Ako se pitate otkud Gospodarica Zlatne šume u Hrvatistanu moram vam priznati da se trenutno i ja pitam što mi bi?!?
Međutim jednom davno, kad sam prvi puta nogom kročila na tlo vaše divne zemljice - ostanak mi se činio kao pametna ideja.
Ali, opet ja brzam. Vratimo se na početak priče.
Bilo je to jednom davno, na samom kraju Trećega doba Međuzemlja (onaj ko ne zna što je to Međuzemlje ne mora dalje ni čitati), neposredno nakon što se moja lijepa ali pomalo blesava unuka Arwen odlučila udati za običnog humana - doduše u pitanju je bio kralj moćne države, ali ipak samo smrtni čovjek - i unesrećiti čitavu obitelj.
Njenog oca, a mog zeta Elronda Poluvilenjaka kčerin je izbor naprosto dotukao - nije više vidio smisla u daljnjem ostanku u ME-u (engleska kratica od vašeg Međuzemlja), pa je navalio droncati:
- "Moja je tuga pregolema, nema joj lijeka u ME-u. Takvu ranu može izliječiti jedino pogled na Neumiruće zemlje (elfovski raj op.a.). Pođi samnom draga punice."
Kako je ljubav između zetova i punica legendarna nije mi bilo druge već prihvatiti njegov poziv.
I tako, uputismo se nas dvoje u Sive luke (otprilike nešto kao vaša Rijeka ili Ploče) potražiti brod koji bi nas preko sinjeg mora preveo u Neumiruće zemlje. Tamo nas je dočekao postariji i navodno ugledni elf Cirdan zvani Brodograditelj (naknadno ćete vidjeti da mu je taj nadimak nepravedno priljepljen) prepun ushićenja što je dvoje najmoćnijeh vilenjaka ME-a odlučilo baš njegovim brodom otploviti u Aman (Sive luke/elfovski raj). Ponudio nam je svoju (navodno) najbolju barku - moj je zet naivno prihvatio ponudu. A bio je to naoko krasan brodić - sjajnog drvenog trupa i bijelih, poluprozirnih jedara.
Ukrcali se Elrond i ja i nekoliko vilenjaka ne toliko visokoga roda (poput nas) na taj brodić - doduše malo se previše nakrivio prilikom našeg ulaska ali tada nismo obraćali pažnju na to - i otplovismo. Nebo je bilo vedro, sunce je veselo sijalo, vjetrić je puhao taman dovoljno da mirno klizimo morskom površinom - sve je obećavalo ugodan put.
Jedno tri dana doista je i bilo tako - pjevalo se i plesalo, jeo lembas i pila medovina - svi smo s očekivanjem gledali na zapad (naime, naš je raj na zapadu a ne gore). Odjednom, kao grom iz vedra neba, zapuhao je strašan vjetar, nebo se zamračilo a naša mala barka valjala se ko ljuska oraha na valovima što su svakom sekundom posajali sve veći. Moj je zet, naravno, odmah krenuo kukati i zazivati Erua (naš Zeus) da nam pomogne. Meni je ko jednoj pametnoj ženi, pardon vilenjakinji sa višetisućljetnim životnim iskustvom odmah bilo jasno - Eru je taj koji nam je ovo i smjesto. Ja se, naime, nisam baš prijateljski rastala s dotičnim pa je postojala mogućnost da je stavio ban na moj povratak.
Bilo kako bilo - nevera je postajala sve jača i naš se brodić uskoro okrenuo i mi smo završili u moru. U panici i borbi za goli život, izgubila sam iz vida zeta a i ostale vilenjake. Plivala sam i plivala, ni sama ne znam koliko dugo, sve dok se oluja nije smirila. Pogledala sam oko sebe i užasnuta shvatila da se nalazim potpuno sama nasred pučine - nigdje ni traga od mojih suputnika. Morala sam se pribrati i odlučiti što dalje. Pogledala sam u opet vedro nebo i po položaju sunca pokušala odrediti gdje je zapad i Neumiruće zemlje. Zatim sam krenula plivati. Da si odagnam strah razmišljala sam o divotama koje me tamo čekaju, o davno izgubljenoj rodbini koju ću tamo sresti.
Da skratim priču, nakon, kako se meni činilo, cijele vječnosti plivanja napokon sam ugledala tanku crtu na horizontu.
- "Napokon, obala" - pomislila sam sretno.
Skupila sam zadnje atome snage i zaplivala još brže. Predamnom se dizala prekrasna obala i bijeli kameni grad.
- "Aman, Alqualonde (grad u Neumirućim zemljama, lijep i drevan poput vašeg Dubrovnika)" - pomislila sam umorno ali sretno. I nadasve naivno samo što to tada nisam znala.
***
|
