Today is tomorrow that worried us yesterday.

*Zvon! Zvon!*

"Dobar dan, knjižnica KM. Izvolite?"

-nakon 15 minuta…

*Zvon! Zvon!*

"Dobar dan, izvolite?"

-nakon 10 minuta…

*Zvon! Zvon!*

"Dobar dan. Izvolite? Knjižnica KM."

-nakon 5 minuta…

*Zvon…

"Knjižnica Izvolite. Dobar KM. Dan!"

Prekasno sam shvatila da sam potpuno zbrkala riječi i prije nego što je glas s druge strane telefona uspio doći do riječi, ja sam spustila slušalicu.
Prekorila sam samu sebe jer je to bilo jako nepristojno.

Otkad je gospođa McKellers otišla na pauzu, telefon zvoni non-stop.
Nisam čak ni imala vremena pregledati cijelu knjižnicu u potrazi za nekom dobrog knjigom za čitanje.

Uhvatila sam se rukama za glavu i duboko izdahnula.

Razmišljala sam je li pametno od mene da odem natrag gdje sam i bila ili da ostanem ovdje i pričekam idući telefonski poziv?
Kao odgovor sam dobila zvonjenje telefona.

Pročistila sam grlo i lijepo pozdravila osobu s druge strane.
Očekivala sam jezikovu juhu s druge strane jer sam pretpostavljala da je to ta ona ista osoba kojoj sam preklopila slušalicu prije nekoliko sekundi.

No, na moje veliko čuđenje: dočekao me topao, baršunasti muški glas. Odisao je jačinom, ali istovremeno nježno.

"Oprostite, ali je li tamo možda Arabella S. McKellers? Trebam s njom razgovarati."

Ostala sam. Mislim, nisam očekivala takvu dobru reakciju pa sam nekoliko sekundi samo buljila u slušalicu bez glasa.

"Halo?",ponovi glas i dalje pristojan.

"Mhpf.",blenem i zagrizem se za jezik.

"Molim?",upita glas s pomalo izvijenim smijehom.

Madeline, ti si idiot.

"Um. Ovdje sam. Ovaj…ja…",kažem i uhvatim se za glavu. "Arabella, mislim ovaj.. gospođa McKellers nije ovdje. Otišla je na kavu."

Bila sam toliko spetljana bez ikakvog razloga da sam se jako začudila kad sam se sjetila upitati ako ima kakvu poruku.

"Ovaj, ne treba. Nazvat ću kasnije.",reče glas s velikom pristojnošću i mogla sam se zakleti da sam negdje u pozadini čula prigušeni smijeh. "Hvala Vam. Pozdrav!"

"N-Ništa. Do viđenja."

Iako je veza već odavno bila izgubljena, nisam za to marila. I dalje mi je slušalica bila na uhu i slušala sam njegov glas zapamćen u mojoj glavi.

Ruke su mi se tresle dok sam polako spuštala slušalicu…
Glava mi je bila u potpunoj zbrci.
Doslovce sam mogla osjetiti kako će mi srce iste sekunde iskočiti iz grudi.

Uhvatila sam se za rub pulta. Na trenutak mi je prešlo crnilo preko očiju.
Mislila sam da ću pasti u nesvijest…

Smiri se, Maddy…koji ti je?!

Zbilja. Koji mi je klinac?

Otišla sam u WC i umila se hladnom vodom. Sva sreća da sam imala paketić papirnatih maramica u svom džepu. Smočila sam si i zatiljak i izašla iz zahoda s mokrom maramicom preko čela.

Bila sam sva vruća i sada sam se stvarno bojala da me nije uhvatila nekakva gripa ili viroza.

Sjela sam na obližnju stolicu i maramicom prošla po vratu, obrazima i općenito cijelom licu.
Da sam mjerila temperaturu-kladim se da je bila prešla 38.

Ostala sam takva još nekoliko minuta dok sama sebi nisam naredila da se sredim u protivnome ću samo zabrinuti gospođu McKellers i ona bi me sigurno poslala doma.
Nisam htjela ići doma.
Ostalo mi je još nekoliko minuta radnog vremena i nije bilo svrhe da me pusti ranije kad znam da mogu izdržati.
Moram.
A i znala sam kakve će biti mamina reakcija da me vidi ovakvu.
Poludjela bi iste sekunde, a to mi stvarno nije trebalo. Ni njoj, ni meni.

Duboko sam udahnula.

Polako sam dolazila sebi, osjećala sam to.
Oblio me hladan znoj, ali je zato vrućina splasnula. Osjetila sam olakšanje.
Što god da mi je bilo- nestalo je.
I makar ovo možda ludo zvučalo, taj osjećaj mi se na neku ruku čak i sviđao.
Ni sama ne znam zašto, ali lagala bih kad bi rekla da mi je mrzak.

'Okej, Maddy…sada pričaš gluposti', pomislim u sebi. 'Radije se vrati čitanju knjiga.'

