Vjerojatno se prosječni Hrvatistanac pita - Ko je sad ova? I od kud njoj pravo da kritizira naš način života a sama je živjela na drvetu? I što su, dovraga, Neumiruće zemlje?
Pa stoga - uz ispriku svekolikom pučanstvu što to nisam učinila ranije - dopustite mi da se predstavim:
Bila jednom princeza, živjela je u dvorcu, udala se za princa and they lived happily ever after... - tako bi mogla glasiti priča o meni. I ne bi bila daleko od istine.
(Oni koji ne vjeruju u vilenjake i ne znaju gdje se nalazi Arda bolje da sad prestanu čitati)
Jer ja sam Galadriel Artanis Nerwen, Gospa od Lothloriena (mjesto najljepše na cijeloj Ardi), noldorska princeza, rođena u Blaženom kraljevstvu (Aman, Neumiruće zemlje, vilenjački raj) u Doba sjaja dva drveta (ili prije redukcije struje - da lakše shvatite). Moj ada (otac, tata što bi vi rekli) Finarfin, vrhovni je kralj svih Noldora a majka Eärwen telerska je princeza. Imala sam četiri starija brata koja su nažalost poginula u ratovima sa Melkorom (ali o tom ću vam pričati nekom drugom prilikom).
Kažu (jel primjećujete da nisam sama to ustvrdila) da sam i za vilenjačka mjerila neobično lijepa (opće je poznata stvar da smo mi vilenjaci naljepša stvorenja što su ikad hodala podno Vardinih zvijezda) i iznimno mudra (neki tvrde i najmudrija među svim Noldorima). I nadasve skromna, dodala bih ja.
Pa kada sam se nauživala ljepota Valinora i naučila sve što se naučiti dalo (ili što su Valari bili voljni podijeliti sa vilenjacima) u meni je proradio onaj čuveni noldorski nemir i želja za vlastitom zemljom i vlastitim podanicima (tu me vi Hrvatistanci sigurno razumijete jer ste i vi stoljećima živjeli pod tuđom vlašću) te sam odlučila otići.
Baš je u to vrijeme moj stric Feanor (inače nakon mene najveći Noldor svih vremena) počeo dizati neke bune protiv Valara - te jedan od njihova roda mu je ukrao neku bižuteriju (čitaj Silmarille), te ostali nas ovdje drže u zatočeništvu, te ovo i ono. Uglavnom, da skratim priču, digao je on čitav moj rod i narod na noge, uzburkala se vrela noldorska krv, probudio se ponos i odlučismo mi napustiti Blaženo kraljevstvo i uputiti se u Međuzemlje (što se možda može usporediti sa seobom Hrvatistanaca). Dobro, priznajem, pale su na odlasku neke oštre riječi, pobijeno je nešto Telera, ukradene neke stvari, da ne ulazim sad u detalje. Bilo je i izdaje i smrti, ali ništa više nego što je uobičajeno u takvim prilikama. Ipak, Valari nam zbog tih sitnica zabraniše povratak u Aman i još baciše kletvu na nas, sve do zadnjeg koljena (oni koji su pažljivo čitali ove moje priče sigurno su pogodili - da, to je ista ona kletva zbog koje sam i dospjela u Hrvatistan).
Ali zašto vam sve to pričam? Tek toliko da shvatite tko sam ja - vilenjakinja najvišega roda, kraljevska kči, gorda i strastvena, navikla da se stvari odvijaju onako kako ona naredi.
Sad tek vjerojatno možete shvatiti šok koji sam doživjela pri susretu sa životom u Hrvatistanu.
***
|
