Ružne se stvari događaju u svijetu, ružne se stvari događaju u Hrvatistanu, ružne se stvari događaju na blog.hr :-(
Već nekoliko dana vodim unutarnju borbu sama sa sobom - pisati o zlu koje je pogodilo hrvatistansku blogosferu ili ne. Pa sam se odlučila za ovu drugu opciju. Neću još dodatno mutiti vodu, neću dodavati ulja na vatru - samo ću vam ispričati jednu lijepu priču koja mi je ovih poslijednjih (crnih) dana vratila vjeru u ljude, posebno Hrvatistance.
Dakle, bio jednom jedan otac (nazovimo ga Petar), sirotinja neka iz malog sela pokraj Novske. Zlo koje se tom čovjeku dogodilo teško je i opisati - prvo je postao invalid rada pa sad živi od 1100 kuna mirovine, zatim mu je na porodu umrla voljena žena, a na kraju su mu "stručnjaci" iz Centra za socijalni rad oduzeli dugo željeno kćer (neka bude Tina) i smjestili je u Dom za nezbrinutu djecu u Nazorovoj.
Objašnjenje za taj potez bi, da nije tragično, možda bilo i smiješno - di će se on tako siromašan i neuk brinuti o novorođenčetu. Ljubav i želja oca da se brine o svom djetetu izgleda da nisu dovoljne krutim birokratskim umovima koji su procijenili da će djetetu biti bolje u domu, sa desetcima jednako tako nesretne djece, uz oguglale i potplaćene tete koje svako jutro (bilo ljeto ili zima) u sedam sati hodajuću djecu "izbace" na dvorište a bebe u krevetićima na balkone. Da se čeliče - objasnile su mi kad sam ih pitala zašto to rade?!? (dvije sam godine stanovala u susjednoj kući i prozor moje spavaće sobe je gledao na dvorište doma, svako me je jutro budio plač i cika te dječice pa sam i ja često plakala skupa s njima u nomoćnome bijesu).
Onda je junak ove naše priče krenuo u borbu protiv birokracije (a svatko ko je imao posla sa hrvatistanskom birokracijom zna što to znači) i povratak svoje kćeri u njihov skromni dom. Borba je trajala dugih, predugih četrnaest mjeseci. Za cijelo je to vrijeme brižni otac odlazio u posjet svome djetetu u Zagreb da ga malena ne zaboravi. Ako je morao birati između ručka i karte za bus, izabrao bi ovo drugo. Borba mu nije bila uzaludna - napokon je svoju jedinicu doveo u 28 kvadrata trošne kućice i sad njih dvoje žive u sreći i ljubavi od 1100 kn mjesečno.
Ako se pitate di je tu lijepa priča koju sam vam na početku obećala, strpite se još malo. I ja sam se isto pitala pa sam nazvala Jutarnji list koji je priču prvi i objavio i zanimala se kako bih im mogla pomoći i postoji li neki račun di bi mogla uplatiti nešto novca za njih. Odgovor me jednostavno oduševio - javilo im se na tisuće Hrvatistanaca, iz zemlje ali i iseljeništva, svi sa istom željom - pomoći bližnjemu svome. Pa sam i ja od srca uplatila onoliko koliko sam mogla.
I baš čitam jutros Jutarnji (znam da bi se ovo možda moglo smatrati reklamom ali su ovaj put stvarno i zaslužili) i plačem. Od sreće ovaj put (kad me malo bolje upoznate naviknut će te se da ja plačem u svim prigodama, tužnim i sretnim, plačem kad naši sportaši pobjeđuju i kad gube, plačem kad svira himna, plačem na "Ne dirajte mi ravnicu" ali i na "Djevojku sa čardaš nogama" - da skratim, velika sam plačljivica). Dobri su ljudi skupili 160.000 kn na račun hrabroga oca i njegove kćeri, kućica im je tako zatrpana poklonima da se jedva mogu kretati. Kako je sve krenulo, uopće više ni ne sumnjam da će junak naše priče dobiti i ono što najviše priželjkuje - posao u skladu sa svojim invaliditetom - tako da sam može izdržavati sebe i dijete. Ovim im putem želim svu sreću i blagostanje.
Vi ste me Hrvatistanci opet iznenadili - pokazali ste mi koliko ste veliki kad najviše treba, kako vas ljudska nesreća neće ostaviti srca kamenoga, kako niste tvrdi i jalni (što bi ponekad neupućeni stranac poput mene mogao pomisliti na osnovu nekih vaših djela). Hvala vam na tome.
Ali zašto to ovdje pišem? U nadi da će malo ove dobrote i topline prijeći i na ovu nesretnu, razjedinjenu blogosferu i da ćemo se prestati međusobno napadati i blatiti.
Svi koji žele pomoći Tininom ocu mogu to učiniti na adresi:
Petar Brtan, Sigetac 13, 44 330 Novska
Ili na tekući račun: PBZ 3204991471
|