Pa da.
Ja sam potpuno zaboravila na malu hrpu knjiga koju sam položila na stol za čitanje.
Čekale su me da ih otvorim, čitam i uživam.
Privlačile su me…

No, prije nego što sam im se uspjela približiti, morala sam nešto obaviti.
Pogledala sam na svoj ručni sat.
16:15
Gospođa McKellers se sad polako već trebala vratiti.

****

Bilo je oko 16:30 kada su se vrata knjižnice otvorila i kroz njih ušla ženska osoba.
Podigla sam svoj pogled s knjige koju sam držala u rukama.
Ne, nisam ju čitala. Samo sam gledala kratki sažetak koji se nalazio na kraju.

Gospođa McKellers mi je prišla, usput ostavljajući svoju torbicu na pult.
Imala je pomalo posramljen izraz lica iako nisam shvaćala zašto.

"Madeline, dušo..",progovorila je glasom kajanja. "Stvarno mi je žao što si me tako dugo čekala! Raspričala sam se s jednom svojom starom prijateljicom i potpuno izgubila pojam o vremenu. Molim te, oprosti mi!"

Odslušala sam ju do kraja, a onda odmahla rukom.

"Nije problem. Ne trebate se ispričavati.",rekla sam iskreno. "Nije mi bio problem ostati nekoliko minuta duže."

No, njen zabrinut pogled je i dalje ostao.

"Svejedno mislim da nije bilo u redu od mene da te ostavim ovdje posve samu dok se ja zabavljam. Platit ću ti ovaj prekovremeni rad, samo da znaš."

Ustala sam s stolice da joj proturječim, ali ona je podigla svoju ruku da me ušutka.

"Ne želim više o tome čuti, Madeline! Rekla sam svoje i bez komentara, molim.", dala mi je mali smiješak i otišla do pulta po svoju torbicu. "Je li bilo kakvih novosti dok me nije bilo?"

Tijekom cijele ove priče sam zaboravila na onaj telefonski poziv.
Progutala sam slinu i prišla joj, govoreći tko je sve zvao.

"Zvao vas je gospodin Dippet. Zahvaljuje vam se na savjetu koji ste mu dali…"
Gospođa McKellers se nasmiješila i rekla mi da nastavim.
"Onda je zvala gospođa Berth. Rekla je da joj se sviđa knjiga koju ste joj preporučili. A onda je zvao jedan mali dječak kojeg je zanimalo radno vrijeme knjižnice."

Gospođa McKellers je odmahla rukom i slabašno se nasmiješila.

"Ah, to ti je Murphy. Ne obaziri se na njega. Jadničak mali."

Bila sam zbunjena njegom reakcijom, pa mi je ona objasnila.

"Murphy ti je dječak koji živi nekoliko ulica odavde. Ima devet godina i jako je simpatičan dječak. Nikad nisam vidjela dječaka poput njega s toliko energije i snage u sebi…"

Pogledala je u stranu, a u očima sam joj vidjela nekakvu izgubljenost.
Nastavila je pričati s glasom koji mi je činio nostalgičan.

"Njegovi roditelji ga drže previše zaštićenim za njegovo dobro iako svi misle da pretjeruju. Dijete treba slobodu, a ne zatočeništvo…"

Primijetila je moj pogled na njoj pa su njene tamne oči pogledale ravno u mene.

"Murphy je slabouman. Takav se rodio i takav će biti do kraja svog života. Njegovi roditelji ga samo drže doma, bez prijatelja i bez igre. Zato je sav sramežljiv i nesiguran u sebe i zato je zvao ovdje…Voli razgovarati s ljudima. Pogotovo sa mnom jer ga često posjećujem doma. Nedostaju mu ljudski dodiri jer njegovi roditelji previše rade i premalo se brinu o njemu. No, on to ne pokazuje da mu smeta.", opet je odmakla svoj pogled u daljinu. "Kao što sam rekla, to dijete je stvarno snažno…ni sam ne zna koliko."

Klimnula sam glavom u znaku slaganja.

"Madeline, ako se ponovno dogodi ovakvo nešto…molim te, učini mi jednu uslugu.",odjednom se oglasi ona.

"Naravno. Recite o čemu je riječ."

Nasmiješila mi se i prošla rukom kroz moju kosu.

"Pričaj s njim. Razgovarajte o bilo čemu, što god ti padne na pamet. Samo pričaj.",kaže ona. "To će mu se jako sviđati."

Klimnula sam s smiješkom i odjednom sam osjetila blagu, neobjašnjenu toplinu u srcu.
Gospođa McKellers se odamkla s pulta i rekla mi da se slobodno mogu spremiti i otići doma.

No, nisam mogla. Ne još.

"Um..gospođo McKellers…bio je još jedan telefonski poziv."

Njen znatiželjni pogled me pogledao s pulta gdje je spremala nekakve papire u dokument.
"Da? A tko je bio?"

Tek mi je sad ušlo u mozak da nisam pitala ime te osobe.
Kako sam smotana…

"Um…nije rekao svoje ime. Samo je vas tražio. Nije ostavio ni poruku.",kažem s nelagodom, a popratio me njen zbunjeni izraz lica.
A onda sam se još nečega sjetila: "Oslovio vas je s Arabella S. McKellers. Možda sada…"

Osmijeh je prešao njenim licem.

