Hygge

Iv 1,1-18

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo;
I svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan.
On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu.
Ne bijaše on Svjetlo, nego - da posvjedoči za Svjetlo.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet;
bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.
K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.
A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego - od Boga.
I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine.
Ivan svjedoči za njega. Viče: "To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!"
Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.
Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Petak, 31. prosinca 2010.

Iv 1,1-18

Veličanstveni uvodnik u Ivanovo Evanđelje, upravo kao što su veličanstveni i portali na velikim crkvama, prvostolnicama. Čovjek treba unići u zdanje, u tajnu Osobe, tajnu Isusa Krista kroz veličanstvena vrata i onda se diviti zdanju - osobi u kojoj je sama Božja Slava.

Ovo smo Evanđelje čuli na sami Božić, u dnevnoj svetoj Misi. Nema tu više ni Betlehema, ni štale ni životinja, ni pastira ni anđela, sve je zavijeno u nekakav neobičan rječnik, u veličinu tajne samoga Boga. Nemamo ovdje govora o Djetetu ni Majci, nema onoga što Božić čini Božićom, nego je ovo uzvišeni rječnik kojim se želi osvijetliti Isusova osoba, iznutra i izvana. I ovdje je govor o svjetlu koje svijetli u tami - kao ono u betlehemskoj noći. Govori se o Božjoj slavi koju možemo promatrati u tajni utjelovljene Riječi kao milost nad milostima. Dade se tu naslutiti i betlehemska spilja jer se govori o dolasku k svojima koji ga ne primiše, ne bijaše za njega mjesta u gradu ni svratištu.

Kad se dobro promotri, ne govori ono ni o čemu drugome nego o dolasku Boga među nas, samo iz druge perspektive, s drugoga zrenika. Dok Luka i Matej u svojim spisima pripovijedaju Isusove zemaljske početke i zemaljsku povijest, te otvaraju kroz tu povijest pristup u Isusovu osobu te Božje djelo u njemu, dotle Ivan - s orlovskih visina - promatra tajnu Boga od vječnosti. Taj se Bog utjelovljuje u vremenu, uzima tijelo i krv običnoga čovjeka, u Isusovoj osobi. Ovaj proslov sadrži bitne riječi, zapravo sadržaj cjelokupnoga Božića i vremena oko Božića: I Riječ je tijelom postala i među nama prebivala. Na Božić ne slavimo rođddendan bilo koga čovjeka, bilo koje ljudske veličine, a bilo ih je kroz povijest dosta. Ne slavimo ni tajnu djetinjstva, tajnu malene djece koja nas zadivljuju, kojima se divimo, njihovoj čistoći, nevinosti, otvorenosti, svim mogućnostima koje su u njima pohranjene.

Pa i to nepotrošeno i nevino jednom će ocvasti, nestati, postat će plijenom smrti. “Riječ je tijelom postala” - ovo je Dijete Božji Sin. To nam govore riječi Ivanova Proslova. Bog je među nama, stupio u zajedništvo ljudske sudbine. Povezao se sudbinski s čovjekom, to Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, i ostao čovjek. To je poruka Božića, temeljna misao kršćanstva. Vječni je smisao stupio među nas, postao jedan od nas da ga možemo doticati, gledati. Ono što ovdje Ivan naziva ‘riječ’ dade se prevesti i s riječju ‘smisao’. I Smisao je postao čovjekom. Taj pak smisao nije puka ideja, nego nama okrenuto Božje lice. Smisao postaje čovjekom u Isusu Kristu, postaje Sinom živoga Boga.

Mnogi će reći: Odveć lijepo da bi bilo stvarno. Ovaj Smisao upustio se u borbu protiv besmisla života i povijesti. Bog nije neko daleko biće, nepristupačna misao ili ideja, nego je taj Bog postao u Isusu jednim od nas. Krajnje blizak. Ima za nas vremena. Ako pak nema Boga, kako tvrde ateisti, onda nema ni svjetla, onda je zemlja prljava i mjesto tragedije.

“K svojima dođe - njegovi ga ne primiše”. Često nam je naš prkos draži od Božje ljubavi i dobrote, preponosni smo da bismo nešto primili iz tuđe ruke. Zatvaramo se u sebe. Naša nas oholost priječi prihvatiti Boga, naša oholost zalupljuje vratima pred Bogom i čovjekom. Nalik Herodu i njegovoj jeruzalemskoj družini koja se ne želi zaputiti prema Betlehemu. Bog dolazi potražiti svoje, a njegovi ga odbijaju, odbacuju. Biti Božja svojina - to je ljudski rod. Kad bismo ga primili, morali bismo se promijeniti.

Dolazi kao dijete, ne kao moć, vlast, kao mudrost, da nas porazi, nego kao dijete da nas obdari ljubavlju. Želi ne našu kapitulaciju nego našu ljubav. Dogodi li se to, doživjet ćemo njegovu slavu i moć na samima sebi. “Vidjesmo slavu njegovu” - čcculi smo u završetku Proslova. Slavu su vidjeli pastiri koji su se vratili od Novorođenoga svojim stadima, slavu su vidjeli oni mudraci s Istoka koji su došli pokloniti se Isusu. Slavu su njegovu vidjeli učenici koji su s njime boravili, s njime sve dijelili, a on im otvarao srca i oči za svoju osobu.

Tko vjeruje, vidi. Jesmo li vidjeli, progledali? Ili smo možda ostali slijepi. Dobro je vidio sveti Franjo kad je upriličio prve jaslice u Grecciu te kad je dijete zaživjelo na njegovim rukama. Tim je htio dati svima znak: Započeti ondje gdje je započeo i Isus svoj život. U siromaštvu, izvan grada, u ostavljenosti. Franjo je htio napraviti mjesto Gospodinu u svome srcu. Želi iskustvo staje, siromaštvo jasala. Nebo kao krov nad glavom, a tvrda zemlja kao tlo pod nogama. Jedno sa stvorenjem i svojim Bogom. Imao je mjesta za Isusa u svome životu i zato je postao i ostao do danas velik, nenadmašiv. Takvi su svi koji prime Gospodina Isusa u svoj život.

Izvor: