Ja, moj život i ja...

Pa... evo i mene nakon dugo vremena sam se udostojila napisat novi possstt!!! Prvo hvala vam na vašim malim komentarićima... kako ste mi???danas sam imala tijelesni..grrrrrr...dobila sa 3 i 4... al nije bed..sve će se to popravit..! šta da vam još kažem???a daaa.. sutra pišem biologiju držite mi fige...!!!a u četvrtak kemiju!!! nadam se da će bit lako...sad vas pozdravljam jer si idem ponovit biologiju..!!!kizzzan vas sveee od reda..!!!! bokić...***


evo malo tužnih trenutaka..:(



PTICE UMIRU PJEVAJUĆI

Prema jednoj legendi postoji ptica koja
pjeva samo jednom u svom životu, ljepše nego bilo koji drugi stvor na Zemlji. Od trenutka kad napusti gnijezdo ta ptica traži trnovito drvo i nema mira dok ga ne nađe. Uvuče se među njegove dvije, isprepletene grane i pjevajući nabode svoje tijelo na najduži, najoštriji trn. Dok umire njena bol prerasta u pjesmu, daleko ljepšu pjesmu od slavuja ili ševe. Cijena te predivne pjesme je život, ali čitav svijet zaostaje da sluša, a Bog se na nebu osmjehuje. JER ONO NAJBOLJE ŠTO POSTOJI, MOŽE SE DOBITI SAMO PO CIJENI VELIKE BOLI...

- ili bar tako kaže legenda...-


Mi smo ono što jesmo, to je sve. Kao one ptice iz stare keltske legende koje s trnom u grudima pjevaju i umiru. Zato što moraju, zato što ih nešto tjera na to. Možemo znati da postupamo pogrešno čak i prije nego našto uradimo, ai ta spoznaja na može utjecati na ishod niti ga izmijeniti, zar ne? Svatko od nas pjeva svoju malu pjesmu, uvjeren da je to naljepša pjesma što ju je svijet ikad čuo. Mi sami stvaramo trn za sebe i nikad ne zastanemo da razmišljamo o cijeni. Sve što znamo je trpjeti bol i govoriti sebi da je stvar vrijedna žrtve-


Ptica s trnom u grudima pokorava se nekom nepromjenjivom zakonu; on je tjera da se nabode na trn i umre pjevajući. U tom trenutku kad joj trn prodre u grudi, ona nije svjesna da joj donosi smrt ; jednostavno pjeva dok u njoj ima snage za posljednji pjev. Mi, međutim, kad zabijemo sebi trn u grudi, mi znamo. Razumijemo. A ipak to čujemo.-