MIRISI TUGE

25.01.2020.



slika: digital art

Još ti pišem i čekam,
da tvoja tišina progovori,
usamljen razbijam ovo trulo vreme
i tako tih negujem misli jedinom željom
u koju i povređen verujem,
još osećam i borim se
sa spostvenim uzdahom
što sam ponovo dozvolio,
da budem zgazen i odbačen
od nekog trajanja
u koje sam se kleo.

Usamljen u sobi vremena
vajam tvoj lik i svaku crtu
naše sreće pažljivo iscrtavam,
na svaku liniju dodajem uzdah
kao tačku na kraju svake ispisane misli.

Tražim onu vedrinu
što je osmeh pojela onog dana
kada je i treptaj postao težak,
razvlačim vreme boreći se protiv zaborava,
ugušen sačinjavam tvoje biće
od onoga što mi je ostalo,
a vreme prolazi,
guta i briše moje osmehe.

Nečujno prolazim pored sreće
koja stoji zaglavljena između dodira,
samo je ona bila stvarna
u svakom trenu koji sam živeo,
ali je krila mirise tuge svaki put
kada si se nadala,
da večnost nema svoj kraj.


...milica.v

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.