"Ah, znam tko je to bio. Ne brini, Madeline.", reče ona s više veselja. "Je li rekao da će ponovno nazvati?"

Iznenađena njenom reakcijom, klimnula sam.
Gospođa McKellers se još više razveselila, a njen osmijeh joj je samo odnio godine. Sada je izgledala poput trideseto-godišnjakinje, ako je to uopće bilo i moguće.

Otišla sam do sobe u kojoj su se nalazile moj stvari i polako izašla kroz vrata knjižnice pozdravljajući gospođu McKellers.

"Vidimo se! Ovaj tjedan radiš ujutro i ranije nego danas završavaš, Madeline! Pozdrav!",dovikne mi ona i vrata su se uz slabi zvuk zvonca, zatvorile.

Dok sam prilazila mom Cliu u glavi su mi se prikazali svi događaji.
Zaključila sam da mi je današnji prvi dan na poslu prošao prilično dobro, s obzirom na situaciju. Uglavnom, barem nije bio dosadan.

Ušla sam vozni red automobila na cesti koja je vodila do mog mjesta.
Osmijeh mi je prešao licem dok sam upalila radio i odmah prešla na 'Radio MC music.'

"…They're trying make go to Rehab but I said 'No, No, No'…They're trying make me go to Rehab but I won't go, go, go…"

Ova pjesma mi je posebno bila fora.
Nisam veliki ljubitelj Amy Winehouse, ali moram priznati da ima dobre pjesme.

I tako sam uz pjesmu Rehab došla do granice koja dijeli moj kvart na četiri dijela i krenula cestom koja me vodila prema mom voljenom Sevenu.

****

"Maddy! Daj ajde! Prestani prije nego uništiš cijelu kuću!"

Ignorirala sam Bethanynu upadljivu rečenicu i nastavila okretati tavu s više entuzijazma.
Neuspješno.

" A sranje.",kažem dok mi je previše propekla palačinka pala na pod od linoleuma i točno na moju japanku.
Umorno sam izdahnula i ljutito podigla tako zvanu palačinku i bacila ju u obližnji koš za smeće.
Tavu sam ostavila na štednjaku s velikom odlučnosti da ponovim postupak. Ali ovaj put uspješno, nadam se.
Ulila sam malo ulja, ostavila ga da se malo ugrije na tavi, odlila ga natrag u šalicu i stavila smjesu. I zasada nije bilo nikakve štete. Palačinka mi je dosegla normalan oblik.
E sad je bilo vrijeme da je okrenem.
Bethany je već počela zanovijetati.

"Odustani, molim te. Veće šanse imamo da riba poleti pokraj našeg prozora, nego da ti ispečeš uspješnu palačinku."

Pogledala sam ju iskosa i prosiktala kao mačka kad se želi obraniti kandžama.
Vratila sam pozornost na palačinku i pokušala ju okrenuti…
Pa, naravno.
Zašto sam uopće i mislila da mogu uspjeti?

Bethany se kreveljila od smijeha kad mi je i trideseta palačinka propala.
Potpuno sam ju raskomadala i sada je izgledala kao rastegnuta žvakaća.
Odustala sam.

"Hajde, hajde. Ne budi u bedu zbog toga.",reče Bethany tapšajući me po ramenu kad sam sjela pokraj nje snuždena. "Možemo naručiti pizzu."

Kiselo sam ju pogledala, ali ipak joj dala mali blagi osmijeh.
Bethany je otišla do šanka i iz male posudice gdje smo držali sitniš prebrojala imamo li dovoljno.

"Točno dvadeset-osam kuna i deset lipa.",obavijesti me ona. "Super. Ja si imam za malu margarithu, a ti uživaj u svojim palačinkama.",ovo zadnje je dodala uz smijeh.

"Samo probaj.",kažem uz smijeh. "Pusti taj sitniš. To ostavi za nešto drugo. Imam ja para pa ću nam platiti. Odi nazovi 'Peteovu pizzaonu' i naruči dvije miješane i jednu margarithu."

Popela sam se do svoje sobe da uzmem novac dok je Bethany u imeniku našla broj i sada ga tipkala na slušalici.
Kad sam ušla u sobu, iz torbe sam izvadila novčanik i izvukla novčanicu od sto kuna. No, nisam odmah otišla dolje.
Nakratko sam zastala, a onda sam izvadila još jednu stvar iz torbe.

"Baš me zanima…",kažem u sebi i položim malu crnu knjigu na radni stol na kojoj su grimiznim slovima pisali inicijali M.C.

Da, uzela sam knjigu.
I ne- nisam ju ukrala. Uzela sam ju uz iskaznicu, samo što to gospođa McKellers nije znala.

Vratit ću je kad ju pročitam bez da je mogla i posumnjati u mene.
Uostalom, da i sazna kako sam uzela knjigu- što mi se može dogoditi? Nisam ništa krivo napravila.

