog stoljeća koja je pripadala već djedu sadašnjega vlasnika, s pet prozora u prvom katu pročelja iznad širokih ulaznih vrata i sa samo četiri kapcima opremljena prozora na drugom katu, gdje su zapravo bile stambene prostorije i gdje su, s vanjske strane, iznad donjeg dijela neukrašenog i neobojenog zdanja, počinjale dekoracije u drvu. Vlasnici modernih telefona i karakter : AJFON Pametni, neustrašivi, tašti, puno putuju, aktivni su na društvenim mreţama, nose markiranu odjeću i obi no rade u medijima, obrazovanju, prodaji. Po izboru hrane su vegetarijanci. Ali kad odluče da na sve to stave tačku povratka više nema. Pravedne su, ali ponekad umeju da budu i plahovite. Sadržaj Majnardove misije na Krešimirovu dvoru bila je potpora vitezova svome kralju. O njegovim razmjerima sjajno svjedoči fragment većega rukopisa, nastalog vjerojatno u 10.
[Osobni kontakti slavonija|Haljina košulja|Torte i kolaci recept]
komentiraj (0) * ispiši * #
Gay oglasi crna gora - Stranica za upoznavanje
Gay Oglasi sa Slikama
Click here: Gay oglasi crna gora
Ja sam pasivan, 26god, iz BG-a. Iz Bg-a sam, blizu centra.
Odricanje odgovornosti: 100% besplatno osnovno clanstvo omogucava Vam surfovanje sajtom, gledanje profila, slanje flertova i uredivanje Vaseg profila. GOD,VAN GAY KRUGOVA SAMO NS I NORMALNI MOMCI SMARACI STO! Nikad se ne zna šta donosi sutra, ali članstvo u našoj gej internet zajednici će Vam, sasvim izvesno, doneti sjajnu zabavu i mnoštvo lepih poznanstava. Sve što treba da uradiš je da napraviš profil.
Oglasi Gay - Ono što ti je potrebno da osvežiš svoj krug prijatelja i upoznaš neke sasvim nove gej ljude je baš ovakav sajt na koji ćeš se učlaniti za nekoliko minuta. Vaši inozemstvo oglasi ili inostranstvo oglasi su potpuno besplatni i ovde se oglašavaju srpska dijaspora, bosanska dijaspora, hrvatska dijaspora i domovina.
Life, Sites and Insights. Eastern Orthodox, Slavonic, Central European, Islamic, and seafaring Adriatic cultures such as the Republic of Venice have been the most important in recent centuries. Montenegro saw its independence from the Ottoman Empire in 1878 and from 1918 it was a part of the larger Yugoslavia until that confederation broke up in 1992. From then until 2006 Montenegro and Serbia were the only remnants of Yugoslavia. Finally, in a referendum held in May 2006, Montenegro declared independence from Serbia and became an independent country in June of that year. Montenegro decriminalized homosexuality in 1977. Male and female same-sex sexual activity are both legal but same-sex couples are not eligible for the same legal rights as straight married couples. The age of consent is 14 for both gay and non-gay sexual behavior. Homosexuals are not banned from military service. Curiously, water polo a homo-sensual sport is often considered the national sport. On 27 July 2010, the Montenegrin Parliament passed a non-discrimination law that included sexual orientation and gender identity. This law is one of the requirements for European Union membership. Nevertheless, gays and lesbians experience discrimination and harassment in the general society if they bring notice to themselves. The gay scene is small and anti-gay opinions are deeply entrenched in the culture. Below are two stories about LGBT Montenegro, the first written by Nela Lazarevic from the ERSTE Foundation, the second from Kathy Jones of AFP. It describes the difficult circumstances under which LGBT citizens live and hide. Spring 2010 Text and photographs by Nela Lazarevic The invisibility of homosexuals and lesbians in public and social spheres is further slowing efforts to overcome homophobia in this conservative society. Mirko and Nenad would like to forget the night when the Podgorica police caught them being intimate in a park and decided to teach them a lesson by beating them up and leaving them in the dark with no clothes. Fear of exposure terrified them. Four years on, none of the police officers involved have been held accountable and the public never found out what happened to the two men, whose real names had to be concealed. Data gives a false picture The small number of registered incidents of homophobia in Montenegro should not be interpreted as a sign of tolerance. Even if they report attacks, victims of homophobic violence tend to avoid any mention of sexual orientation. Consequently, statistical data does not reflect the actual level of homophobia in