nedjelja, 21.07.2013.
Priče s plaže koje sam možda izmislila, a možda i nisam
Prva
Jednoga ljeta na jednoj plaži lagani povjetarac je po prvi put
puhao u smjeru koji je omogućio susret rahmetli kokoše ispečene
za sendvič i plavog mora darovanog ljudima za život.
Susretu smo svjedočili: moja prijateljica, nazovimo je Tihana, ja,
jedan tata, njegov sin i drugi tata i njegov sin.
Koliko me sjećanje služi iz njihovog razgovora doznala sam
kako dva muškarca tijesno vežu dvije sestre koje su oženili.
Međutim tema ove priče nisu ni sestre ni kokoši ni more ni prijateljstvo.
Bio je kasni rujan i na plaži zaista nije bilo nikoga osim nas šest živih i
jednog pohanog svjedoka koji se ne računa.
Događaj koji se zbio nepovratno će promijeniti samo moj pogled na
svijet, dok će poglede navedenih promijeniti neke druge, važnije i
značajnije stvari o kojima neću sada pisati.
Nakon što smo se okupale, Tihana i ja samo otpuhivale dimove u zrak
i sa zanimanjem promatrale neobično društvo koje se skrasilo nekih tri metra ispod naših ručnika.
Na prvi pogled je bilo jasno da su muškarci prognani iz svojih domova
i to sa djecom kako bi njihove srodne duše uživale u samoći čisteći pećnicu ili napu od tvrdokorne masnoće.
S čuđenjem su promatrali predmete koje su im žene spakirale u velike torbe
za more i sa divljenjem zaključili kako uz jogurt stoji i mala žličica u onoj kesici za meso
kako se ne bi kontaminirala sprejem sa zaštitnim faktorom 50.
Nakon što su završili sa raspremanjem magičnih torbi, u mislima su zaključili
kako bi francuski vojnici spremno dočekali rusku zimu da su ih pakirale njihove žene.
Iza kratkog kupanja i brčkanja sa djecom, muškarci su sjeli na ručnike i časkali dok su djeca
kao što to obično u pričama bude, skakutala oko njih.
Nakon nekog vremena, stariji dječak, nazovimo ga Petar, unatoč svojoj dobi od 6 godina je skakutao gol
i točno iznad mjesta gdje je njegov otac sjedio je čučnuo i
(koliko god se trudila ovo napisati u nekoj umjetnički prenesenoj formi,
ipak odustajem pritisnuta realnošću samog akta)
posrao jedno za njegovu dob i stas razmjerno veliko govno.
Nevolja nijemih svjedoka, slično kako i u istoimenoj mini seriji je ta što su mrtvi i/ili izabiru ostati nijemi.
Tihana i ja smo svjedočile tom aktu i u naletu prigušenog smijeha smo odlučile ne reagirati i upozoriti
nesretnog oca kako se svega par centimetara od njegove ruke nalazi govno.
Naravno da je samoj odluci prethodila kratka rasprava o moralnosti te šutnje,
ali mi smo je kao takvu donijele i odlučile stati iza nje.
Ono što je posebno zaintrigiralo moju pažnju bilo je ponašanje dječaka,
koji nakon obavljene nužde nastavlja s bezbrižnom igrom i uživa kao da
ljeto vječno traje i kao da govna koja ga nužno prate mogu ostati nezamijećena.
Međutim, kako što život nije talijanska kanocona, tako će i govno iz ove priče zamjetiti prvo
šogor i na njegovu prisutnost upozoriti Petrovog oca, a Tihana i ja ćemo leći na ručnike i
praviti se da promatramo jata galebova iznad nas.
Muškarci, sretni što je njihova nezgoda prošla nezapaženo, kratko raspravljaju i Petrov otac,
pogleda nas i shvati da mi znamo,
složi sinov ručnik na pola, uzme lopaticu za pijesak i govno stavlja na sredinu ručnika
koji onda još jednom prepolovi, spremi u torbu zajedno s ostalim stvarima i odlazi sa plaže.
Nakon njihovog odlaska, naše su misli bile sa ženom koja će kroz nekoliko minuta biti suočena
sa sranjem koje su joj priredili njeni voljeni.
Druga
Jednog sasvim drugog ljeta na jednoj sasvim drugačijoj plaži koju krasi ugostiteljski
obrt Biser čiji naziv više zvuči kao ironija s obzirom na izgled lokala, masa ljudi se sunčala,
mazala, tuširala, dovikivala, istiskala prištiće sa muževih leđa,
ušutkivala uplakanu djecu, dovikivala se sa prijateljima i radila ono što je već uobičajeno i društveno prihvatljivo ponašanje
ljudi na plaži.
Opet sam u društvu svoje prijateljice, nazovimo je Tihana i nas dvije smo bile na malo zabačenijem dijelu plaže
u plićaku, a točno iznad nas se nalazila jedna žena u četrdesetim godinama koja se sunčala potrbuške i skinula
gornji dio svog kričavo zelenog kostima kako joj ne bi ostala ona bijela crta.
Kraj nje je ležala Glorija koju je lagani povjetarac listao i zastao na pričama s kraljevskih dvora
kao što to u pričama obično bude slučaj.
Žena je bila sasvim obična kupačica, nešto bujnijeg izgleda i na plaži je bila bez društva.
Dok smo se mi brčkale u plićaku i promatrale svijet jedan čovjek, također u četrdesetim godinama je
privukao našu pažnju jer se nekako neobično šuljajući kretao prema usnuloj čitateljici Glorije.
Koliko smo tada mogle vidjeti, nitko od drugih kupača nije pratio njegovo kretanje, a on sam je bio toliko usmjeren
na svoj pijen da nije primjetio nas u moru.
Lagano se došuljao iznad preplanulih (bez crte) obnaženih leđa žene i lagano uzeo mlijeko za tijelo koje se nalazilo
u blizini njene glave te nježno izlio pozamašnu količinu bijele tekućine.
Kako je žena očito bila u snu, nije se prenula na taj neobičan događaj i
muškarac je počeo rukama razmazivati mlijeko.
Tada se trgnula i ugledala neznanca iznad sebe, ali je zbog odsutnosti gornjeg dijela kostima bila
onesposobljena za borbu. Njezin vrisak i skok su prošli nezamijećeno u žamoru plaže, a nespretno
pokrivanje bujnog poprsja izazvalo je smijeh samo jedne skupine muškaraca koji su svom priki čestitali na
hrabrom činu.
Žena je u nevjerici gledala oko sebe, ali nije naišla na susretljiv pogled jer nitko od njenih plažnih susjeda nije
vidio što se dogodilo.
Pogledala je doduše prema nama u plaži, ali smo mi kao svi nijemi svjedoci koji drže do sebe zaronile i pravile se da
ništa nismo vidjele.
- 17:30 -
Komentari (22) - Isprintaj - #