nedjelja, 07.10.2007.

.....tuzno sjecanje....

Ovaj post cu posvetiti svojoj baki..to jest prabaki..koja je napustila zemaljski zivot prije tocno godinu dana.......borila se za zivot od teske bolesti negdje godinu dana....mjesecima je odlazila u Zagreb na preglede..u Petrovu bolnicu...svaki puta s njom bi isla baka..i moja mama....a djed bi ih vozio...jer prabaka nije mogla vise puno hodati....inace necu vise pisat prabaka...nego baka...jer uvijek sam je zvala baka.....i tako je moja baka mjesecima odlazila..i odlazila doktorima....uvijek bi nosila doktorima neki mali znak paznje....ona je bila takva osoba.....uvijek bi svima sve dala...posljednjih mjeseci...vise nije odlazila na preglede....nije posjecivala doktore....jer na zadnjem pregledu u Zagrebu....rekli su nam doktori..i cijela komisija...da se blizi njen zadnji dan....da joj vise nema pomoci....baki to nismo rekli....jer ona je vjerovala da ce ozdraviti...i da sve bude kak i prije....s doktorima smo se dogovorili kako ce baki doma dolaziti medicinska sestra...a baki smo objasnili kak je bolje da joj ljepo svaki dan dolazi med. sestra doma....i tak je svaki dan dolazila med. sestra....svaki dan su uz nju bili clanovi moje obitelji...i ja...naravno.....i tak je to bilo neko vrijeme dok je doslo tesko..moja baka vise nije mogla ustati iz kreveta...nije mogla sama jesti...svaki dan bi se ona molila Bogu...a i mi svi...ali bilo je jos i gore...baka vise nije osjecala ni kakva je hrana...dal je ljuta...kisela...slatka....bilea je jako slaba...nis vise nije jela....samo je prek slamcice pila voda...i vodu...tad su joj doktori dali neko mljeko...s nemam pojima cim...koje je pila....po cjele dane nije spavala.....samo je vikala...joj...joj...kak me boli....pa je dobila neke flastere u kojima je bil morfijum...nekaj kaj joj je smanjilo bolove....nekolko puta pala je s kreveta u noci....pa se i udarila....svaku noc jedan clan obitelji bil je uz nju.....flasteri joj vise nisu pomagali.....ono mljeko nije vise htela piti...samo vodu....pozvali smo joj svecenika koji joj je dal bolesnicko pomazanje....zatim je pocela zaboravljat kak se ko zove....samo je zvala svoju mamu...i sestru....koje su vec duze vrijeme bile na drugom svijetu..vise nije ni mogla pricati...a posle je jedva drzala otvorene oci...i tak je jedne subote...prestal njen zivot na zemlji...teta je taj put otisla u njenu sobu pogledat ju...ali ona je prestala zivjeti...teta je istrcala iz sobe govoreci...gotovo je...baka je umrla..kad sam to cula....nisam bila ni svjesna kaj radim...hodala sam po kuci....zvala mamu...krenula sam u njezinu sobu ali nisam mogla.....plakala sam pred vratima....odjedamput je bila samo tisina...uz plac....ljudi su dolazili...i dolazili...nekej su govorili...a ja sam ih zbunjno gledala...kad su se svi maknuli malo iz sobe...opet sam krenula u sobu....pogledala sam ju kak lezi...spremna...ko da nekam ide....dosla su kola koja su ju vozila....bila je to njezina zadnja voznja...na dvoristu su se samo culi krikovi...baka.....ili mama......uz nju smo u mrtvacnici prakticki prespavali...a sljedeci dan je bil sprovod...ne kuzim zakaj...zakaj je bas morala tak brzo otici...a svu njegu smo joj dali...sve kaj joj je trebalo imala je tu.


shvatila sam koliko mi je zapravo baka znacila.....zivot bez nje tak je tezak...a sjecanje na nju jos je gore...tuzno je......znas baka da te volimo svi...mi znamo da i ti volis nas