Hrvatica u SAD-u

Vani oluja ne namjerava stati. I nebesa ocito ponosno staju uz oluju, i ponovo potvrduju na cijoj je Bog strani bio i ostao. A prije deset godina, jednako tako se raspirivala strast nasih hrabrih decki da donesu pobjedu svom domu, da uvjere svoje majke, sestre i bracu kako nikad vise nece netko drugi gospodariti ovi tlom i da cemo napokon moci mirno disati. No mnogo se krvi prolilo da taj cilj postignemo.
Da se podsjetimo onoga sto nikad ne smijemo smetnuti s uma, nikada dopustiti da padne u zaborav.
Od rane zore 4. 8. Oluja je pocela, s maksimalnom odlucnoscu, ali bez divljastva koje je uvijek pripadalo njima, ne nama. Srbi su se zbog nasih pobjeda osvecivali u svom poznatome stilu, krvavo, pokvareno, ubijajuci civile, bombardirajuci, kao zmije
Cinili su najstrasnije stvari ikad videne nakon 2. svjetskog rata, na to, kao sto svi znamo, nije previse uzdrmalo UN-ove ljude, Francuze, Engleze. Ipak smo mi bili samo pijuni u njihovim opasnim igrama u kojima starci salju mladice u smrt tako lako kao sto ispijaju jutarnju kavicu.
A nasi srcani mladici nisu klali, nisu rusili, nego su oslobadali.
Oprostiti, ali nikad ne zaboraviti, rekli su. Kad se zavijorila 20-metarska hrvatska zastava na 13-stoljetnoj kninskoj tvrdavi, plakalo se i smijalo, bujice osjecaja svakog su slomile, a suze su curile zajedno sa otvorenim pjenuscem. Munjevite akcije su se nastavile, nestalo je krajine, nakon 4 godine okupacije zapjevalo se slobodno, zazivalo sokolove i uzdizalo Lijepu Nasu.
Tocno je ono: 'Pobijedio je onaj tko je vise volio'