Još jednom sam pogledala prema knjizi, ponovno se pitajući što me toliko privlači k njoj, a onda napokon izašla iz sobe bez da sam imala odgovor.


Yeeej!
Treći post. Ha-ha. Još se držim. ;)
Nadam se da ste uživali. Još nema neka određene radnje, ali mislim da je ovo sasvim dovoljno. Recite što mislite.
Samo da se zna...nekima nisam uspjela javiti za post. Stvarno mi je žao, ali nisam uspjela. :P
A sada ono što vas sigurno najviše zanima…otvoren je ulaz za likove. Zasada samo dva.
ALI! (uvijek mora biti ali ;)) Ja određujem koga želim u likove. Već imam u umu koga želim vidjeti u idućem postu pa zato ako se netko ne pojavi, a rekao je da želi- nema pravo ljutnje!
Žao mi je, ali tako je to.
My blog, my rules…

P.S. Pozravljam sve moje vjerne čitatelje, a pogotovo Amelie (zna ona zašto ;)) i moju Vampirellu!

Do idućeg posta!

Pusa. :)

Let me tell you something...

Auto sam ostavila kod malog parkirališta koji se nije baš nalazio daleko od knjižnice.
Približila sam se knjižnici, ali prije nego što sam otvorila vrata, duboko sam udahnula.

Ok…ja to mogu. Ja znam da to mogu, mislila sam u sebi. Samo polako…

Otvorila sam vrata i čim sam ušla unutra, osjetila sam osvježavajući dodir klime.
Pogledom sam prešla cijelom prostorijom sve dok nije pao na visoki pult gdje je jedna osoba nešto tipkala na kompjuteru i provjeravala neke papire koji su se nalazili do nje.
Prišla sam visokom pultu i glasom koji je za dvije oktave bio viši nego inače, rekla:

"Dobro jutro, gospođo McKellers."

Stara žena je odmakla svoj pogled s ekrana monitora i pogledala prema meni. Nasmiješila mi se.

"Oh, Madeline dušo. Već si došla? Pa koliko je sati?",upita me ona i zatvori prozor Worda u kojem je nešto pisala.

"Evo, sad je točno jedanaest i pol.",rečem pogledavši na svoj ručni sat.

Starica mi se opet nasmiješila, ovaj put pokazujući svoje zube.
Da ju netko prvi put ugleda, ne bi povjerovao da ova žena ima oko šezdeset godina, a izgleda kao da najmanje ima četrdeset. Zapravo, uopće nema razloga da ju se zove starica.
Gospođa McKellers je imala dugu sivu kosu, ali ne toliko bora kao što se očekivalo. Imala je lijepe, pravilne usne i smiješak koji je bio očaravajući. Bilo mi ju je pomalo i glupo nazvati staricom.

"Došla si točno na vrijeme. Dajem ti jedan plus za to.",reče mi ona i izađe kroz mala vrata iza pulta. "Dođi pa ti malo pokažem tvoje novo radno mjesto."

Povela me kroz cijelu knjižnicu pokazujući sve police i sve knjige na njoj. Pokazala mi je naljepnice koje su bile nalijepljene na određenim mjestima blizu polica i upozoravajući me da se tu ne smije glasno pričati. Naljepnice se baš i nisu vidjele pa sam zato ja tu bila da upozorim "nemarne" čitatelje da se stišaju.
Ja sam sve ovo već i otprije znala jer sam u osnovnoj uzimala lektiru ovdje. Pošto nisam voljela izlaske, a nisam ni spadala među popularnom grupom- svoje slobodno vrijeme sam provodila ovdje, čitajući. Ne samo lektiru, nego i ostale knjige koje su mi se sviđale. Ovo mi je bio kao drugi dom. Praktički sam znala sve napamet što se ovdje nalazi.

Gospođa McKellers mi je i dalje objašnjavala sve što je imala za reći iako je i sama znala da ja to sve znam. No, lijepo je ponoviti svoje znanje.

"I ovdje ćeš provoditi većinu svog vremena.",dovrši ona.

Moj pogled je pao na mala kolica puna debelih knjiga koje su bile naslagane jedna na drugu.

Nije mi baš bilo potpuno jasno.
Ona je primijetila moj zbunjeni pogled pa mi je, bez mog pitanja, rekla odgovor:

"Te knjige ćeš slagati po određenim žanrovima. Upravo su stigle i ima ih jako puno, a ja više nisam mlada i brza kao nekada.",reče ona i našali se s ovim na kraju. "Meni bi trebalo dva dana da to sve sredim, ali nadam se da će tebi trebati najmanje dva sata."

Klimnula sam.
Ok, što više posla- to manje dosade.
Ostalo je još samo jedno pitanje kojeg me bilo sram pitat.

No, opet sam dobila odgovor bez pitanja.

"Tvoja plaća će ovisiti koliko posla napraviš i koliko sati ostaneš. Sve ću to na kraju zbrojiti i reći ti koliko bi to moglo biti.", reče mi gospođa McKellers. "Imaš li još pitanja?"

"Kad mogu početi?"

Opet se nasmiješila.