the country. They both ended up in an emergency ward, while their assailant escaped. A police inspector questioned them in hospital. Ancient taboo The patriarchal culture of this small country, with a population of only 626,000, has shaped a mentality that makes it difficult for alternative sexual orientations to be accepted. Although Montenegro was one of the first former Yugoslav republics to decriminalize homosexuality, doing so in 1977, most citizens still view homosexuality as a disorder. Social and political leaders mostly keep quiet on the subject of sexual orientation or express negative views, while the media rarely cover themes related to the gay and lesbian community, which has no leaders to articulate their demands in public. Individuals outside of politics often do the same. Victims from all sectors of society usually omit any public mention of the homophobic aspect of threats they receive, in order to protect their privacy in an intolerant environment. It was not known whether the victim claimed discrimination based on sexual orientation, however. If not, another crime involving homophobia will have passed unrecorded. The Slovenian experience On the surface, members of the gay community appear better off in the former Yugoslav republic of Slovenia. A Lesbian, Gay, Bisexual and Transgender LGBT movement has been active there for 25 years and the community enjoys the protection of anti-discriminatory legislation. Same-sex couples can register as civil partners. Yet the culture of concealment is still strong, and research suggests that up to 92 per cent of Slovenes who have experienced homophobic violence, have never reported it. Like their counterparts in Montenegro, they tend to play down or even deny the crimes committed against them. Acquaintances are made online or through existing networks of LGBT friends. There is no official estimate of the number of LGBT persons in Montenegro, but if, as the global LGBT community unofficially estimates, between 5 and 10 per cent of any population is either bisexual or gay, then the likely number in Montenegro reaches tens of thousands. Gay parties in Montenegro are usually organized in the apartments of older, well-off gay men. Only selected friends are invited. A superficial form of socializing takes place in cruising areas, usually parks. Gay men meet there, usually at night, and become intimate often without introducing themselves. The LGBT community is divided on this. Cruising areas may be one of many available options in more tolerant countries but in Montenegro it is one of the few options available for people to meet without attracting unwanted attention. Mixed nudist beaches provide another place where gays can express their sexuality, and are popular in summer. Some say they do not feel the need to express their sexual orientation outdoors. Slovenian professor of Gay and Lesbian Studies, Roman Kuhar, says this may reflect internalized homophobia. Heterosexuals feel no such need for privacy, he notes. Similarly conservative views come from the world of psychiatry. Behind Kosovo and Macedonia The determination of people of alternative sexual orientation in Montenegro to keep a low profile could explain the failure of the few attempts made at organized action. Last July, users of the online tried to organize an unofficial meeting at the Greenwich cafe in Podgorica. Although the event was billed as the first gay night-time event in Montenegro, only a dozen people showed up. Although the event took place on a quiet Sunday morning, it still met with homophobic opposition. Milos, a student from Podgorica, thinks LGBT activism in Montenegro is non-existent because of a lack of motivation. As a result, Montenegro has only one LGBT organization called. Even such small, traditionalist states as Albania, Bosnia, Kosovo and Macedonia have more than one LGBT organization. Such dishonesty and mistrust has caused hesitation in foreign LGBT organizations to fund other such groups in Montenegro. Nevertheless, another LGBT organization was started in 2011 called. Like Croatia 15 years ago Marko Jurcic, from the organising committee of the Zagreb Pride March, says the situation in Montenegro reminds him of Croatia in the nineties. But fear of homophobic attacks does not justify the current lack of initiative, he adds. He recalls the guerrilla-style actions carried out in post-war Croatia, when