srijeda, 25.03.2009.

PROSJAK

- 6 kuna! - reče prodavačica na kiosku.

Platio sam i uzeo jutarnje izdanje novina. Stavio sam ih pod ruku i krenuo prema svom omiljenom kafiću. Iako je bilo rano nedjeljno prijepodne, dan je bio topao.

Rana jesen ili kasno ljeto. Na terasi je sjedilo nekoliko gostiju. Zavalio sam se u stolicu, naručio kavu i otvorio novine. Za susjednim stolom sjedio je mladi par, zauzet sam sobom. Ovlaš sam prošao stranicama posvećenim politici i zaustavio se na sportskoj stranici. Zvuk glazbe sa zvučnika miješao se sa zvukom zvona sa obližnje crkve koje je pozivalo na misu. Taman sam bio zadubljen u posljednje rezultate utakmica, kad sam više osjetio nego primijetio prisustvo nekog ispred sebe.

Podigao sam pogled. Ispred mene je stajao čovjek poderane odjeće, prljavog lica, nepočešljane kose i ispružene ruke. Očito prosjak.

- Nemam! - rekao sam kratko i vratio se rezultatima.
Nije reagirao.
- Nemam ništa za tebe! Ajde odzuji dalje! - povisio sam glas, želeći ostaviti dojam.
Prosjak je i dalje stajao mirno ispružene ruke.
- Zar me nisi čuo, nemoj da te sada…- zastao sam u pola riječi jer mi je pažnju privukao maleni predmet u njegovoj ruci.
Bilo je to raspelo.
- Pa on ne prosi, on daje! - sinula mi je misao koja me šokirala.

Začuđeno sam gledao u raspelo. Tek tada postao sam svjestan njegovog pogleda. Pogleda punog takve mirnoće, blagosti i nježnosti da me to jednostavno – pokosilo.

Neobjašnjivo jak osjećaj sramote i stida zapekao me u prsima. Pogled mi se zamaglio i gotovo nekontrolirano počele su mi teći suze niz lice. Okrenuo sam glavu u stranu i pokrio oči rukama, kao da se time želim zaštititi. Na brzinu obrisao sam suze i poželio reći sorry, stari ili neku sličnu glupost. No, više ga nije bilo ispred mene.

Ustao sam od stola i počeo se okretati na sve strane ne bi li ga vidio negdje. Par za susjednim stolom gledao me sa zanimanjem.

- Jeste li vidjeli….

Na stolu do novina ležalo je raspelo. Polako sam ga uzeo drhtavom rukom. Bilo je toplo. Sjeo sam na stolicu i u nevjerici dugo još gledao u njega. Od tog dana trudim se da ne prođem uz prosjaka a da mu ne podam nešto. Ako ništa drugo barem malo samilosti.

(Mladen Turković)

subota, 21.03.2009.