"Ako hoćeš, možeš sad."

Klimnula sam. Pitala sam ju gdje da ostavim svoje stvari i ona mi je pokazala mala vrata blizu WC-a na kraju knjižnice.

"Tamo ostavi sve svoje stvari. Nitko ti ih neće moći ukrasti jer imamo ključ. Skoro zaboravih; evo ti ga.",reče i iz džepa svojih bermuda izvadi stari ključ.

Učinila sam ono što je rekla i polako krenula na posao.
Prišla sam kolicima i pogledala knjige.
Bile su sasvim nove i neke nisam ni znala pa mi je trebala mala pomoć oko etiketiranja.
Na moju sreću, gospođa McKellers je već to napravila.
Na svakoj knjizi je nalijepila onaj ljepljivi papirić i napisala žanr i tako mi olakšala posao.

Pogledom sam ju pokušala naći, ali vidjela sam da se opet vratila tipkanju na kompjuteru pa ju nisam htjela ometati.

Knjiga koju sam upravo držala u ruci je imala zeleni papirić na sebi i pisalo je: povijesna drama.

Dakle, moram ju odnijeti u treći red na treću policu po redu gdje su bile povijesne knjige. Ništa lakše.
Nisam voljela povijesne drame. Bile su mi previše dosadne i skidam kapu onome tko razumije što se u toj knjizi radi. Ali stvarno.
Odložila sam knjigu i vratila se kolicima.
Ovaj put sam uzela knjigu na kojoj je pisalo: teen knjiga.
Ostavila sam ju u četvrtom redu polica gdje su bile sve one mudre knjige koje su objašnjavale muke i radosti teenegerskog života.
Odmah sam se sjetila Bethany.

Pročitala sam naslov knjige: "Muke i jadi jedne šminkerske frajerice."
Naslov je bio...pa...jako rječit.
U glavi sam si pribilježila da posudim tu knjigu za nju.
Možda će joj se sviđati, ali čim sam se sjetila kako Bethany i ja nemamo ništa zajedničkog; prekrižila sam si tu misao.

Slijedeća knjiga je bila romantični roman.

Nasmiješila sam se u sebi i duboko izdahnula.
Naslov je bio jako sladunjav, ali nešto u njemu me privuklo da pročitam prvu stranicu.

"Dok nas smrt ne rastavi"- od Shelly Jegers.

"Njegove oči su promatrale moje lice s toliko žari i strasti da me srce izdalo.
Nisam znala otkud mu toliko moći da mi to čini, ali znala sam da je to činio nesvjesno.
I ja sam njega promatrala, ali više nije bilo potrebe za promatranjem.
Naše usne su se u istom trenutku spojile i sve ostalo je bilo suvišno…"

Odmah sam zatvorila knjigu. Nisam znala da li se smijem ili plačem.
Nisam voljela ovakve knjige jer su bile previše sladunjave i ruku na srce, nijedna cura ne bi trebala čitati takve knjige ako već nema svog princa na bijelom konju.

Ostavila sam knjigu na policama za romantiku i vratila sam se kolicima u nadi da iduća knjiga koja mi padne u ruke ne bude imala nikakve veze s romantikom ili strasti.

Yes! Knjiga koju sam upravo uzela je školska lektira.
Hm…."Divlji konj."
Pročitala sam tu knjigu. Prekrasna je. Jedna od mojih velikih favorita kada sam bila mlađa i tek ušla u svijet knjiga.

Odmah nakon što sam ju odložila na police, privukao me naslov jedne knjige koja se nalazila suprotnoj strani školskih lektira.
Horori.

"Zvijer u meni."- M.C.

Ostala sam iznenađena.
Ovo je prvi put da vidim kako ne piše puno ime pisca na knjizi.
Hm. Čudno.
Korice su bile primamljive.
Crne s malim crvenim i grimiznim crtama koje su nekako usavršavale cijeli izgled knjige.
Knjiga nije bila debela, a ni pretanka.
Baš ona prava zlatna sredina.

Razmišljala sam da li da je uzmem ili ne?
Nisam fan horora, ali koliko znam: to se samo tiče filmova.

"Madeline, je li sve u redu?"

Raznježen glas gospođe McKellers me probudio iz misli.
Lecnula sam se.

"Ovaj..dobro sam. Sve je u redu. Da…",kažem s jednim nesigurnim smiješkom.

Gospođa McKellers me nakratko pogledala smješkajući, a onda se okrenula i otišla natrag do svog pulta.

Osmijeh mi je odmah nestao i vratila sam se natrag proučavanju te knjige.
Skinula sam ju s police da ju pobliže promatram, ali nije bilo ništa posebno.
Bila je jedna sasvim normalna knjiga. A zašto me onda toliko privlačila?

Čulo se malo zvonce pri otvaranju vrata i vidjela sam da je to upravo ušla današnja prva mušterija.
Bio je to čovjek srednjih godina s jako nervoznim pogledom na licu.
Stavio je ruke u džepove i približio se pultu.

