Znam da će ovo zvučati kao još jedan nostalgični osvrt na to kako starimo te kako vrijeme brzo prolazi...no što ću,ta me misao zaokuplja,što sam starija to sve češće.
Sretoh danas Kristijana,malca koji je išao s mojim bratom u razred i za kojeg sam uvijek mislila kako je sladak..no,uvijek mi je pao na pamet i ono "šteta što je tako mlad"...Danas mi se učinio sve samo ne mlad.
Uzgoio je trbušinu,kosa mu je bila masna,brada stara 3 dana (i to ne ona mužjački privlačna),kosa prošarana sijedima...čak mu je i vid oslabio pa nosi naočale.
Pozdravioo me,nisam ga ,u prvi mah,,ni prepoznala...zastadosmo popričati...ajme majko!!!Pa on je nekoć bio frajer za kojim je čeznula svaka curica od 5-8 .og razreda,uključujući i mene,malo stariju koku!
Ispričao mi kako se oženio,ima dijete,izgrdio me što se ja još nisam udala i nadrobio nešto nevješto vezano za moj biološki sat i otišao.
Gledala sam za njim u čudu.Otišao je pobjedonosno misleći kako me impresionirao svojom životnom pričom..jer "samo lijenčine studiraju" i "pravi ljudi rade i žene se"
I ne znam zašto me se taj susret tako dojmio i nisam mogla ne zapitati se tko je od nas dvoje sretniji!
Vjerovatno on.
|