ISTINITA PRIČA

Jedna je učiteljica jednog dana zamolila svoje učenike da na je papiru napišu imena svih drugih učenika u razredu i da ostave malo mjesta kraj svakog imena. Tada je rekla učenicima da razmisle što je najljepše što mogu reći o svojim razrednim drugovima, te da to napišu kraj svakog imena. Cijeli sat je potrajalo dok su svi završili, a prije izlaska iz razreda, papire su predali učiteljici. Za vrijeme vikenda učiteljica je napisala svako ime učenika na jedan list papira i navela sve lijepe primjedbe koje su učenici napisali o svakom pojedinačno. U ponedjeljak je svakom učeniku dala papir s njegovim imenom. Ubrzo su se svi smiješili. "Zaista?", čuli su se šapati... "Nisam imao pojma da nekom nešto značim!" te "Nisam znala, da se tako sviđam drugima," bili su komentari. Liste se kasnije nisu više spominjale. Učiteljica nije znala jesu li učenici diskutirali o tome međusobno ili sa svojim roditeljima, ali to i nije bilo važno. Vježba je ispunila svoj cilj. Učenici su bili sretni sobom i drugima. Godinama kasnije je jedan od učenika poginuo u Vijetnamu i učiteljica je otišla na njegov pogreb. Crkva je bila prepuna njegovih prijatelja. Jedni za drugim, oni koji su poznavali mladića, prilazili su kovčegu da bi mu odali posljednju počast.. Učiteljica je prišla posljednja. Dok je tamo stajala, jedan od vojnika koji je nosio kovčeg pitao ju je: "Jeste li vi Markova učiteljica iz matematike?" Kimnula je potvrdno glavom. Tada je rekao: "Mark je vrlo često pričao o vama." Nakon pogreba, skupila se većina Markovih prijatelja iz razreda. Markovi roditelji su također tamo bili i nestrpljivo su čekali da razgovaraju s učiteljicom. "Htjeli bismo vam nešto pokazati", rekao je otac i izvukao novčanik. "Ovo su pronašli kad je Mark poginuo. Vjerujemo da ćete to prepoznati." Iz novčanika je izvukao vrlo istrošeni komad papira, koji je očito bio slijepljen, mnogo puta savinut i rastvaran. Učiteljica je bez gledanja znala da je to papir s lijepim riječima Markovih razrednih drugova. "Htjeli bismo vam se zaista zahvaliti što ste to napravili", rekla je majka. "Kao što možete vidjeti, Mark je ovo vrlo cijenio." Svi bivši učenici su se skupili oko učiteljice. Charlie se nasmiješio i rekao: "Ja svoju listu također još imam. U najgornjoj je ladici moga radnog stola". Chuckova žena je rekla: "Chuck me zamolio da listu zalijepim u naš vjenčani album". "I ja svoj još uvijek imam", rekla je Marilyn. "U mom dnevniku je." Vicki je izvukla svoj rokovnik i pokazala svima svoju istrošenu listu. "Uvijek ju nosim sa sobom", rekla je Vicki i primijetila: "Vjerujem da smo svi sačuvali liste". Učiteljica je bila toliko dirnuta, da je morala sjesti i zaplakala. Zaplakala je za Markom i zbog svih njegovih prijatelja koji ga više neće vidjeti.

U zajedničkom životu s ljudima često zaboravljamo da će svaki život jednog dana završiti i da nikada ne znamo kada će taj dan biti. Zbog toga bismo osobama koje volimo i o njima brinemo trebali reći da su nam nešto posebno i važno. Reci im to prije no što bude kasno.

srijeda, 04.03.2009.

Žena otrovala sebe i djecu

Ona bez vjere nije mogla živjeti!

Dr. Gorbach govori u svojoj knjizi Mir u kući o radniku
koji je nakon jednogodisnjeg nastojanja odvratio svoju ženu
od pohadenja crkve. Hvalio se pred svojim kolegama kako
je uspioizbiti joj iz glave "fratarske i popovske izmisljotine."
Za njega nema ni Boga, ni duse, ni neba, ni pakla.
Proslavio je svoj "veliki uspijeh" u krugu svojih prijatelja.
Kad je kasno dosao kući , nasao je ženu i djecu mrtve,
otrovane. Kraj njih nasao je ceduljicu na kojoj je žena
napisala svoje zadnje riječi: "Dok sam vijerovala u Boga, imala
sam snage strpljivo sve nevolje i poteskoće pouzdavajući
se u Boga. Ali otkad mi je moj muž - ne muž nego krvnik!
- isčupao vjeru iz srca, ja ne mogu vise izdržati, postala sam
nesretna. Stoga si oduzimam život, a jer se bojim da bi i moja
djeca mogla bit nesretna kao i ja, uzimam i njih sa sobom!"

Bez vjere u Boga čovjek je nesretno i bijedno biće.
On nije kadar podnjeti sve životne udarce. On ne vidi
smisla svome životu, ne zna zasto živi.

"Zaista, zaista vam kažem: Tko slusa moju riječ i vjeruje
onome, koji me poslao, ima vječni život i ne dolazi na
sud, nego je presao iz smrti u život" ( Iv 5,24).

Bez vijere nemoguče je svidjeti se Bogu; jer, onaj koji
hoće pristupiti Bogu mora povjerovati da postoji Bog i
da nagraduje one koji ga traže." ( Hebr 11,6)