Pozdravio je gospođu McKellers koja je srdačno odvratila gestu.
O nečemu su nakratko pričali, a onda me ona nakon nekoliko minuta zazvala pokretom ruke.

Stigla sam do njih brže nego inače i upitala što me treba.

"Madeline, ovaj gospodin traži jednu romantični roman. Možeš li, molim te biti toliko dobra i pomoći mu?"

Klimnula sam i okrenula se prema gospodinu koji je sada grizao svoju donju usnicu i izgledao rumen u licu.

"Slijedite me.",kažem mu i povedem ga do polica gdje su se nalazili romantični romani.

Činilo mi se da baš ni sam ne zna koji roman odabrati pa sam mu pomogla opisijući radnju pojedinog romana.

"Ovaj vam govori o nesretnoj ljubavi..",kažem pokazujući na maleni roman na kojem je bila nacrtana suza i mjesečina. "Ali ako par želi te nešto sretnije, onda uzmite ovu."
Pokazala sam ju na knjigu na čijoj su naslovnici bile nacrtane dvije sjene muškarca i žene u snažnom zagrljaju.

No, on je i dalje šutio i nije ništa progovorio.
Stvarno mi nije olakšavao posao, a ja nisam imala ideje kako da mu pomognem.

"Za koga je taj roman, gospodine?",upitam ga pristojno.

On me pogledao pomalo u sramu, a onda je svoj pogled usredotočio na pod i piskutavim glasom rekao: "Z-Za moju ž-ženu."

Ah, pa naravno.
Nisam valjda očekivala da će muškarac biti zainteresiran za ljubić.

"Je li vaša žena jako romantična ili…slobodnog uma u vezi toga?",pitala sam ga i dalje.

Upitno me pogledao, sigurno nije razumio što sam time htjela reći.

"Pod time mislim: guta li ljubiće kao hranu ili ih pročita iz razonode?"

Na trenutak me samo gledao i primijetila sam blagi šok na njegovom licu.

"Ovaj…čita ih u svoje slobodne vrijeme.",odgovori on. "Ali…jednom mi je rekla da ne može zamisliti svoj život bez njih."
Spustio je svoj glas.
"Pomalo mi smeta to kod nje. Sada traži od mene da ja budem poput tih junaka u knjigama. Želi da joj svaki dan budem romantičan, a ona ne razumije da je to gotovo nemoguće."

Zamišljeno je pogledao prema policama, a onda mu je licem prošla mržnja.
Gadile su mu se te knjige i ne krivim ga.
Jadnik.
Sigurno mu je teško.

Promislila sam.
Hm…znači, žena mu nije teški ljubitelj, ali strastveni s mjerom.
Odmah sam znala koju knjigu da mu dam.

"Probajte s ovom.",kažem mu i dohvatim mali roman na čijoj je naslovnici bilo nacrtano malo slomljeno srce. "Zalazak sunca od Georgie Albert. Sigurna sam da će se vašoj ženi svidjeti i vama olakšati muke."

Pogledao me s upitnikom u očima dok sam mu predala knjigu u ruke i nasmiješila se.
Nije ništa rekao osim što je slegnuo ramenima i tiho rekao: "Vidjet ćemo."

Uputio se prema pultu, a ja sam se slabašno nasmiješila i vratila kolicima.

Gospođa McKellers ga je, prije nego što mu je predala iskaznicu, nešto upitala, ali sam ja bila previše udaljena da bih čula.

****

Sjedila sam na maloj stolici blizu police za knjige gdje su stajale knjige za odrasle.
Čitala sam "Vrag nosi Pradu" i iskreno uživala u toj knjizi.
Nasmijala sam se na jedan dio kada je gospođa McKellers došla do mene i prenula me iz čitanja.

"Uživaš?",upita me ona.

Lecnula sam se i smjesta zatvorila knjigu.
Podigla sam se s stolice i brzo joj izbrbljala sve što sam danas napravila tako da ne misli da sam se ulijenila.

"Razvrstala sam sve knjige na njihove određene police, očistila sam sve stolove i police koji su bili prljavi, zalila sam cvijeće na prozorima jer su mi izgledali pomalo suho, spremila sam sve dokumente i nadam se da niste ljuti na mene jer više nemam posla i…"

"Madeline, smiri se! Polako, polako!",kaže ona i podigne ruku da me utiša. "Sve je u redu. Ni najmanje nisam ljuta na tebe! Štoviše, jako sam ponosna što sam te zaposlila."

Trebao mi je trenutak da shvatim o čemu ona priča, a onda kad su mi se riječi polako slegle u glavi, pocrvenila sam.

"Vidim da si se danas jako dobro potrudila i stvarno si zaslužila pauzu.", nastavi ona, a onda se namrgodi. "Ali kao pauzu sam mislila da ćeš otići u najbliži kafić i popiti kavu, a ne ostati ovdje i čitati knjige?!"

Nasmiješila sam se.

"Hvala, gospođo McKellers, ali nije potrebno. Nisam neki fan kafića i ako vam ne smeta; voljela bih ovdje ostati za vrijeme pauze."