gay activists put up anti-homophobic posters at night. Increased visibility by homosexuals can initially trigger even stronger negative public reactions. In Croatia, whose LGBT movement is 15 years old, homophobic attacks still occur, with around 40 registered in Zagreb since 2002. In 2009, three men attacked a 27-year-old man who was returning from the June 13 Pride march, breaking his nose. The victim reported the case and the police have urged witnesses to aid the investigation. A recent conducted by the CGO and the gay movement in collaboration with the conducted a study of homophobia in Montenegro. It found that sixty percent of Montenegrins consider homosexuality an illness. Another 25% say they believe that homosexuals are a group of people at risk and who should be helped to achieve their rights, a statement rejected by 40% of the respondents. The president of the Party of Pure Rights, Josip Miljak, was unapologetic. But compared to Montenegro, the Croatian media demonstrated far greater sensibility towards LGBT rights in their reportage of the attacks. Another difference is that some Croatian politicians send supportive letters to Zagreb Pride. The only person who has dared to call for a Pride Parade in Montenegro was a Serbian activist, Atila Kovacs. When he made this suggestion on Montenegrin television in 2005, football fans gathered in front of the building to throw stones at him. Police arrested three people, but nobody was charged. Legal Status Sexual orientation is not explicitly mentioned in Montenegrin law, although in theory all minority rights are protected by the constitution. An anti-discrimination law specifically dealing with sexual minorities was adopted in 2010 as a prerequisite for the abolition of visa requirements for travel to European Union states. However, the passage of a similar anti-discrimination law in Serbia sparked public hostility and, at one point, the bill was withdrawn at the request of religious leaders but later tabled and approved. In Montenegro the law has not diminished the number of homophobic attacks. On the contrary, similar to the Serbian situation, they actually increased, especially in the run-up to an announced Pride Parade. Numerous attacks on Serbian gay clubs and individuals were registered, and Belgrade was covered with homophobic graffiti. In the end, the parade was cancelled after police said they could not guarantee the safety of the marchers. However, despite violent opposition Gay Pride was held in 2010 with the help of thousands of police. In before it became a target for right-wing extremists and violent gay bashers. Rather than canceling 2012 events entirely, the organizers in Montenegro decided to abandon public gatherings and workshops, and promote their message of tolerance through billboards and TV and newspaper adverts. However, danger still lurks. He needed three stitches in his head and he has not regained full function in the fourth finger on his right hand. The difference between Mitja and the two Montenegrin men at the beginning of this report, however, is that the Slovenian journalist immediately reported the hate crime, and the case is being processed. Back in 2006, Mitja and his partner brought a court case asserting that Slovenian law on same-sex partnerships was discriminatory when compared to marriage. She insists that visibility is the catalyst of change: a community will only start to accept a phenomenon if they can see it. Slovenian sociologist Roman Kuhar agrees. The goal of the NGO is to protect and fight for equal rights for the LGBT lesbian, gay, bisexual and transgender population, he said, adding that so far there were only a dozen members, a mix of gays and straight people. The latest surveys show that 70 percent of Montenegrins still consider homosexuality an illness. Dinosa, who has kept the post in several cabinets of veteran former prime minister Milo Djukanovic, was recently re-appointed in the new government of Prime Minister Igor Luksic. Although Montenegro has a law against discrimination it has not been implemented in practice when related to gay rights, according to local human right activists. Ona trazi njega - Crna Gora Ja sam zgodna brineta, nije da se hvalim…: Duze vrijeme sam rastavljena, imam dvoje djece i zaposlena sam… Svi mi kazu da sam preslatka. A ja mogu za sebe da kazem da sam njezna i brizna djevojka. Obozavam paznju i mazenje. Imam bezbroj ideja kako se tijelo koristi…u krevetu, u restoranu, na ulici, u kolima, pod vodom…Ti sigurno mozes dodati neku mojoj prljavoj masti? Vratila sam se iz Francuske, posle dugo godina. Imam sve osim ljubavi i njeznosti. Zelis intiman provod uz dobro staro vino? Bila sam nesto kratko udata, svega par mjeseci. Shvatila sam da tako ne ide, jednostavno voljela sam seks vise od njega. Sada sam slobodna zena, zeljna sam izlazaka i upoznavanja novih ljudi. Ono sto ja trazim je odlicna kombinacija, novac i ljubav. Ako si spreman da to podijelis samnom, ja sam zena tvoga zivota. Imam 32 godine i iz Podgorice sam. Po zanimanju sam igracica i obozavam da plesem, igram duskam. Zanimaju me hrabre muskarcine za zestoke…. Zgodna studentica, radim honorarno, ne bih da zapostavim potrebe tijela, pa sam raspolozena da se intenzivno druzim. Zelim da probam sve sto vidim u filmovima, posebno uzivam kada sam vezana na krevetu, sa povezom na ocima… Nevjerovatno me pali seks u prirodi, na plazi, dok slusamo talase. S obzirom da mi se skoro zavrsila jedna duga veza nemam namjeru da se odmah vezujem, zelim da uzivam u svojoj slobodi. Cura sam od akcije, pogotovo kada je sport u pitanju. Trenirala sam plivanje, sada treniram odbojku. Zavrsila sam fakultet, zaposlila se, imam svoj stan i mogu da kazem da sam poprilicno zadovoljna. U odlicnoj sam formi, sport je moj zi... Inace sam provokativan, uzbud... Imam 32 godine i iz Podgorice sam. Po zanimanju sam igracica i obo... Zanimaju me momci mojih godina za hot... Volim da se ljubim i mazim, romanticne setn... Ako si spreman da to p... Volim extremne sportove, obozavam lov i ribolov, obozavam da idem na paintball i uvek pobedjujem. Prvo kontakt sms-om a potom... SAD 0640301694 Gay decko. Zelim pravog i obdarenog muskarca 2260 BiH Zenica 066303061 volio bih upoznati bi i gey muskarce od 35- 55 godina iz zenickog kantona. Zelja mi je da upoznam nekog slatkog s kim cu da provodim svoje slobodno vreme Godina: 24 Iz: Nis, Aleksinac Status: Slobodan Opis: Obozavam sex. Godina: 52 Iz: Novi Status: razveden Opis: Slobo me zovu. Imam 46 godina, ozenjen sam, otac dvoje dece. A ja volim sport a volim i provod, volim da izvodim svoje prijatelje i da im placam ako nemaju. AKO SI ZA DRUZENJE ILI ZA SEX BEZ OBAVEZA , POZOVI ILI PUSTI PORUKU 2936 srbija novi sad 060 595 55 77 za mlade dame koje zele kvalitetan sex sa iskusnim obdarenim muskarcem diskrecija 2933 srbija smederevo 0656205102 Galantan i nezan decko, 37 god. Jednostavno, volim da se jebem. Izaberi ono sto je po tvom ukusu i posalji na broj 1077. Tada bih voleo da mi neko pravi drustvo ili mozda budem bas u tvom mestu pa odemo prvo na neko pice. Obozavam musko telo, kurac, da lizem cmar, da se mazimo I ljubimo, miris muskog tela, ukus sperme u ustima. On je sada otisao u inostranstvo a ja sam shvatio da sam bisex. Godina: 1991 Iz: Nis Status: slobodan Opis: Zovem se Veljko. Ja na tebi, ti na meni. Moje velike sise, dobra guza i prljava masta, skroz ce. Odricanje odgovornosti: 100% besplatno osnovno clanstvo omogucava Vam surfovanje sajtom, gledanje profila, slanje flertova i uredivanje Vaseg profila. Dodavanje, brisanje, uredivanje novih ukupno pregleda: 1, danas: 1 Moler sa dugogodisnjim iskustvom nudi usluge molerskih radova. Cena ulaznice za parove je 1000 dinara, za print pojedince 6000 dinara.
gay gora madhur svare
He recalls the guerrilla-style actions carried out in post-war Croatia, when gay activists put up anti-homophobic posters at night. In 2009, three men attacked a 27-year-old man who was returning from the June 13 Pride march, breaking his nose. If not, another crime involving homophobia will have passed unrecorded. Volim da dominiram,da mi lizete jaja i dlakavu guzu... Mixed nudist beaches provide another place where gays can express their sexuality, and are popular in summer. Bilo da se radi o ozbiljnoj vezi, neobaveznom viđanju ili kvalitetnom druženju, kod nas ćeš pronaći momka za bilo koju varijantu. MOLE SE TAKVI PORTALI DA NE UPLACUJU BANERE DOK NAS PRVO NE KONTAKTIRAJU. Vrijeme je da upoznaš druge gej i biseksualne frajere i istražiš svoju seksualnost bezbjedno i pouzdano, iz udobnosti sopstvenog doma. Izaberi ono sto je po tvom ukusu i posalji na broj 1077. ZELIO BI UPOZNATI LIJEPOG,AKTIVNOG GAY MUSKARCA ZA DRUZENJE. Even such small, traditionalist states as Albania, Bosnia, Kosovo and Macedonia have more than one LGBT organization.
