Ali da se vratim onom o čem sam vam pričala.
Dakle, prodala nešto obiteljskog nakita (Nenyu, naravno, nisam), kupila gajbu i pilu (nikad neću shvatiti ove vaše izraze - kako se neko može voziti na pili???) i još mi ostalo nešto love za preživjet dok ne nađem neki posao (nije baš da su kvalifikacije poput vladanja Lothlorienom, čitanja misli i priprema lembasa naročito tražene u Hrvatistanu). I da, predala dokumente stana u Zemljišno-knjižni ured jer su mi dobri ljudi objasnili da se to tako radi kod vas (bila malo zbunjena jer je u Lothlorienu sve bilo moje i svi su to znali a nisam to morala nigdje prijavljivati).
I tako krenula ja prijaviti stan na svoje ime (naravno, pogađate da sam si stvorila alias - možete misliti kako bi me gledali da sam se predstavila svojim pravim imenom, pod mjesto rođenja napisala Blaženo kraljevstvo a pod zanimanje - vladarica Loriena). Prikupila svu potrebnu dokumentaciju (trebalo mi 3 do 6 mjeseci), nakon 168 telefonskih poziva (šteta što vi ne koristite telepatiju - puno je brža i praktičnija) locirala položaj ZK-a i broj šaltera na kojem se trebam pojaviti, i nakon samo 6 sati čekanja u redu (vrlo neobično iskustvo - sad znam kako je bilo mojim podanicima dok su čekali na audienciju) našla se licem u lice sa Gospođom Državnom Birokratkinjom (pokoji osmjeh i vjenčić od cvijeća u kosi je ne bi ubili a dojam bi bio puno bolji).
Bezbojnim, pomalo unjkavim, glasom upita me što želim - objasnim joj i predam dokumentaciju. Pogledala ju je, rekla da je sve tu i okrenula glavu prema ženi iza mene. To je valjda trebalo značiti da je samnom završila. Nadobudna, kakva već jesam, nisam se dala tako lako otpiliti (na hrvatistanskom - odvesti autom; ili pregaziti? Nisam sigurna, taj vaš jezik je prokleto težak - budem provjerila u Kljajiću) ):
- Oprostite, a kad ću dobiti rješenje - upitah bezazleno.
- Nazovite za 5-6 godina, možda ćemo vam tada znati reći kada će vaš zahtjev biti riješen - odgovori mi GDB ko da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Nama besmrtnicima inače 5-6 godina znači ko vama 5-6 sekundi, ali pošto sam u Lorienu navikla da svi plešu kako ja sviram pokušala sam malo ubrzati stvar.
- A jel može to malo brže, za to vrijeme stignem ja svojim rukama sagraditi novu zgradu a kamoli upisati tri rečenice u neku knjigu - nestrpljivo sam upitala. GDB podigne pogled sa papira i prvi me put stvarno pogleda. Procjenjivački.
- Pa gospodična, sve se može - zavjereničkim će tonom.
- A kako? - uletih ko guska u maglu. GDB se nagne preko pregrade koja nas je dijelila.
- Znate, ako poznajete prave ljude, znate... ti ljudi onda mogu... znate... samo nije to baš samo tako, znate..., ti ljudi, oni će to napraviti za izvjesnu svotu..., možda kojih 500-600 markica - uvjeravala me uslužna službenica.
Tu se meni, potpuno nenavikloj na takvo ponašanje (kod nas u Lorienu se mito i korupcija najstrože kažnjavaju - doživotnom zabranom pristupa u čuvene lorienske podrume) - smrkne pred očima.
- Da plaćam nekom da obavi svoj posao za koji je već plaćen da ga obavi - bjesnila sam u sebi. Vani je samo izašlo: *#*?)"#$%*?=(&%*##"*?=##"*!!!!
Dvojica snažnih, atletski građenih mladića (da nisu imali namrgođen izraz lica smatrala bih ih i zgodnima) izgurali su me vani.
Bilo je to prije devet godina.
***
11:15 - mala digresija - upravo slušam Gunse, Sweet child o'mine, i pijem kavu - život je ipak lijep :-)
|