Nakratko me gledala, a u očima sam joj vidjela nekakvu iskru miješanja osjećaja.
Široko mi se nasmiješila i potapšala po ramenu.

"Ah, Madeline. Stvarno si simpatična djevojka. I ponavljam: sretna sam što sam te uzela.",reče ona. "Si sto posto sigurna da ne želiš ići na kavu?! Ili barem hladan sok? Ja častim."

Iskreno sam joj se zahvalila, ali odbila ponudu.
Još jednom me potapšala, a onda otišla iz knjižnice govoreći mi da će se vratiti za petnaest minuta.

"Ako bude kakvih problema, ja sam ovdje blizu.",napomene mi ona prije nego što je otišla.
"Bez brige.",uvjerim ju. "Ja ću se snaći. Samo vi uživajte."

Odmahla je glavu s smiješkom na licu, a onda otišla.

Službeno sam ostala sama.
Sama u knjižnici.

Pogledala sam u sve te silne knjige. Knjige koje su mi pružale radost, utjehu, tugu i neopisivu maštu.
Nemaju pojma kako sam im bila zahvalna, a najviše zahvalna gospođi McKellers koja me ovdje zaposlila.
Nije imala pojma da je razveselila malu djevojčicu u meni koja je upravo sada vriskala od sreće.


Evo ga!
Napisan je i drugi post! :)
Nadam se da vam se sviđa. Ispričavam se ako nekima nisam javila za post.
Razlog je zato što imam ograničeno vrijeme na Internetu.
No, svejedno se nadam da ćete uspijeti pročitati post. :)

Šaljem puse svima! :)

P.S. Ne, još ne primam likove.... ;)

The very begining...

Novi dan- novi početak- tako je uvijek govorila moja baka.
A taman su iza slabašnog oblačka virile prve zrake toplog sunca.
Završavala sam s svojim doručkom. Prepečenac s marmeladom od šljiva. Mljac!
Obožavala sam marmeladu i inače sve što je bilo povezano s slatkim.

"Polako, Mad. Ne žuri se. Bit će ti slabo.",kaže mi mama za radnom plohom kuhinje.

Bila sam u žurbi pa sam samo pojela jedan prepečenac umjesto uobičajenih četiri.
Popila sam gutljaj svježeg narančinog soka i požurila se srediti. Na putu do svoje sobe sam se sudarila s svojom mlađom sestrom Bethany.

"Au! Pazi kuda ideš, Maddy.",napomene mi ona.

"Joj, sorry, Beth. Nisam htjela.",rečem i zastanem da ju poljubim u obraz.

"Daaaaj….prestani s tim! Baš si odvratna!",reče Bethany i obriše mjesto gdje sam ju poljubila. "Nemam više pet godina kao prije!!"

To je bila istina.
Bethany više nije bila moja mala mlađa seka. Mislim, jest, ali nije više bila mala.
Imala je četrnaest godina. I to je već bio početak njenih pubertetskih dana i znam kako to može biti "osjetljivo."

"Oprosti…",još jednom rečem popravljajući svoje naočale i požurim prema svojoj sobi.

Prije nego što sam ušla i zatvorila vrata za sobom, čula sam Bethanyn glas kako govori mojoj majci: "Ona je stvarno pukla."

Nasmiješila sam se.

Otkad sam počela raditi u knjižnici, sva sam u oblacima. Mjesecima sam se borila mjesto pomoćnika. I napokon sam dobila to mjesto!! Bila sam tako vesela kad mi je gospođa McKellers priopćila sretnu vijest. Ona je vlasnica te knjižnice i već je bila u svojim starim godinama. Njen muž je umro prije dvije godine i sama se nije mogla snaći u knjižnici, pa joj treba pomoć.
Meni i mojoj obitelji stvarno treba novac jer mama je jedina koja radi, a tata…pa on ne živi s nama. I naravno, želim pomoći svojoj obitelji, a pošto je tek početak ljeta i nema škole- tim bolje!
Ja sam se odmah javila za pomoć, ali nisam bila jedina. Moja konkurencija su bili Brooke Waters i Mitch Bubble.
Mitch je htio posao jer su mu starci siromašni i trebaju im pare, a Brooke…ah, Brooke. Njoj trebaju pare samo da si kupi novi topić u izlogu 'Miss Sweet.'

"Starci su mi zabranili džeparac jer su rekli da sam rastrošna. Pih. Nemaju pojma da za dobar izgled treba žrtvovati nekoliko novca."-to mi je ona sama rekla.

Iskreno, znala sam da je bila konkurencija između Mitcha i mene jer ne vjerujem da je gospođa McKellers htjela nekoga kao Brooke da joj pomaže. Zapravo, ona joj uopće ne bi pomagala. Prije nego što dobiješ posao, trebao si ispuniti neki list o sebi i odgovarati na neka određena pitanja.
Postavljala nam je neka pitanja svakome posebno. Htjela je saznati zašto želimo raditi ovdje i procijeniti kome bi bilo najbolje da dobije posao.
I nakon nekoliko dana, dobila sam poziv doma i rekla mi je da sam primljena!!
Kud bolje nego raditi u knjižnici!
Ja inače obožavam čitati knjige.
Pravi sam knjiški moljac, kako se kaže.
Žao mi je Mitcha, ali i on mi je sam jučer mailom čestitao na novom poslu.

