utorak, 18.09.2007.
Dear Katy...
|
Pročitala sam ovo,i obećavam ti da ću pročitati svaki put kad se budem htjela podsjetiti zašto sam zapravo otišla iz Dubrovnika. Slične smo, jer biramo letjeti a ne se valjati u mulju,ma što drugi o tome mislili.... Gdje živimo,ako je kontroverzno imati san i sljediti ga, ako je opasno imati muda i početi iznova...? Prije par dana sam gledala kroz prozor u ove Trešnjevačke zgrade, i plakala ko malo dijete. Febra 39, i kašalj koji mi uopće ne dopušta disati normalno i ta nemoguća bol u prsima...Prvi put u životu, u blizini nema nikoga tko bi mi mogao pomoći, skuhati čaj, ili donjeti nešto za jesti (ne možeš ni dostavu cijelo vrijeme,zgadi ti se)... Ništa, ne može se od zraka živjeti;tako bolesna pošla sama po hranu i ljekove... I idem tuda,među tim ljudima, gdje nikoga ne poznam i pitam se što mi je sve to trebalo i koliko bi mi bilo lakše da sam ostala doma...u cijeloj toj melankoniji koja me ponjela, zapnem za neki glupi kamen na koji još nisam naviknula...I tako cijela spižđena prospem se na sred ulice, rasparam trenerku i raskrvarim oba dva koljena ... Sjedim tako tu i vadim kamenčić iz rane očiju punih suza i osjećam se ko najadnije biće u svemiru... I ...što ću... jednostavno ustanem, otresem prašinu s guzice,dignem glavu i krenem dalje... Jer što su glupe ogrebotine i malo krvi da me mogu zaustaviti ili usporiti?Pa jača sam ja od toga.Znam da jesam. Ako sam već ovdje nemam vremena za plakanje,bolje bi mi bilo da gledam kuda hodam.... Misliš da ne postoje ljudi koji ne vjeruju u mene nego misle da je privatna škola u Zagrebu hir dobrostojeće ramežene glupačice....??? Maa, znaš što? JEBE MI SE. Ne znaima me uopće što misle svi oni koji se smatraju boljima i pametnijima od mene... Boli me briga što pričaju i što će pričati.... Pitam se samo koliko bi se njih na ovo odlučilo...? Dođe ti trenutak kad skužiš da si tu zbog sebe a ne zbog usranih ''prijatelja'' koji nisu i neće biti tu za tebe kad ti je najteže... I tu je ta savršenost usamljenosti koja te nauči kako da sama sebi postaneš najvažnija,i kako se na nikoga ne možeš osloniti ... I da, možda mi je i ljubav trenutno u kurcu jer nema nikoga tko će me nazvati i reći mi da će sutra biti bolje, zapravo, ovdje nema nikoga tko će me zagrliti i poljubiti....Ali čega nema bez toga se itekako može... Jer već sutra se možda pojavi ta osoba...A ja ću voljeti i danas i sutra, uvijek ću voljeti, bez sustezanja i bezuvjetno, čak i pod cijenu da će boljeti.....Jer shvatila sam da jedino to ono što te pokreće onda kad se nagomilaju najtamniji oblaci ... Uvijek će biti onih koji će bez obzira na sve vjerovati u tebe i znati da upravo ti možeš napraviti sve što si zamislila.I ti to znaš Katy, ti to znaš. Jer koliko god znamo pretjerivati (na onaj naš prekrasni naćin), smijati se kad nam je najteže jer zadnji tjedan ispravljamo 5 predmeta, i plakati jer nam u ljubavi ne ide baš uvijek kako bi mi to htjele; znamo i kako krenuti dalje onda kad bi nas neki radije vidjeli u suzama i zatvorene u te naše Zidine. Ali vjeruj mi, nikakve zidine ne postoje,stvaramo ih mi sami. I nitko, apsolutno nitko te ne može spriječiti da poletiš. Dok vjeruješ u sebe i ja ću vjerovati. A kad se prestrašiš bit ću jedna od onih koji će još uvijek biti tu. Ti to možeš. Volim te jer im se ne daš. xoxoxo |
- 08:46 - Reci mi -_- Isprintaj -
|
Dnevnik.hr |