|
Oke, probudila sam se konacno iz mrtvih. Spavala sam gotovo cijeli dan i to zato jer sam umorna i iscrpljena. Pozitivno iscrpljena. JAKO pozitivno iscrpljena. A to je, jelte, zato što sam bila na Apocalypticinom koncertu. Ljudi mo'i, bilo je
PRE - DO - BRO ! PRE – FUCKING - DOBRO!
Dakle.
Zadnja stanica – gl. kolodvor Zagreb. Izlazim, kisnem do kože nakon prijeđenih 20 metara (a lijepo mi mama kaže da uzmem kišobran. «Mneće mi trebat.» - reče Katarina Vakula samouvjereno), Šula čeka na kolodvoru s kišobranom u rukama, kartama u džepu, glavom na ramenu. Sve na mjestu.
Odlazimo do stana. Točnije rečeno, do zgrade, jer u stan nismo mogli ući. NARAVNO da sam uzela pogrešan ključ od ulaznih vrata.
Tako tipično ja. Nakon vrzmanja pred ulaznim vratima u nadi da će naići neki stanar s ključem, odlučimo se za drastičnu mjeru – zvonjenje nekoj dobroj duši da nam otključa. To vam je jedna zgrada dvaJstprvog stoljeća gdje bez ključa nema ulaska. Tak da onda pozvoniš određenom stanaru, kažeš da trebaš ući i on ti pritiskom na jedno dugme u svom stanu otključa vrata. Metodom slučajnog uzorka pritišćem zvono.
«Da, tko je?» - začuje se ženski glas s druge strane.
«Ovaaaj, ja sam. Vi me ne znate, al jel bi mi mogli otključat' ulazna vrata, nemam ključa?»
Oh, govorničkih li sposobnosti! :D
Oke, ušli smo i sve to, al to da nemam ključa je značilo da ne mogu prespavati u stanu kak sam si zamislila i sutradan lajsat po Zg-u, jer ne mogu nakon koncerta u neznamkoliko sati zvonit nekom normalnom tko već vjerojatno spava da mi otključa. Isto tako je značilo da svu prtljagu koja mi neće trebati (pidžama, roba, tojletni pribor etc.) moram drkljačit sa sobom na koncert i da se u sitne sate moram vraćati kući vlakom punim perverznjaka, pljačkaša, ubojica koji samo čekaju mlado krhko djevojče poput mene da ju siluju, orobe, prodaju u bijelo roblje, ubiju.
Dobro sam, hvala na pitanju.
Oko osam, kad je zakazan početak, odlazimo u Lisinski gdje se konc. održava.
Stvorila se već poprilična gužva. Darkeri gdje se okreneš. Koža vam, lanac tam. Odjednom sam se suočila s nekim osjećajem nepripadnosti. :D No dobro, malo bolji pogled na sve te ljude je osim darkera otkrivao i roditelje i djecu koji su zajedno došli na koncert i izblajhane ušminkane ženskice, i mlado, i staro, svakakve tipove ljudi, što govori nešto o toj glazbi (inače spoj klasike i metala, 4 violončela + bubanj, probavljivo za šire mase.).
Početak je kasnio sat vremena, al dobro. Kako rekoh, prikratili smo vrijeme odmjeravanjem i komentiranjem svakakih nekakih ljudi. Oglasilo se zvono za ulazak u dvoranu. Weee! Zauzimamo mjesta, bacamo pogled na predobro sređenu pozornicu s nekim cool Apocalyptica stolicama gdje oni sjede, platnom iza, bubnjevima na kojima će Miiko kasnije lupat ko pravi.
Većina slika je mutna jer je teško uslikati jasniju sliku s funkcijom na aparatu koja se podešava kad je zamračeno.
Na pozornicu je prva izašla Ana Rucner, predobro odsvirala svoje, a bome ni scenski nastup nije bio loš. Testosteron se gotovo mogao namirisati u zraku kad je u ultrakratkoj poluprozirnoj haljinici sjela na stolicu i raširila noge da smjesti violončelo.
Zatim mala stanka. Ponovno zvono. Počinje. Actually ću čuti i vidjeti Apocalypticu UŽIVO. Ima li tko vode da me polije kad padnem unesvijest?!!
Zamračenje pozornice, na pozornicu izlazi 5 muških silueta, u dvorani cika, vriska, euforija, adrenalin u nebesa. A bome i ženski hormoni. :D
Kako izreći neizrecivo? (pjesnikinka i po) Uživo zvuče milijun puta bolje, izgledaju milijun puta bolje, općenito su milijun puta bolji i općenito su najbolja grupa na svijetu. Jesu i gotovo. Scenski nastup također fenomenalan. Još kad dvojica najkosmatijih, Pertuu i Eicca, počnu istodobno mahati kosom u ritmu glazbe...savršeno. U početku smo svi poslušno sjedili na svojim mjestima, al kasnije se u navali adrenalina dobar dio sjatio pred pozornicu. I tako Šula i ja, umjesto na mjestima Bogu iza leđa, završimo odmah ispred pozornice. :D
Neopisiv je osjećaj kad bend kojega tako obožavaš stoji tek koji metar od tebe i slušaš ih s te udaljenosti i gledaš ih s te udaljenosti...tako blizu, a tako daleko. *ah*
 
Prošlo je prebrzo. Al tako bi bilo i da su svirali 40 dana i 40 noći. Na pozornicu su se nakon naših "We want more" skandiranja vraćali još dva puta.
I da, Paavo je rekao "Janica Kostelić". :D Zapravo ga nisam skužila i tek u vlaku sam jednog NGovca koji se također vraćao s Apocalyptice pitala wtf je rekao. Tnx God, mislim da bi me to stalno kopkalo. :D
Žalite vi koji niste išli. Onako, iz dna duše.
 Apocalypticu ja volim.
|
