utorak, 13.11.2012.
Kad Miki kaže da se boji
Ona živi u jednoj od onih zgrada koje u prizemlju nemaju tele 2 dućan s opremom
ni pekaru ni onu ženu koja prosi, nastanila se u sasvim bezličnom objektu koji
po ničemu nećeš pamtiti
i često se boji izići iz stana na trećem katu.
A zašto bi i izlazila kada je u njemu prate pogledi malih keramičkih dupina,
djevojčica sa šeširom (koje više nigdje ne žive, niti na bilježnicama iz kemije),
zatim zeko, patke i još neke druge životinje kojima ne znam ime, a da znam
mislila bi da se zovu plamenac.
Svakoga jutra dok pije kavu baci pogled na labuda i njegovu širu rodbinu,
pa se jedini put u danu nasmije, ali samo krajičkom usne jer se sjeti neke od zgoda
sa sindikalnih putovanja na kojima ih je kupovala.
Kasnije satima gleda kroz prozor i promatra ulicu i svakog prolaznika
bez iznimke stavi u kontekst nekog izmišljenog života ili misli i tako se zabavlja
živeći popodnevne sate tuđe rečenice i tuđe korake.
Uvečer prije spavanja otvori internet (sprovodi.hr) pa gleda
fotografije snimljene na sprovodu nekog mladog redatelja, pa se sažali
nad nesretnim licima u crnini, onda je to odvede do sprovoda nekog dječaka
ubijenog u centru grada,njegovi prijatelji nose bijele ruže i to je jako tužno,
onda opet sa strane klikne na sprovod Ivice Račana
pa se začudi kako je Mateša propao i na kraju odgleda i slike sa sprovoda pokojnog
pape pa pokušava dokučiti je li onaj Njemac već tada znao da će njega izabrati.
Žena tvrdila da posjeduje ukleti toster koji govori 'ja sam vrag', onda smrt na autocesti, trojica
kritično, dvojica izgubila život. Curica umrla nakon što ju je otac pretukao bičem i užarenom metalnom šipkom.Tri godine silovao i zlostavljao vlastite kćeri.
Istu tu večer krajičkom oka baci pogled na teve pa vidi kako neka Hurem odbija ići u sultanove odaje, a to je napisano onim sitnim slovima koja se pojave na vijestima retelea, a iznad
toga je slika vlaka i natpis Strojovođa koji je ubio djevojčicu nije bio pijan.
Već duže vrijeme joj se piški, ali sama je u stanu i zna da neće stići upaliti svjetlo u hodniku (mrkli mrak),
a slike ljudi u crnini i uplakanih majki, tužnih zagrljaja, vlakova u noći i kurvi iz harema joj
prave društvo i vani baš u tom času prolazi hitna (da strojovođi nije pozilo?),
pa ostaje sjediti hipnotizirana strahom.
Poželi neku sretnu vijest i ugleda sretan par, lijepo izgledaju zajedno, doduše on
je malo namrgođen, ali vole se to je jasno.
Saučešće porodici, nisam hteo jbg, izjednačiću sad, prenesite saučešće mojoj mami, recite joj da je volim.
***
Gospođu iz ove priče su pronašli nakon tjedan dana u stanu ukočenu za računalom na
kojem je lagano titrao ovaj članak. Vrijedni inspektori su odmah zaključili da je umrla uslijed šoka, a patolog je potvrdio da je došlo do zatajenja rada srca.
Ni vrijedni inspektori ni patolog nisu mogli prepostaviti da su gospođu iz ove priče ubile njezine zadnje misli satkane od straha da nju nitko neće iz ljubavi ubiti, straha da ubojica neće pokajanje objaviti na knjizi lica, straha da to pokajanje neće objaviti svi portali na koje dobri građani klikaju, straha da je njezin ubojica neće voljeti hladnu i zgrčenu, straha da njenoj majci nitko neće izaziti sućuti.
U zadnjim trenucima prožeo je strah da njezin život nema link na browsing history i da nikoga
od surfera put neće dovesti do njega.
- 22:17 -
Komentari (12) - Isprintaj - #