Ajme, pa vi još ni ne znate moje ime!
Zovem se Madeline Denver. Drago mi je. :)
Možete me zvati Maddy, ako hoćete. Nisam baš previše zaljubljena u svoje ime, ali eto.
Inače sam zaboravljiva pa nemojte se ljutiti zbog ovoga.

Da nastavim:
Upalila sam liniju koja se nalazila na gornjoj ladici pokraj prozora i čula se zabavna pjesma "Mobile" od moje omiljene pjevačice Avril Lavinge. Zaplesala sam nakratko u ritmu glazbe, a onda se počela oblačiti.
Odjenula sam traperice, crnu majicu kratkih rukava na kojoj ružičastim slovima piše "Kiss me. I'm famous" i obukla svoje omiljene maslinasto-zelene starke koje sam dosta išarala s crnim markerom. No, svejedno sam ih voljela.
Obožavala sam nositi starke. To je bio moj prepoznatljivi znak.
Skinula sam naočale. U normalnim slučajevima sam ih skoro stalno nosila, ali mislim da mi danas neće biti potrebne.
Svoju dugu smeđu kosu sam svezala u rep i stavila kopču. Ostavila sam da mi par pramenova pada niz lice. Namirisala sam se s svojim omiljenim parfemom koji mi je još prošle godine teta kupila za rođendan.
Stavila sam crnu olovku na svoje smeđe oči i namazala usne s labelom.
Nisam se voljela pretjerano šminkati. Nije mi se dalo, a i mislim da nije baš potrebno pošto je ljeto.
Uzela sam svoju crnu pletenu torbu i u nju stavila neke svoje stvari koje su mi bile potrebne, uključujući svoje naočale u njihovu kutijicu, za svaki slučaj.
Bila sam spremna.
Zagasila sam liniju i izašla iz svoje sobe.

Sišla sam u kuhinju i pozdravila svoje.
Mama je prala moje suđe, a Bethany je jela svoj sendvič od puretine.

"Da se nisi usudila!",napomene mi Bethany kad sam joj se približila.

Digla sam ruke kao da se predajem. "Ok, ok…nema više poljubaca!"

Ja sam uvijek bila prava maza. Voljela sam ljudski dodir, a pod tim mislim zagrljaje i poljupce. Kad god sam negdje morala ići uvijek sam morala prije toga izljubiti svoju obitelj- ne znam ni ja sama zašto, ali to mi je u krvi poput neke dosadne navike. A čini se da je ta mala navika išla na živce Bethany.
Za razliku od mene, Bethany je bila sasvim "hladna" osoba.

Otvorila sam vrata, još jednom ih pozdravila i otišla.
Prišla sam prilazu vadeći ključeve iz džepa gdje se nalazila moja beba.
Moj Clio žuto-zelene boje.

Knjižnica gospođe McKellers se nalazila u Derwoodu, a to je od nas bilo udaljeno oko 8 kilometara. Moja kuća se nalazila u Ulici Seven. To vam je bilo malo mjesto gdje su kuće odmah pokraj jedne druge i gdje skoro svi stanovnici znaju jedno za drugo.
Mogla sam ići autobusom do Derwooda, ali sam htjela malo provoziti Clio da se ne "ulijeni."
Ušla sam u njega i lijepo se namjestila.
Uključila sam auto i polako pošla na cestu.
Kao i inače, odmah sam upalila radio i potražila svoj omiljeni program: 'Radio MC music.'
Razveselila sam se što su upravo puštali moju omiljenu pjesmu.

"…is it enough to die, somebody save my life…I rather be anything but ordinary, please…", pjevala sam u ritmu glazbe.

Vrijeme je bilo prekrasno. Sunčano bez ijednog oblačka.
Nije bilo prevruće, ali znala sam da će se vrućina do podneva pojačati.
Bio je kraj lipnja, ali vruće kao da je sredina kolovoza.

Upalila sam klimu da me malo osvježi, ali sam ju brzo zagasila.
Ne znam. Uvijek bi mi nekako zasmetala tijekom vožnje.

Službeno sam izašla iz Sevena i približavala sam se glavnoj cesti koja je vodila do Derwooda.
Osjetila sam slabe trnce niz svoje tijelo od uzbuđenja.

"Jedva čekam.",rečem sama sebi.

Nisam imala pojma kako će mi taj posao zauvijek promijeniti život.



Evo, nadam se da vam se početak sviđa.
Dobrodošli na moju prvi blog s mješavinom hpff-a i Sumrak fikcije.
Stvarno se nadam da će sve biti u redu i da će priča ići dobrim tokom jer imam velike planove za ovaj blog i potrudit ću se da vam se sviđa. :)
Da vam odmah kažem kako ne primam likove dok ja ne kažem da mi trebaju.
Ostalo ćete sami saznati.

Pusa.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.