[Opuštajuće masaže rijeka|Sex erotske price|Zene vole dopisivanje]
komentiraj (0) * ispiši * #
Www.iskrica.com online - Susret s djevojkom
www.datingvr.ru
Click here: Www.iskrica.com online
Les moteurs de recherche comprennent les images par leurs balises alt. Evo upravo na sebi imam jedan šljašteći đemper. Koje mogućnosti osim slanja poruka vam nudi Iskrica?
Il est trčs important d'utiliser des photos sur votre site Web pour faire apparaître les principaux concepts de votre site Web. Site owners who install the Alexa Certify Code on their website can choose to display their Certified Metrics, such as Monthly Unique Visitors and Pageviews, if they wish. This time doesn't include the time to load all images and stylesheets, for example.
Tko je online? - These metrics are updated monthly. Nepopravljivo oprezan a Opiši osobu koju želiš upoznati.
Zoya333 ID: 1230246 Žena, oko 49 godina, Krapinsko-zagorska, Hrvatska, Vodenjak. Uvijek sam online Kako bi opisao la svoj posao? Socijalne službe Koliko si zadovoljan a sa srećom u svom životu? Planiram napokon preuzeti kontrolu nad vlastitim životom Po tome što i koga tražim, nazvao la bih sebe.. Nepopravljivo oprezan a Opiši osobu koju želiš upoznati. Koje osobine su ti najprivlačnije? Poželjno je da se jave visoki tipovi i oni koji se nadaju da će započeti ozbiljnu vezu. Koje navike te kod drugih najviše iritiraju? Opiši sebe kao osobu, opiši svoj izgled. Ovo je dobro mjesto da se opišeš ukoliko nemaš fotografiju. Normalna, realna i pristojna. Onaj s kim u razgovoru osjetim : e to je to. Što je za tebe sexy? Što je za tebe sexy na tvom partneru? Osmijeh Koji su neki od tvojih životnih ciljeva? Gdje vidiš sebe u naredne dvije ili pet godina? Ne znam ni što će biti sutra!!! Postoji li još nešto što želiš reći, a ova pitanja nisu pokrila? Ne zanimaju me avanturisti ni tipovi u brakovima i kojekakvim vezama. Nisam za beskrajna dopisivanja, ali ni za susret nakon tri poruke. Budite maštoviti i ne postavljajte policijska pitanja kao npr. Iskreno, briga me kako se tko zove,. Važnije je zašto smo tu, jesu li nam usklađeni interesi, tražimo li isto, kaj nam odgovara, a kaj ne.
Shimmer and Shine Episode 3 online video cutter com 1
Što je za tebe sexy na tvom partneru? Izlazite, upoznajte ljude gdje god stignete, a kad ste već doma ili imate malo vremena na poslu ulogirajte se na Iskricu ili neki drugi takav servis , jer tko zna, možda vam se baš tamo posreći! Ako sam dobro pohvatala, ti si s Pašmana ili Ugljana oprosti ako sam što krivo povezala a htjela sam reći da je moja svekrva s jednog od ta dva otoka i kad se ona nađe sa svojima meni je to ravno kineskom. Webmasters, les publicistes et les réseaux publicitaires d'évaluer votre site Web qui se basent sur l'estimation de rang alexa de votre site ou un journal en ligne. Kombinacija također nije zanemariva opcija, jednostavno kroz naslov poruke pozovite osobu da vam se javi na e-mail adresu koju naravno također stavite u taj naslov poruke. Za kraj, Iskricu bih preporučio da isprobate, nemate što izgubiti, ali osobno mi to nikada ne bi bio glavni fokus. Samo moj računovođa zna Kakvo je tvoje obrazovanje: Završen fakultet Koja je tvoja omiljena zanimacija na otvorenom prostoru?
[Smokva vrste|Seks sa starijim damama|Sex jeba]
Oznake: www.datingvr.ru
komentiraj (0) * ispiši * #
